Pravila političke igre

Ovakvo stanje ismijavati može samo neozbiljan političar poput Milanovića

Ako je na početku najnovije krize u odnosima sa Srbijom bilo teško razumjeti političku strategiju koja stoji iza ponašanja vodstva Republike Srbije, sada stvari pomalo postaju jasne. Nevjerojatno je, naime, bilo da je od početka zapleta s hrvatskim „rezervama“ prema otvaranju Poglavlja 23 u pregovorima Srbije s EU, Srbija sustavno odbijala izravne pregovore sa Zagrebom.
04.09.2016. u 09:56
Ispiši članak

Jednostavno nije razumljivo da ljudi, koji u Srbiji vode proces pristupanja Europskoj uniji, do te mjere ne poznaju načela njena funkcioniranja, pa ne znaju da unutar EU vrijedi načelo solidarnosti zemalja članica, da je proces proširenja jedna od zajedničkih europskih politika, a da se zajedničke politike vode uz suglasnost svih zemalja članica.

U Europskoj uniji politika proširenja trenutno niti jednoj članici nije politički prioritet. Odavno je objavljeno da u mandatu sadašnje Europske komisije neće biti proširenja Unije, a u vrijeme formiranja komisije čak se razmišljalo o tome da se niti ne imenuje povjerenika koji bi bio izravno zadužen za proširenje.

Ipak, sve članice Europske unije svjesne su da europskom susjedstvu mora ostati otvorena perspektiva proširenja. Iako nema definirane uspješne strategije, što bi onemogućavala neugodan utjecaj Putinove Rusije koja sustavno nastoji destabilizirati Europu. Ovih dana ruski je ambasador u Srbiji javno progovorio o „scenariju kontroliranog kaosa na Balkanu“, naravno, tvrdeći da ga stvara Zapad.

Istina je potpuno suprotna, jer iza koncepta „kontroliranog kaosa“ jasno stoje ruski interesi. Krizom na njenom rubu Rusija namjerava otežavati konsolidaciju Europske unije nakon gospodarske recesije i nakon istupa Britanije iz EU. Ključne logističke točke ruskog utjecaja na Balkanu su Beograd i Banja Luka, dakle, Republika Srbija i manji entitet unutar BiH.

Ključni proizvođač balkanskog kaosa trenutno je Milorad Dodik, koji nastoji organizirati naoko besmislen referendum unutar svog entiteta i tako mu dati karakter države, što bi u narednom koraku moglo osigurati provođenje „referenduma o samostalnosti“. Rusija čvrsto stoji iza Dodika i u Odboru za provođenje mira u BiH jedino se njen veleposlanik distancirao od osude Dodikove politike.

Premijer Aleksandar Vučić sustavno je izbjegavao jasno definiranje politike Republike Srbije, i kad je riječ o secesionističkoj politici koju vodi Dodik, uz potporu Rusije, ali i općenito u definiranju pozicije Srbije u odabiru „ili Rusija ili EU“. Posve je jasno da dugoročno Srbija ne može voditi nikakvu „nesvrstanu“ politiku i istovremeno pristupati EU, ali Vučić sustavno oteže s donošenjem konačne odluke. Europska unija, pak, pogoduje takvoj poziciji, jer stalno odmiče rok u kome se Srbija mora posve harmonizirati sa zajedničkom europskom vanjskom i sigurnosnom politikom.

Hrvatska je u ovakvim okolnostima na neki način žrtva politike većine unutar EU. Uniji je bilo važno uvesti Srbiju u novi krug integracijskog procesa, a pritom je bila spremna činiti kompromise kad je u pitanju standardni odnos zemlje u pristupnom procesu prema svim zemljama članicama.

Činjenica da je Milanovićeva administracija, koja je Hrvatsku vodila u prve dvije i pol godine članstva u Uniji, Hrvatsku, prema ocjeni bruxelleskog Politica, učinila u Bruxellesu najmanje utjecajnom članicom Unije, a zbog nekompetencije i premijera Milanovića, i šefa hrvatske misije pri EU, Vučiću je bitno povećala manevarski prostor.

Politiku ekvidistance Vučić nastavlja i dalje. On i predsjednik Nikolić izbjegli su poduprijeti Dodika u suprotstavljanju zapadnoj politici, provođenjem referenduma, ali su isto tako odbili utjecati na lidera i vodstvo manjega bosansko-hercegovačkog entiteta da odustane od politike koju su njeni inspiratori u Rusiji definirali kao „stvaranje kontroliranog kaosa“.

Iako je promjena zakonodavstva u Srbiji, kojom bi se moralo zaustaviti nastojanje Srbije da proširi svoju jurisdikciju za sudovanje u slučajevima ratnih zločina i na Hrvatsku, i to kad niti počinitelji, niti žrtve nisu državljani Republike Srbije, a prema kriterijima što ih je Srbija definirala za ratne zločine (iz ideologije „građanskog rata“ i koncepta prema kome su se „paravojne formacije“ suprotstavljale „JNA kao legitimnoj oružanoj sili Jugoslavije“), postala dijelom njenih obveza u pristupnom dijalogu, očito je da Srbija nastoji izbjeći tu obvezu, a tijekom pristupnog procesa izbjeći suočavanje s prošlošću i očuvati uspostavljenu politiku relativizacije krivice Miloševićeva režima za agresiju na susjedne države.

Ova politika posve je komplementarna s politikom vodstva entiteta u BiH pod srpskom kontrolom, iako nije posve jasno što su ciljevi politike Beograda. Moguće je da je cilj onaj „maksimalistički“, pokušaj teritorijalnog proširenja na račun BiH, a moguće je da se u Beogradu (i Moskvi) samo poigravaju Dodikom, kao pijunom koji stvara nestabilnost, ali na kojeg se dugoročno zapravo „ne računa“.

Hrvatska, koja bi bila slaba unutar EU, lako može postati žrtvom politike Beograda. Ako bi se politika u Zagrebu vodila iracionalno, ako bi se ona hvatala na udice iz Beograda, ako bi Beograd mogao uspješno širiti priču o tome kako je vlast u Zagrebu nacionalno-radikalna, da Zagreb vodi „antisrpsku politiku“, onda bi bilo moguće da se prilikom oblikovanja zajedničke europske politike proširenja zanemare upozorenja koja dolaze iz Zagreba, a vezana su uz pitanje odnosa Srbije prema Miloševićevoj agresiji, uz ambiciju da se Beograd uspostavi kao regionalno središte, koje će podređivati susjede, i mjesto koje bi određivalo kriterije za utvrđivanje „istine“ o ratnoj agresiji Miloševićeva režima na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo.

Priča o navodnom hrvatskom „vojnom špijunu“ u Srbiji, ali i konstrukcija o tome kako hrvatska država i njena obavještajna zajednica nastoje ucjenjivati zapovjednike okupacijskih postrojbi na njenom teritoriju, koje su poražene 1995. i potisnute s teritorija RH, kao „špijune“ koji bi prokazivali svoje kolege u vrijeme agresije na Hrvatsku, dio je scenarija o tome kako očuvati politiku relativizacije zločina Miloševićeva režima i tijekom pristupnog procesa.

Ono što čini Zoran Milanović nikako nije adekvatan odgovor na ovakvu politiku Beograda. Stvaranje atmosfere nacionalne napetosti u Hrvatskoj, vezane uz politiku Beograda, nikome ne koristi, a relativiziranje hrvatske pozicije unutar EU i NATO-a izrazito je štetno. Jedini način, na koji se u ovoj situaciji Hrvatska može zaštititi, naglašavanje je europskih i euroatlantskih vrijednosti u njenoj politici.

Ustrajanje na europeizmu i euroatlantizmu u hrvatskoj politici ne znači da je ta politika pretvara u „bruxelleskog činovnika“, nego samo to da dijeli skupne vrijednosti na kojima se zasnivaju dva saveza država kojima Hrvatska pripada – Europske unije i Sjevernoatlantskog savezništva.

Hrvatska politika mora biti svjesna i opasnosti što ih za državu predstavlja činjenica da Rusija na rubu Unije nastoji oblikovati „kontrolirani kaos“, čiji je dio i poigravanje vojnim prijetnjama, poput organiziranja zajedničkih rusko-srpskih vojnih vježbi na samoj hrvatskoj granici. Hrvatska još nije postala svjesna da njena granica nije samo vanjska granica EU, nego i vanjska granica NATO savezništva, i da je s time povezan određen sigurnosni rizik.

Izborna kampanja morala bi biti razdoblje komunikacije građanskog društva i političkih elita, a jedno od važnih pitanja, koje bi trebalo racionalno raspraviti tijekom kampanje, pitanje je vanjske i sigurnosne politike države i kreiranja takvih nacionalnih javnih politika koje će maksimalno smanjiti opasnosti i izazove što ih državi donosi nepovoljno okruženje.

Pri odabiru na ovim parlamentarnim izborima upravo to smanjivanje rizika mora biti jedan od ključnih kriterija, a svatko tko bira racionalno morao bi bježati od davanja svoga glasa onima koji ugrožavaju ključne hrvatske prednosti, relativiziraju značenje savezništava kojima Hrvatska pripada, potiskuju zajedničke vrijednosti tih savezništava i zagovaraju neodgovornu, avanturističku politiku, koja ne promišlja niti „drugi potez“, a kamo li ozbiljnu dugoročnu strategiju.

Samo krajnje neodgovoran političar, kakav je Zoran Milanović, u ovakvoj je situaciji u okruženju mogao javno podcjenjivati (on kaže ismijavati) neke od ozbiljnih izazova, relativizirati hrvatsku poziciju u EU, zanemarivati obveze iz zajedničkih politika i prihvatiti poziv Beograda i Banja Luke da Hrvatska sudjeluje u destabilizaciji BiH.

Milanović je sam sebe tim javnim govorom definirao kao aktera koji ne može ravnopravno sudjelovati u radu niti jednoga europskog foruma. Birači bi morali biti svjesni da takvog političkog aktera ne smiju tretirati kao ravnopravnog kandidata za premijerski položaj, jer time riskiraju da Hrvatska bude posve marginalizirana unutar EU (i NATO-a), a time i posve nezaštićena od ozbiljnih izazova, što dolaze s Istoka. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.