Otočani Luka Crnković i Zoran Grašić: 'Samo se bojim da ih ne zaborave!'

Pogibija 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu jedna je od najbolnijih tema iz Domovinskoga rata, stoga od 27. travnja do 2. svibnja 2025. godine, ususret obljetnici mučkog ubojstva 12 redarstvenika u Borovu Selu, svakog ćemo se dana prisjetiti dvojice hrvatskih redarstvenika. Danas se prisjećamo Luke Crnkovića i Zorana  Grašića, dva skromna i poštena mladića iz Otoka. Luka i Zoran izgubili su svoje živote u Borovu Selu, ali nisu bili jedini iz Otoka i Komletinaca koji su tada tamo bili. Njihovi ranjeni suborci i danas nose tragove tog dana.

FOTO: Privatni arhiv 

Luka Crnković

Luka Crnković rodio se dana 20. travnja 1970. u Otoku, kao četvrto od petero djece Ivke rođene Mijić i Mate Crnkovića. U Otoku je pohađao tadašnju Osnovnu školu Đuro Đaković, danas OŠ Josipa Lovretića. Zbog skromnih materijalnih mogućnosti i komplicirane obiteljske situacije u kojoj si je jedan od njegove starije braće oduzeo život, a drugi je zbog teške bolesti bio smješten u zdravstvenu ustanovu, Luka nije nastavio daljnje školovanje.

Svojim je radom želio privrijediti kako bi pomogao roditeljima, osobito majci kojoj je bio neobično privržen. Školski prijatelji, ali i oni iz mladosti, opisali su ga kao pristojnog i skromnog mladića, preozbiljnog za svoje godine, koji se nije libio prihvatiti bilo kakvoga poštenog posla.

Nakon odsluženja vojnoga roka u ondašnjoj JNA, prijavio se u policiju, a nakon što je primljen, i dalje je pomagao obitelji. U slobodno vrijeme uzgajao je golubove koje je jako volio, gimnasticirao je te bi rado zaigrao nogomet s prijateljima.

FOTO: Privatni arhiv

'Gledala sam ga dok spava…'

Lukina dvije godine mlađa sestra Kata, s kojom je, s obzirom na to da su ostala braća bila starija i da je između njih dvoje bilo samo dvije godine razlike, bio posebno blizak, ispričala je: "On nije bio samo moj brat, bio je i moj najbolji prijatelj. Bio je dobar i prije svega skroman. Mi nismo imali mogućnosti kao druga djeca, ali smo roditeljima bili zahvalni što su nam dali život kakav su mogli. Posljednji put sam vidjela moga Luku nekoliko dana prije njegove pogibije.

Došla sam kući i zatekla sam ga kako spava. Gledala sam ga, tako u snu, bila sam presretna što je kod kuće. Kasnije smo sjedili, pričali, a na odlasku je poljubio mamu i od dragosti je ugrizao za obraz, malo jače, pa joj je ostao trag. Majka je kasnije govorila kako joj je Luka ostavio uspomenu. Prvog svibnja, uvečer, srela sam prijatelja koji je radio s Lukom u policiji, bio je u uniformi i rekao je kako ga je vidio, da nas je pozdravio i da će uskoro doći kući".

FOTO: Privatni arhiv

'Bi li se oženio, bi li imao svoju djecu…'

"Trećeg svibnja, oko šest sati ujutro probudili su nas sa strašnim vijestima. Sve ove godine me boli, jednako boli i mislim kako nikada neće prestati. Samo se bojim da ga, ne samo njega, nego sve te dečke, ne zaborave. Dva brata Zorana  Grašića iz Otoka, koji je poginuo s mojim bratom, danas su moja obitelj, kao da su i oni, uz moga, sad jedinog brata Zvonka, također moja braća. Kroz glavu mi prolaze pitanja na koje nemam odgovora, ne samo što se tamo dogodilo, nego i takva, da moj Luka nije poginuo, bi li se oženio, bi li danas imao svoju obitelj, svoju djecu? Nedavno sam dobila unuka, moj sin mu je po ujaku dao ime Luka. Kada ga zovnem imenom, imam osjećaj da moj brat živi..."

Luka Crnković pokopan je u Otoku dana 4. svibnja 1991. u obiteljskoj grobnici, u kojoj danas pored njega leže i njegovi roditelji te dvojica braće. Jedan od njih, Marko, zbog bolesti je bio smješten u ustanovu u Bosni i Hercegovini gdje je tijekom rata, kao i Luka, zločinački ubijen. U blizini Banje Luke ekshumiran je u masovnoj grobnici, a njegovi posmrtni ostatci su nakon dvadeset i tri godine identificirani i pokopani u rodnome Otoku. Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Luka Crnković imao je samo dvadeset jednu godinu.

FOTO: Privatni arhiv 

Zoran  Grašić

Zoran Grašić rođen je dana 28. rujna 1969. u Otoku, kao najmlađi od četvorice sinova Marije rođ. Čopčić i Marijana Grašića. Kao i Luka Crnković, Zoran je u Otoku pohađao tadašnju Osnovnu školu Đuro Đaković, danas OŠ Josipa Lovretića. Njegova velika ljubav bio je nogomet, a po igri na ljetnim turnirima mnogi ga se i sjećaju.

Čak i nakon ovoliko godina, prijatelji se sjećaju i Zoranove ljubavi prema životinjama, pa tako i njegova psa Johnsona kojega je posebno volio. Rekli su kako je bio vrijedan, radio je u šumariji i na ciglani, a iznimno je vješto izrađivao predmete od drveta, pa su i danas sačuvani tragovi njegovih vrijednih ruku. Nakon odsluženja vojnoga roka u ondašnjoj JNA, Zoran se odlučio prijaviti za posao u policiji, gdje je nakon kratkoga vremena i primljen.

FOTO: Privatni arhiv

Pokušaj sprječavanja dostojanstvenog pokopa

Zoranova braća prisjetila su se njegova razmišljanja kako se u Hrvatskoj ne mogu dogoditi nikakve strahote, posebno, kako se njemu ne može ništa dogoditi. Nakon Zoranove pogibije u Borovu Selu, Zoranov brat Željko koji je također bio policajac, ispričao je da je, iako je cijelu noć bio dežuran, tek sutradan saznao za Zoranovu smrt.

Priče o Mladenu Šariću i Antunu Grbavcu: Mama je zaplakala – 'Nije valjda poginuo moj Antun?'

Isti dan kada je pokopan Luka Crnković, dana 4. svibnja 1991., pokopan je i Zoran Grašić, također na Gradskome groblju u Otoku. Nažalost, prisjetit će se svjedoci, ni tužni ispraćaj nije prošao bez incidenta jer je netko pronio vijest kako su pobunjeni Srbi već prošli Ulicu Andrije Hebranga i prodiru prema centru, što je uznemirilo skup i gotovo prekinulo ukop. Ubrzo se pokazalo kako je u pitanju dezinformacija s podlom namjerom sprječavanja dostojanstvenog pokopa, a isto se ponovilo na pokopima ubijenih redarstvenika koji su se u to vrijeme odvijali u Tovarniku i u Ivankovu. Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Zoran Grašić imao je samo dvadeset jednu godinu.

Luka i Zorane, nismo vas zaboravili!

FOTO: Privatni arhiv

*Tekst je nastao u okviru projekta '' Heroji se ne zaboravljaju'' kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.