Opći rat u Perzijskom zaljevu nije nikome u interesu i do njega ne bi trebalo doći

Posljednje nabrojani problem nastao je nakon što je američki predsjednik Donald Trump prošle godine Sjedinjene Američke Države (SAD) povukao iz tzv. nuklearnog sporazuma koji je imao za cilj sprječavanje da Iran razvije nuklearno oružje. Uslijedilo je uvođenje sankcija Iranu, što je dovelo do porasta tenzija. Maksimalni pritisak, upozorava se u članku, ne će srušiti iranski režim, ojačati umjerene političare u Iranu ili riješiti bilo koju od razlika koju Washington ima s Teheranom, a vjerojatnije je da će ohrabriti Iran da ponovno pokrene program nuklearnog razvoja.

Posljednjih tjedana odnosi Irana i SAD-a ponovno su dovedeni do točke usijanja.  U Perzijski zaljev SAD je poslao nosač zrakoplova Abraham Lincoln, Patriot raketni sustav, strateške bombardere B 52, 1500 dodatnih vojnika… Gomilanje vojnih efektiva u Perzijskom zaljevu, povlačenje veleposlanstva iz Iraka i pojačana retorika američkih političara, uz već prije uvedene sankcije, predstavljaju dodatni element pritiska na režim u Teheranu. Napadi na tankere najprije nedaleko od teritorijalnih voda Ujedinjenih Arapskih Emirata, a prošli tjedan u Omanskome zaljevu samo su još više usijali već dovoljno usijane iransko-američke odnose. Američki državni tajnik Mike Pompeo za napade na tankere optužio je Iran koji optužbe odbacuje. 

Do općeg rata ne bi trebalo doći

Iako čitava geopolitičko-sigurnosna situacija u Perzijskom zaljevu nije nimalo idilična, za nadati se je da neće doći do ratnog sukoba. Sukob nije u interesu niti jedne strane i mogu ga priželjkivati jedino tvrdolinijaši kao što su John Bolton na američkoj, a ajatolah Mesbah-Jazdi na iranskoj strani. U slučaju da do rata ipak dođe, vjerojatno bi se radilo o vojnom konfliktu ograničenog karaktera na području Perzijskog zaljeva. Sjedinjene Države orijentirale bi se na zračne i raketne udare, a Iran bi kao protuodgovor posve sigurno aktivirao Hezbollah protiv američkog saveznika Izraela, a Houthiji u Jemenu udarili bi na drugoga saveznika Saudijsku Arabiju. 

SAD u Perzijskom zaljevu trenutno nema niti približno dovoljno kapaciteta za kopnenu invaziju na Iran, a nakon iskustava u Vijetnamu i Somaliji kao i s obzirom sve manju sklonost američke javnosti za bilo kakve intervencije teško je da bi se službeni Washington odlučio na slanje dodatnih vojnika i amfibijski napad na Iran. Iran je velika država, s vrlo neprohodnom konfiguracijom terena, jakom vojskom i 80 milijuna stanovnika s vrlo mladom strukturom stanovništva. Ako se navedenom doda religijski element fanatičnosti (iranski predsjednik Hasan Rouhani poručio da je da se Iran ne će predati niti ako postane žrtva američkog bombardiranja), kopnena intervencija u Iranu dovela bi do daleko, daleko većeg broja žrtava nego u Vijetnamu.

Opći rat doveo bi do doslovnog divljanja cijena nafte što bi ponajviše išlo u korist Rusije, a spirala nasilja koja bi bila pokrenuta u uništila bi sigurnosnu arhitekturu Bliskog istoka i sjeverne Afrike što bi debelo platila i EU. Zdravorazumski argumenti stoje na strani protiv rata, no vidjet ćemo hoće li zdrav razum prevladati, posebno s obzirom na to da rat svakako nije opcija koja ne ide u korist moćnoga američkog vojno-industrijskog kompleksa na čiji je utjecaj upozoravao još i bivši američki predsjednik i general Dwight Eisenhower.

Kontradiktorna Trumpova politika prema Iranu

Američki predsjednik Donald Trump prema Iranu vodi politiku koju bismo mogli opisati kontradiktornom, što se posebno očituje u izjava upućenima Teheranu. Jedan dan Trump priželjkuje rat, drugi dan je protiv rata. Treći dan proklamira promjenu režima, četvrti dan nije za promjenu i poziva iranske dužnosnike da se problem riješi telefonski u pet minuta. Očito, Trump prema Iranu pokušava primjenjivati strateški model odnosa kakav je primjenjivao i prema Sjevernoj Koreji, gdje smo vidjeli da je Kim Jong-un jedan dan bio "luđak", a drugi dan "dobar dečko".

Međutim, Iran nije ni približno izolirana država poput Sjeverne Koreje, a k tome pitanje je koliko je uopće Trump slobodan u donošenju odluka s obzirom na to u svojoj administraciji ima tvrdolinijaše poput Boltona i Pompea (utjecaj famozne "duboke države"). Iran ne pristaje ni na kakve ultimatume tako da je teško očekivati da će doći do bilo kakvih pregovora ako SAD prethodno ne pristane na ukidanje sankcija koje najviše pogađaju prvenstveno iransko stanovništvo. 

Kina, Rusija, Europska unija

Analizirajući američko-iranske odnose, za potpuniju sliku stanja potrebno je spomenuti i involviranost preostalih globalnih aktera u čitavu geopolitičku pripovijest. Kina i Rusija imaju korektne odnose s Iranom i zasigurno ne bi posve nezainteresirano promatrale eventualni ratni sukob Irana i SAD-a. S druge pak strane, i Kina i Rusija vode vrlo pragmatičnu politiku ostvarivanja isključivo vlastitih interesa, pa je Kina nedavno zbog američkih sankcija navodno prestala kupovati iransku naftu što možemo smatrati određenim ustupkom u pregovorima koje Peking vodi s Washingtonom. Rusija na Bliskom istoku nastoji imati korektne odnose sa svim stranama, pa tako osim s Iranom Putin održava odnose i s Izraelom te Saudijskom Arabijom. 

Nakon američkog povlačenja iz nuklearnog sporazuma, uz Rusiju i Kinu i europske države potpisnice ugovora (Njemačka, Francuska, Velika Britanija) nastavile su s poštivanjem istoga. Brojne europske firme posluju s Iranom tako da im odgovara politička stabilnost. EU nastoji razraditi instrument za trgovinu s Iranom kojim bi se zaobišle američke sankcije, što SAD-u nije po volji pa prekooceanska sila prijeti svojim europskim "partnerima". Odnos prema Iranu (uz, posebno glede Njemačke, Sjeverni tok 2) jedan je od ključnih testova geopolitičke autonomije Europe u odnosu prema SAD-u.

Civilizacijske razlike

Na konferenciji u Tadžikistanu iranski predsjednik Rouhani neki je dan izjavio da Iran ne može biti jedini koji se drži sporazuma i da je potrebno da i drugi potpisnici ugovora dadu "pozitivne signale". Teško je predvidjeti hoćemo li uskoro vidjeti novi dogovor SAD-a i Irana (američko povlačenje iz brojnih sporazuma svakako nije preporuka koja ide u korist američke vjerodostojnosti), no taj je dogovor od ključne važnosti za stabilnost bliskoistočne regije. Kao što u knjizi "Svjetski poredak" (str. 133.) ističe Henry Kissinger, od svih zemalja u regiji Iran posjeduje možda i najkoherentniji osjećaj državnosti i najrazvijeniju tradiciju državništva temeljenog na nacionalnim interesima. Nuklearni program za Teheran je samo jedan aspekt šire borbe oko regionalnog poretka i ideološke nadmoći.  

Do Homeinijeve revolucije 1979. Iran i SAD predstavljali su saveznike. Iranska revolucija en block je promijenila geopolitičku i geostratešku konfiguraciju Bliskog istoka. Spor sa Zapadom za iranske ajatolahe nije "stvar nekih konkretnih tehničkih ustupaka ili pregovaračkih formula, već borba za samu prirodu svjetskog poretka". (Kissinger, str. 140.) Kao što je svojedobno istaknuo Ali Hamanei, vrhovni vjerski i politički autoritet u Iranu, cilj je stvaranje "briljantne islamske civilizacije" čije vrijednosti mogu "islamskoj umi i cijelom čovječanstvu podariti naprednu misao i plemeniti kodeks ponašanja" te mogu donijeti "oslobođenje od materijalističkih i represivnih pogleda i pokvarenih kodeksa ponašanja koji su stupovi postojeće zapadne civilizacije."

Razlike u pogledima su, dakle, civilizacijske. A kako ne bi prerasle u huntigtonske sukobe civilizacija potrebni su razgovori, pregovori i kompromisi. Inzistiranje na tvrdokornim stavovima bilo koje strane put je u ratove sa zastrašujućim razornim potencijalima po međunarodnu sigurnost.