Oni dečki tamo, moja su braća! Priča o Milenku Juriću - Malom Rambu, dragovoljcu iz Osijeka

Pa, ipak, nesumnjivo je da je i Osijek, iako se i sam već grčevito branio, dao istinske heroje koji su se kroz različite postrojbe ili nakon apela za pomoć Kriznog stožera samostalno uputili u Vukovar i tamo ostavili najvrjednije što su imali, svoje živote.
Ovo je priča o jednom od njih, Milenku Juriću - Malom Rambu, nepoznatom osječkom heroju koji je poginuo braneći Vukovar.

Milenko Jurić rođen je 21. kolovoza 1963. kao najmlađi od sedmero djece Ruže rođ. Marković i Ante Jurića. Mića, kako su ga u obitelji zvali, rodio se u Beški, Vojvodina, gdje se obitelj Jurić, u potrazi za poslom, doselila iz Bukovice kod Konjica, Bosna i Hercegovina. Milenko će u OŠ Braća Grulović u Beški završiti prvi i drugi razred, no nakon što dva mlađa brata Milenkovog oca Ante dosele u Osijek i Mićina će obitelj tamo preseliti, pa će Mića u osječkoj Retfali, u OŠ Ivan Filipović, završiti osnovnoškolsko obrazovanje.
Jedna od Milenkove tri sestre, Slavica, o bratu će reći: "Bio je vrlo brz, hitar u pokretu, sve je rješavao odmah. Iako nije djelovao tako, bio je vrlo emotivan... I brižan...".

Oni koji se sjećaju Milenka u mladosti, ispričat će da je bio veliki šaljivdžija i veseljak te da je u rijetko, slobodno vrijeme, volio zaigrati nogomet i košarku.

Odrastanje djece u obitelji Ante Jurić obilježit će očev čvrst značaj i strog odgoj, a četiri sina će uz oca, poznatog i traženog zidara, također vrijedno raditi. Nakon odsluženog vojnog roka u bivšoj državi, Milenko će i sam, već vrhunski majstor, raditi na građevini sve do početka Domovinskog rata.

Željko Jurić, Milenkov bratić, sa sjetom se prisjetio svoga Miće: "Bio je izuzetno društven, navijač Veleža, svi smo mi tada bili 'rođeni'. Kad bi se obitelj okupila, kod nas bi uvijek svirala harmonika i pjevale su se stare, hrvatske pjesme. Ponekad je zbog toga bilo problema s policijom, osobito bi Mića burno reagirao. Za njega smo znali reći da bi 'dao krvi za svakoga', no bio je i vrlo temperamentan i tvrdoglav, ni od čega nije imao straha. Kad su u Vukovaru počeli ratni sukobi, pomno je pratio događanja, a kad je čuo da je svaki čovjek potreban za obranu grada, odlučio je otići i pomoći, bilo je to krajem mjeseca kolovoza. Stric i strina su se tome jako protivili, osobito jer su već u tragičnim okolnostima izgubila dva sina. Ne znam kome se i gdje Milenko prijavio, pa iako je jako poštivao svoje roditelje, kad se pred kućom zaustavio kamion TAM 110, samo je izjurio i uskočio unutra. Stric je trčao za kamionom, vikao da se vrati, no nije vrijedilo..."

Po dolasku u Vukovar, prema sjećanjima i iskazima svjedoka, Milenka Jurića će rasporediti na položaj na silosu prema Bršadinu, potom neko vrijeme na ispomoć na Trpinjskoj cesti te naposljetku, na položaj na obali Dunava, na Dom tehnike, na prvoj liniji prema Borovu Selu, gdje će dva puta biti ranjen.

Njegov suborac i imenjak, Milenko Bilić, s puno poštovanja će ispričati:

"Dana 4. rujna 1991., došao sam na Dom tehnike gdje sam upoznao sve dečke, među njima i Milenka Jurića, kojeg smo zvali Mali Rambo. Bio je dosta stariji od mene, crne, guste raščupane kose, a oko glave je nosio crnu traku. Imao je na sebi gardijsku odoru i nosio je snajper SSG. Izgledao je baš kao pravi fajter i poželio sam biti sličan njemu. Nisam mogao odoljeti, prišao sam mu, pružio ruku i rekao - ‘'a sam Milenko Bilić iz Starih Mikanovca’' Odgovorio je, malo piskutavo, kroz nos -’Pa i ja sam Milenko i ja imam rodbine u Mikanovcima’. Do posljednjeg trenutka, bilo smo gotovo nerazdvojni. Zajedno smo preživjeli brojne napade Arkanovaca i drugih četnika iz Borova Sela. Na snajperskom položaju na Domu tehnike, proveli smo jako puno vremena i učinkovito djelovali, često smo gledali povlačenje agresora, natrag, prema Borovu Selu. U sjećanju mi je osobito urezan događaj kad je tenk pogodio zid prostorije u kojoj smo se nalazili. Od detonacije, letjeli smo po zraku dok su po nama padale cigle i sve što se tamo nalazilo, lonci, poklopci. Dobro izudarani, ali živi, spustili smo se dolje. Sljedeći dan, kod tzv. Internata, Mali Rambo je ranjen prvi put. Preživjeli smo ‘susret’ s transporterom, ali ubrzo nakon toga, pala je granata u neposrednoj blizini. Dobio je geler u desnu nogu, a one sitne, nije ni brojao. Čim je u bolnici previjen, vratio se na položaj. Dana 15./16. rujna, nakon velikog napada na Dom tehnike, odbili smo četnike, ali smo ostali gotovo bez municije. Potukli smo ih dobro, bježeći natrag, ostavili su svoje mrtve i ranjene. Naš zapovjednik Zoran Šipoš, zvao ih je preko motorole da ih pokupe, ali nisu, kroz mrak su se prolamali urlici. Iako je Zoran Šipoš rekao da je previše rizično, Rambo nije odustajao od toga da idemo pokupiti njihovo naoružanje. Nas nekolicina, Rambo, Oliver, Tapir, Pikaso i ja, kupili smo oružje i municiju cijelu noć, a sutradan, kad se tzv. JNA napokon pojavila po svoje, Rambo je viknuo nekom kapetanu I klase - "Ako opet dođete, vratit ćemo vam municiju preko nišana!". Takav je bio. Nikoga se nije bojao i prkosio je svemu.

Drugi je put ranjen u stomak i rame, ali je doslovno, čim se malo oporavio, pobjegao iz bolnice. Mogao bih o njemu toliko toga ispričati, doista je bio poseban... "

Željko Jurić, nastavit će: "Nakon njegovog odlaska u Vukovar, Mića je jednom bio kod kuće, otišao je po neke stvari koje je smatrao da bi im koristile na Domu tehnike te dvaput u Đakovo, kod stričeva. Tim sam ga prigodama i ja vidio, i danas pamtim što je rekao, a ja to nisam mogao razumjeti dok sa svojim suborcima nisam bio na položaju - 'Oni dečki tamo, moji su prijatelji, moja braća...'. Kad je u Đakovu bio drugi put, tad je već jednom bio ranjen, rekao mi je - 'Buraz, ja se otamo neću vratiti živ'. Nisam znao što je u Vukovaru vidio i čega se tamo nagledao, no vidio sam po njemu da je u to uvjeren. Ipak, ni tada nije s lica skidao osmijeh koji mu je bio svojstven. Gledao sam ga i mislio kako su tamo, u onaj pakao, otišli birani ljudi koji su nas branili i koji su tamo zauvijek ostali. Zahvaljujući tim, istinskim herojima, i mi na ostalim bojištima dobili smo priliku da se bolje organiziramo, što nas je naposljetku, dovelo do pobjede”.

Dana 3. listopada 1991. dok je Borovo naselje nemilosrdno granatirano, Milenko Jurić i pripadnik 4. bojne 3. gbr. Ivo Sekić, kroz kišu granata, jurili su kamiončićem s trocijevcem kojega su prevozili s položaja na položaj, gdje je to bilo najpotrebnije. Jedan od svjedoka njihove pogibije, Miroslav Šušljik – Žuti, ispričat će: "Moj suborac Ivica Mikola i ja vraćali smo se s Doma tehnike kada je počelo granatiranje. Bilo je strašno, jedva smo se uspjeli skloniti između dvije zgrade u neposrednoj blizini Dječjeg vrtića u Borovu naselju. Vidjeli smo mali kamion s trocijevcem za koji smo znali da ga Rambo vozi kako juri cestom dok su oko njega eksplodirale granate. Nedaleko od ulaza u vrtić, jedna od njih je direktno pogodila u kabinu, a kamion se istog trenutka pretvorio u buktinju".

Nakon sloma obrane Vukovara, Milenka je obitelj bezuspješno tražila po srpskim koncentracijskim logorima, raspitivali su se u zagrebačkim hotelima kod preživjelih Vukovaraca, odlazili na sve razmjene. Njegova majka Ruža uporno je ponavljala - "Moj Mića je živ!", sve dok dana 1. srpnja 1998. godine obitelj nije pozvana na identifikaciju posmrtnih ostataka iskopanih na tadašnjem stadionu NK Sloga u Vukovaru.
Sudskom metodom, sljedeći dan, identifikacija je potvrđena, a Milenkovi posmrtni ostaci pokopani su dana 6. srpnja 1998. u Osijeku, na gradskom groblju Retfala.

Kada je poginuo u obrani Vukovara i Domovine, osječki dragovoljac Milenko Jurić - Mića, sin i brat, imao je dvadeset i osam godina.
Milenko, Mali Rambo, tvoji te suborci nisu zaboravili.

* Tekst je nastao u okviru projekta "Povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskoga rata: Otrgnimo zaboravu heroje Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.