One ubijene, koji ne bi pali u rupu, po dvojica zarobljenika bi bacala u nju. Posebna meta bili su 'drugari' i 'komšije'...

Nakon sloma obrane Vukovara, 20. studenog 1991. godine, u Vukovarskoj bolnici srpske vojne snage, grubo prekršivši sve odredbe Ženevske konvencije, izvršile su tzv. trijažu, te između 250 i 270 ranjenika, medicinskog osoblja, civila i branitelja iz vukovarske bolnice deportirale na farmu Ovčara, otprilike pet kilometara južno od grada.

Tamo su ih pripadnici JNA i različitih paravojnih formacija potpomognutih lokalnim četnicima tukli i mučili satima, te naposljetku, žrtve u skupinama do 30 osoba odvodili do udaljene lokacije za smaknuća, između Ovčare i Grabova, gdje su ih strijeljali, a njihova tijela zakopali u masovnoj grobnici. Dostupni podaci govore kako se, milošću krvnika/poznanstvom s nekim od njih, s Ovčare spasilo sedam osoba (jedan od njih ubijen je sljedeći dan na Veleprometu), a jedna osoba se od sigurne smrti spasila bijegom s kamiona dok su je vozili na strijeljanje (kasnije ponovno zarobljen i odveden u srpske koncentracijske logore). Danas se pouzdano zna kako je preživjelih, koji su spašeni na ovaj ili onaj način, više. Većina ih šuti, skriva to iz njima znanih razloga.

Iako se službeno navodi kako su strijeljanja započela u 21 sat, veći dio svjedoka i izvršitelja u svojim iskazima navodi kako su egzekucije započele već oko 18 sati te se nastavile do jedan sat iza ponoći, sljedećeg dana. 

Nakon posljednje razmjene zarobljenika u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine, te izlaskom iz zarobljeništva, između ostalih, i branitelja koji je svoj život spasio bijegom s kamiona kojim je vožen na egzekuciju, prvi put je na vidjelo počela izlaziti istina o strašnom ratnom zločinu na Ovčari.

Toga je dana, po načelu svi za sve, iz srbijanskih logora oslobođeno 714 hrvatskih branitelja i civila. Toga se dana, prvi put počela gasiti nada onih koji su obilazeći pristigle autobuse uzalud, u gomili mršavih i ispijenih lica, tražili lica svojih sinova, muževa, braće i očeva.

Jedna od njih bila je i Sandra Grejza, koja je čekala i tražila supruga Milana. Njihov obiteljski prijatelj Zdenko N., preživjeli s Ovčare, zagrlio ju je i kroz plač joj rekao: "Nema ih više... Nema nikoga... Sve su ih pobili...".

Dana 22. listopada 1992., Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. Srpska strana to je oštro osporila, a dr. Miodrag Višić, predsjednik tzv. Izvršnog savjeta općine Vukovar u okupiranom Vukovaru, izjavio je kako kategorički odbija tu izjavu Mazowieckog, te da je na Ovčari bio vojni sabirni centar iz kojeg su preživjeli Vukovarci po vlastitoj želji upućivani u Hrvatsku ili Srbiju. Također je izjavio kako u Vukovaru genocid nisu izvršili Srbi nego ustaše. Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza o ovom zločinu. I u ostalim srpskim medijima u to vrijeme pojavile su se slične vijesti, uz tvrdnju kako je na Ovčari u jame isključivo zatrpavana uginula stoka prikupljena nakon epidemiološke asanacije terena, rugajući se pri tome, da su elitne snage UNPROFOR-a čuvale 30 tisuća životinjskih lešina. 

U prosincu 1992. te ožujku 1993. dr. Clyde Snow i njegov tim rade prva probna istraživanja grobnice, no ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza o ovom zločinu.

Dana 31. kolovoza 1996. godine ekshumacija osoba zločinački pobijenih na Ovčari napokon je započela i trajala je sve do listopada iste godine.

Tijekom 40 dana ekshumirano je 200 tijela, a ako bi netko analizirao podatke osoba mučki pobijenih na stratištu na Ovčari, uočio bi kako su među pronađenim i ekshumiranim žrtvama, među njih dvjesto, dvije žene (Ružica Markobašić, koja je bila u petom mjesecu trudnoće, i Janja Pothorski), tri dječaka mlađa od 18 godina (Igor Kačić, Tomislav Baumgertner i Dragutin Balog), od kojih su sva trojica imali sestre, a čak dvojica su imala sestru blizanu (Igor Kačić i Tomislav Baumgertner), tri oca sa sinovima (Josip i Dragutin Balog, Andrija i Zoran Međeši, Karlo i Željko Rohaček), dva rođena brata, Tomislav i Vladimir Kolak itd. Najmlađa identificirana žrtva bio je Igor Kačić rođen 1975., a najstarija Dragutin Bosanac rođen 1919. godine.

Do srpnja 2006. godine identificirane su 194 osobe, ubijene u dobi od 16 do 77 godina. 60-ak osoba se još smatra nestalima, ali je njihova sudbina izvjesna.

Dana 15. studenoga 2005., u Beogradu, na suđenju za ratni zločin na Ovčari, jedan od optuženih, Ivica Husnik, koji je promijenio ime u Ivan Atanasijević, izjavit će:

"… Nakon sat vremena boravka na Ovčari, kad je u hangaru bilo još 60, 70 zarobljenika, vidio sam kako se grupa od njih 30 do 40 izvodi, a da s njima između ostalih izlazi sada pokojni Zorić, pripadnik TO Vukovar, i jedan od svjedoka - suradnika. Vidio sam da zarobljenici i Zorić ulaze u prikolicu traktora, pa sam i ja krenuo za njima. Čuo sam da bi traktor trebao prevesti zarobljenike do sabirnog centra Velepromet, međutim nakon 15-ak minuta smo se zaustavili i rečeno nam je da trebamo izaći vani. Kad sam izašao, vidio sam između 40 i 50 uniformiranih osoba, koje su bili pored velike rupe u kojoj su ležala tijela do tada strijeljanih zarobljenika iz hangara… Bila je tamo komanda. Točno se znalo što tko radi. Po mojoj ocjeni te uniformirane osobe su pretežno bile dobrovoljci i rezervisti, koje nisam poznavao. Vidio sam da je formiran streljački vod, koji je s udaljenosti od dva, tri metra pucao u grupe od po sedam, osam zarobljenika, postrojenih ispred rupe, okrenutih licem prema njoj. One ubijene, koji ne bi pali u rupu, po dvojica zarobljenika bi bacali u nju, a nakon toga bi oni bili ubijeni…".

Tijekom tog suđenja, Husnik, ali i Jovica Perić, također optužen za zločin počinjen na Ovčari, spomenut će u svojim iskazima kako su u posljednjoj grupi zarobljenika koja je ostala u hangaru, kada su svi ostali već bili pobijeni, vidjeli i Dragu Križana. 

Kata Križan, danas teško bolesna, kroz suze je ispričala: ''Kada je Drago bio momak i odlazio na put s košarkaškim klubom, uvijek sam se brinula. Čučnula bih pored kapije i plakala i gledala za njim dokle god sam u daljini mogla vidjeti đon njegovih patika kako koračaju. Posljednji put sam ga vidjela tri mjeseca prije negoli je ubijen. Sada još samo jedno želim, da barem jednu njegovu kost mogu sahraniti dok sam živa''.

Ivica Husnik će ispričati kako se iz hangara sjeća pripadnika MUP-a Milana Grejze, obučenog u traperice i bijelu majicu s kapuljačom, što odgovara opisu kojeg su dali svjedoci iz bolnice, a koji su Milana vidjeli prije zarobljavanja. Izjavit će kako ga je vidio i po povratku "s rupe", gdje je prisustvovao strijeljanju prethodne grupe zatvorenika, ponovno u hangaru, među posljednjim zatvorenicima koji su ostavljeni za kraj. Izjavit će kako ga je dobro zapamtio "jer je bio dobar s njim, jer su bili gotovo komšije".

Također, izjavit će da je vidio i Zvonka Vulića i njegovoga oca Ivana Vulića, Čaletu, Bodrožić Antu, Križana Ivicu ili Dragu i Lojdla Tomislava, kojega nema niti na jednom spisku žrtava…''. 

Prethodno navedeno potvrđuje u još jednoj izjavi, na pitanje suca ''je li siguran da je to bio Toma Lojdl'', potvrdnim odgovorom, jer je s njim prije rata bio ''dobar drugar''.

Svi su oni pobijeni ispred hangara u posljednjoj grupi zarobljenika, probranoj za posebno iživljavanje jer su svi bili nečiji "drugari" i "komšije". Pretpostavlja se kako su ti zarobljenici, nakon što su mučeni, zlostavljani i ubijeni, zakopani u kanal pored hangara. Njihova tijela su nakon nekog vremena iz tog kanala izvađena i premještena na drugu lokaciju, te do danas nisu pronađena.

Izvjesno je kako je na Ovčari ubijena još jedna žena, Dragica Tuškan, čije tijelo, kao ni tijelo njenoga sina Dražena, također još uvijek nije pronađeno. Prema iskazima svjedoka, u bolnicu je došla zbog Dražena koji je bio ranjen u ruku. Iz autobusa u koji je već bila smještena, ugledala je sina kako stoji s ostalim izdvojenim muškarcima, ustala je i izašla, te se odbila odvojiti od njega. Zajedno su deportirani na Ovčaru, što sa sigurnošću potvrđuje jedan od preživjelih s Ovčare, koji je bio susjed obitelji Tuškan, a i radili su zajedno, pa ju je dobro poznavao. 

Istraga o zločinu na Ovčari nastavlja se i dalje kako bi se pronašla tijela preostalih osoba za koje je izvjesno da su tamo ubijene, te kako bi se utvrdio njihov točan broj.

Prema izvješću Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, za zločin počinjen 20/21. studenoga 1991. godine do danas su pravomoćno osuđeni okrivljenici:

Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević – 20 godina

Damir Sireta, Ivan Atanasijević – 15 godina

Nada Kalaba – 11 godina

Miroslav Đanković, Saša Radak, Goran Mugoša – pet godina

Milan Bulić – dvije godine

Pravomoćno su oslobođeni optužbe okrivljenici:

Jovica Perić, Milan Vojnović, Milan Lančužanin, Predrag Dragović, Marko Ljuboja, Vujo Zlatar, Milorad Pejić, Predrag Mađarac i Slobodan Katić.