Oluja je, uz oslobađanje hrvatskog teritorija, bila bitna za još dvije stvari

Oluja nije bila niti obrat u obrambenom ratu, niti prva naznaka da je pobjeda pred vratima, ali ni formalni završetak rata i konačna vojna pobjeda, ali je svejedno ključno odredila cijelo razdoblje što ga je obilježila agresija Miloševićeva režima na Hrvatsku, ali i Bosnu i Hercegovinu. Oluja nije bila samo finalna operacija, kad je riječ o velikom dijelu okupiranog hrvatskog područja, nego i operacija deblokade Bihaća i operacija nakon koje je uslijedio mirovni proces u Daytonu.

Efikasna, dobro pripremljena vojna operacija i slom okupacijske paravojske na hrvatskom teritoriju tijekom operacije bili su preduvjet za početak mirne reintegracije Podunavlja, jer je svima postalo jasno da se snage, kojima je raspolagao agresorski režim u Beogradu i njegovi podanici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ne mogu oduprijeti eventualnom udaru Hrvatske vojske u Podunavlju.

Isto tako, postalo je očito da nakon Splitske deklaracije i uspostavljanja savezništva HV i Armije BIH Mladićeva soldateska više nije sposobna potiskivati Hrvate i Bošnjake, držati pod okupacijom njihove teritorije niti dalje širiti okupacijski sustav.

Oluja je, naravno, bila moguća zbog intenzivnog naoružavanja Hrvatske u razdoblju od najgorih ratnih dana 1991. kad je HV bila oružano posve inferiorna okupacijskim snagama. Međutim, naoružavanje samo po sebi ne bi bilo dovoljno za tako golem vojni obrat, upravo kao što ni sam moral Hrvatske vojske, motiviranost za obranu i oslobađanje državnog teritorija ne bi bili dovoljni za to.

U razdoblju od četiri godine, paralelno s manjim obrambenim operacijama, Hrvatska vojska izrasla je u vojnu organizaciju organiziranu prema NATO standardima. HV je stvorila generaciju izvrsnih dočasnika, koji su operativno vodili jedinice, a unatoč ratnim izazovima i najviši je časnički kadar prošao ozbiljno vojno obrazovanje.

Kad je Operacija Oluja započela, odmah se pokazalo da je Hrvatskoj vojsci, organiziranoj prema NATO standardima, okupacijska paravojska, definirana standardom „teritorijalne obrane“ i ideološkim tlapnjama o „naoružanom narodu“, jednostavno nedorasla.

HV je oslobodila velik dio hrvatskog teritorija i uspostavila nove odnose u BiH, zato što je u godinama koje su prethodile Oluji postala pravom NATO-ovskom vojskom. Tada to u hrvatskom društvu nije bilo prepoznato.

Usvajanje europskih standarda i vrijednosti euro-atlantskih struktura tada je bio tek posao koji valja obaviti. Pobjeda je izborena zato što je važan društveni segment bio elitno organiziran i u mnogo čemu „ispred“ ostatka društva.

Ipak, ta romanca Hrvatske sa euro-atlantskim strukturama, što ju je donijela HV, a koja je rezultirala ključnom vojnom pobjedom, nije trajala dugo. Pristupanje NATO savezu koje se dogodilo 2008., odnosno Europskoj uniji 2013., bilo je moguće tek nakon dubokih društvenih reformi, koje smo zbog pobjede u Oluji mogli provoditi u miru.

Ipak, taj mir iz sredine devedesetih bio je krhak, a Hrvatska zamalo bez saveznika. Niti faza u kojoj smo ispunili euroatlantske i europske standarde nije odmah rezultirala snažnom ukorijenjenošću Hrvatske u te strukture. Bilo je nužno provesti smjenu vlasti, nakon pristupanja EU i dobiti najprije predsjednicu Republike, a nakon toga i Vladu, koje razumiju europske procese i euroatlantizam i kojima su mu bez ostatka posvećene.

Samo nekoliko dana prije proslave 22. godišnjice Oluje američki je potpredsjednik Michael Richard Pence u Crnoj Gori prisustvovao sastanku Američko-Jadranske povelje, inicijative unutar koje Hrvatska u svom jugoistočnom susjedstvu zagovara vrednote euro-atlantizma. Godinama je bila sama na tom prostoru, neupitno posvećena suradnji s euro-atlantskim strukturama, ali sada tome više nije tako. Crna Gora dio je euro-atlantskog svijeta, a Makedonija se nakon godina zaostajanja trgnula i Pence je iz Podgorice snažno podupro novu politiku tamošnje nove vlade.

Tako se drobi ideja ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, koji je još početkom ove godine snatrio o projektu četiriju „neutralnih“ balkanskih država (Srbije, BiH, Makedonije i Crne Gore) koje bi postupno skliznule pod euroazijske skute. Ruski euro-azijatizam na Balkanu znači da bi u našem okruženju ponovnu jačale tlapnje o „naoružanom narodu“ ili ono što je ovih dana zagovarao groteskni Vučićev ministar obrane Aleksandar Vulin, tvrdeći da država služi tome da se priprema za rat,

Nažalost, Vulinovska logika, kompatibilna s pro-azijatskim i anti-europejskim, odnosno anti-atlantističkim usmjerenjem i dalje je vitalna na Balkanu, u našem susjedstvu. Međutim, važno je da se reformama u Crnoj Gori i promjenama u Makedoniji i na Zapadnom Balkanu stvara novo ravnovjesje snaga, a time i smanjuje pritisak na našem jugoistočnom boku.

Ta promjena je nadopuna bitno povoljnije geopolitičke slike, što je uspostavljena stvaranjem unutar-europskog savezništva u vertikalnoj integraciji Europske unije, od baltičkih republika, preko Višegradske skupine do Hrvatske, Rumunjske i Bugarske.

Hrvatska je danas „igrač“ i važan akter u euroatlantskom prostoru, a prije samo 22 godine u kontekst NATO saveza pripadala je samo efikasno organizirana Hrvatska vojska, posebice njena „gardijska“ elita, ali ne i cijelo društvo.