Oligarhija: Kakva će biti politička sudbina palog Zorana Milanovića

Oni s više socijalne imaginacije brzo su prozreli taktiku kojom će se Milanović služiti u postizbornom razdoblju. Razumiju da radikalska retorika, što je rabi prema političkoj većini, nije usmjerena na tu političku većinu, nego na pokušaj da se unutar stranke održi iracionalna unutarnja napetost, kakva stranke obilježava u vrijeme izborne kampanje, te da se održi uvjerenje kako „nije sve gotovo“. A ako sve nije gotovo, onda se stranka mora pred borbu čvrsto okupiti oko vođe i marginalizirati one koji se u takvoj situaciji usuđuju dovesti u pitanje njegov autoritet. Velik broj, pogotovo, iskusnijih SDP-ovaca shvaća i to da je insistiranje na provođenju izbora za predsjednika stranke do kraja veljače dio te strategije i da „vođa“ to vrijeme, u kome je dio stranke još „na adrenalinu“, a opozicija unutar stranke nije konsolidirana, umrežena i povezana, želi iskoristiti za svoj reizbor.

SDP-ovci, uostalom, imaju jedno povijesno iskustvo u kome je odabir termina izbora bio ključan, ne samo za njihov ishod, nego i za tijek političkih procesa u Hrvatskoj uopće. Riječ je o prvim višestranačkim izborima. U Savezu komunista Hrvatske potkraj 1989. godine uvidjeli su da su slobodni izbori postali neizbježni, a na partijskom kongresu tvrda je, ortodoksna struja zahtijevala da se ti izbori raspišu odmah, kako bi se spriječilo konstituiranje novih nekomunističkih političkih stranaka, izgradnja njihove mreže i skratilo vrijeme potrebno da se pripreme za izlazak na izbore. Ipak, tada je unutar stranke pobijedila frakcija spremna na demokratizaciju, ona što ju je predvodio Ivica Račan. S izborima u siječnju ili veljači 1990. postojala bi mogućnost da pluralizam u Hrvatskoj započne slično kao što je započeo u Srbiji - uspostavljanjem dominantne pozicije ortodoksne postkomunističke stranke, koja bi nakon toga sustavno gušila pluralizam i uspostavila autoritarni režim.

Isti cilj, što su ga Račanovi protivnici imali 1989, Zoran Milanović ima danas, doduše, ne na izborima za nacionalnu vlast, nego na unutarstranačkim izborima. Jasno je, međutim, da je njegova namjera održati izbore za predsjednika stranke prije nego što se opozicija njegovu izboru poveže i prije nego što joj uspije definirati jednog zajedničkog protukandidata. Ova strategija uvod je u uspostavu oligarhijske strukture unutar stranke, strukture koja bi potisnula sve Milanovićeve unutarstranačke protivnike te njemu i krugu njegovih odabranika osigurala kontrolu nad svim unutarstranačkim procesima.

Zanimljivo je da su u stranci proniknuli tu njegovu namjeru, ali da nitko ne dovodi u pitanje glavno oruđe kojim ovaj nastoji osigurati uspostavu takve oligarhijske strukture. Naime, Milanovićeva politička „inovacija“, prilikom preuzimanja vođenja stranke, bila je napuštanje dotadašnjeg modela prema kojem se predsjednik stranke, kao i sve individualni nosioci funkcija, ali i kolektivna tijela stranke biraju posredno - na stranačkim konvencijama, i uspostava svojevrsnoga hibridnog sustava, prema kojem se stranačka tijela biraju na konvencijama, a individualni nosioci funkcija, predsjednici organizacija, sve do funkcije predsjednika stranke na nacionalnoj razini, sustavom neposrednih izbora na kojima mogu sudjelovati svi članovi stranke.

Samo je jedna politička stranka, prije SDP-a, predsjednika stranke birala neposredno, s pravom glasa svih članova. Talijanska je Demokratska stranka 2007. tako za šefa stranke formalno izabrala Waltera Veltronija, tadašnjega popularnog gradonačelnika Rima. Pritom se, međutim, nije radilo o izborima u pravom smislu riječi, jer Veltroni nije imao konkurencije na tim izborima, nego su neposredni izbori održani zato jer je to bila akcija povećavanja prepoznatljivosti stranke, ali i „fundraising“ - prikupljanje novca za predizbornu kampanju. Naime, da bi netko glasovao na tim izborima, bilo je dovoljno da uplati euro formalne članarine, i imao je pravo glasa. Budući da je to bilo razdoblje visokog nezadovoljstva Berlusconijevom vladavinom u Italiji, odaziv na te „izbore“ bio je ogroman i stranka je na taj način prikupila relevantan novac.

Veltroni, međutim, nije iskorištavao svoj „neposredan izbor“ da bi uspostavio dominantan položaj u odnosu na posredno izabrana stranačka tijela, a kad je unatoč velikim nadama izgubio na parlamentarnim izborima od Berlusconija, sukladno demokratskim standardima, koji vladaju u parlamentarnim demokracijama, povukao se s mjesta predsjednika stranke, ne spominjući „superioran“ način na koji je izabran.

SDP si je, međutim, dopustio da mu se model prezidencijalizma, neposrednog biranja vođe i nižih funkcionara, nametne kao demokratski superiorno rješenje, a zbog toga su dobili model samovlašća u stranci, s kojim se ne mogu nositi. Unatoč tome, nitko se od istaknutih članova te stranke ne usuđuje progovoriti o oligarhiji što ju zakonomjerno proizvodi ovakav izborni model, već dogma o superiornosti neposrednog izbora šefa stranke živi i dalje.

Milanoviću je neposredni izbor individualnih aktera u na početku mandata omogućio da u najvećoj mogućoj mjeri provede „preuzimanje“, da najbrže moguće potisne sebi nepoželjne „stare kadrove“ i dovede one koji će podupirati njegovu samovolju. Sada je taj model vrlo efikasan za očuvanje moći i položaja. Potrebno je samo protivnike držati podijeljene, ne dati im priliku da se povežu i dogovore. Ne bude li imao većinu u stranačkom Predsjedništvu i Glavnom odboru, to i neće biti tako strašno, jer uostalom, i u prošlom mandatu je marginalizirao ta tijela, što su ih izabrali delegati na stranačkoj konvenciji, a ne, kao njega, svi članovi stranke.

U svim konsolidiranim parlamentarnim demokracijama poznati su standardi djelovanja političkih stranaka. Stranačka vodstva uvijek se biraju na konvencijama, posredno. One stranačke organizacije koje su uspješnije, imaju i više predstavnika u stranačkoj konvenciji. Ipak, u stranci se uvijek vodi računa da u stranačkom vodstvu budu predstavljena sva krila i da vodstvo odražava odnose snaga u stranci, a ne da dominira jedna „frakcija“, a da su sve druge zapostavljene. Standard je da su vodstva i predsjednik stranke smjenjivi, a dio je demokratskog standarda da nakon što ne pobijedi na izborima i nakon njih ne sudjeluje u izvršnoj vlasti, vođa stranke sam odlazi s predsjedničkog položaja. Zato strankama u konsolidiranim demokracijama nije nužno određivanje svojevrsne protuoligarhijske klauzule - ograničavanje broja mandata koliko netko može biti na čelu stranke.

SDP-ovci, izgleda, nisu svjesni da model neposrednog izbora predsjednika stranke onemogućuje „protočnost“ na tom položaju i stvarno utvrđivanje odgovornosti stranačkog predsjednika, pa se time generira stvaranje oligarhije. Oligarhijsko vođenje stranke, pak, vodi tome da su zaštićeni interesi vodstva, ali ne i članstva.

Ipak, Milanović u akciji zaštite svog položaja ima ozbiljan problem. Naime, SDP je daleko teže poražen na ovim parlamentarnim izborima nego što se to čini na prvi pogled. Sa šezdesetak, spao je na tek 41 saborskog zastupnika, a izgubljena su  mjesta desetaka ministara, njihovih zamjenika i pomoćnika te direktora javnih poduzeća. U veljači, ožujku, travnju ove godine u stranku će se „vratiti“ i cijela „vojska“ zaposlenih (bez javnog natječaja) na sinekurama u ministarstvima, agencijama, državnim i javnim poduzećima. Sve je to bila Milanovićeva klijentela, koja mu je osiguravala relevantan dio glasova, a izravno je o njemu ovisila na svojim ugodnim položajima. Danas je, međutim, stranci ostalo tek četrdeset državnih položaja, a nema gotovo nikakva utjecaja na lokalnu samoupravu. Naime, samo u dva velika grada SDP sudjeluje u lokalnoj vlasti: u Rijeci i Splitu. Međutim, Rijeka je u stranci uvijek bila „corpus separatum“, a Split je javno otkazao poslušnost „vođi“.