Oko Katalonije su najgroteskniji oni koji su zagovarali dokidanje autonomije Istre, a sada je nutkaju na samostalnost

U političkoj povijesti 20. stoljeća jedan se oblik vladavine nazivao „plebiscitarnom demokracijom“. Bila je to vladavina predsjednika Charlesa de Gaullea, koji je iznoseći svoja zakonodavna rješenja na ispit volje političkog tijela, uz pomoć referenduma, potiskivao i ponižavao vladu, kao kolektivno tijelo izvršne vlasti, i parlament, kao tijelo zakonodavne vlasti, namećući im, uz pomoć referenduma, svoja zakonska rješenja.

U nekim državama, poput Savezne Republike Njemačke, referendum na razini središnje države ne postoji kao oblik donošenja odluka, a one demokratske države koje poznaju referendum na razini središnje države precizno reguliraju što mogu biti referendumska pitanja.

Na primjer, državni proračun ili mirovinski te porezni sustav ne mogu biti predmetom referenduma, jer se odluke vezane uz ovakva pitanja mogu donositi samo sustavom posredne demokracije. Donošenje proračuna i utvrđivanje fiskalne politike temeljni su zadaci parlamenta i on mora imati monopol na budžetiranje.

U institutu referenduma obuhvaćena su dva podjednako važna elementa. Jedan je samo izjašnjavanje građana o nekoj referendumskoj inicijativi, a drugo je kampanja koja prethodi referendumu. Kao i prije parlamentarnih ili svih drugih izbora, kampanja ili promidžba razdoblje je komunikacije između građanskog društva i političke elite.

U izbornim kampanjama stranke nastoje razlagati svoje političke programe, a građani tijekom njih propituju njihovu vjerodostojnost. I tijek predreferendumske kampanje također mora biti precizno reguliran. U tim se kampanjama pred javnošću moraju jasno ispostaviti zagovornici prijedloga neke referendumske inicijative.

Oni moraju definirati svoje argumente, ti argumenti moraju biti racionalno izloženi, jasno definirani i podložni raspravi tijekom kampanje. U kampanji se mora „formalizirati“ i druga strana, a tijekom nje, da bi imali pravo ravnopravnog pristupa medijima, druga strana se mora „registrirati“. Registracija u kampanji znači i to da sudionici u kampanji na kraju moraju podastrijeti račune, reći koliko su novca potrošili i gdje su ga pribavili. Na taj se način osigurava elementarna ravnopravnost strana u predreferendumskoj kampanji.

Ovakvo reguliranje kampanje treba osigurati racionalnost predreferendumskoga diskursa. Obje strane moraju se potruditi da građane informiraju o svim važnim detaljima vezanima uz referendumsko pitanje, a ovako regulirana predrefertendumska kampanja obje strane sili na to da u kampanji rabe racionalne, a ne afektivne, populističke, na emocijama zasnovane argumente.

Kad se pokreće proces proglašavanja neovisnosti nekog političkog entiteta, referendum je jedini način dokazivanja volje političkog naroda za neovisnošću. Za proglašenje neovisnosti, naravno, nije dovoljan samo „animus“, nego je jednako važan i „corpus“ – da bi se neovisnost proglasila, moraju postojati institucije neovisne države, od fiskalnih i monetarnih, pa do represivnog sustava koji će osigurati granice države.

Razlog zbog kojeg je Katalonija pokrenula proces uspostavljanja neovisnosti slojevit je. Istina je da je 1978. Ustavom Katalonija definirana kao „autonomna država“, ali u okviru Španjolske, te da je taj postfrankistički Ustav usvojen referendumom. Istina je i to da je u vrijeme frankizma Katalonija bila izložena teškoj represiji režima, koji je nastojao uspostaviti nekakvo virtualno „nacionalno jedinstvo“ Španjolske, i zbog toga je Kataloncima bila zabranjena službena upotreba svoga jezika i obrazovanje na katalonskom jeziku.

Tranzicijska Španjolska popustila je tu represiju, ali su institucije središnje države uvijek nastojale restriktivno interpretirati prava „autonomne države“. Flagrantno restriktivno tumačenje Ustava od strane Ustavnog suda ono je kojim se ne priznaje katalonska nacionalnost, a zabrana referenduma o neovisnosti samo je nastavak tog procesa restriktivnoga pravnog tumačenja katalonske autonomije.

Političku elitu Katalonije, njen „Generalitet“, institucionalni sustav autonomije Katalonije, što ga čine Parlament, predsjednik Generaliteta i izvršna vlast, ova je restriktivna tradicija interpretacije autonomije, ali i sužavanje fiskalne i financijske autonomije tijekom ekonomske krize u Španjolskoj, potaknula na postavljanje pitanja o preuređivanju odnosa Barcelone i Madrida.

Država koja teži stabilnosti takvu situaciju mora shvatiti ozbiljno i odgovorno pregovarati o preuređenju asimetričnih odnosa u državi kakvi trenutno postoje. Pokreti za neovisnost svoj program obično imaju „na dugom štapu“, osim u situacijama kad se naddržavna struktura na očigled raspada.

Jugoslavija je u vremenu kad su Hrvatska i Slovenija odlučile započeti svoje procese proglašenja neovisnosti bila država u potpunom kolapsu. Slovenija se odlučila najprije provjeriti „animus“ i propitati volju građana za samostalnošću, na referendumu o neovisnosti oko Božića 1990., a Hrvatska je u to vrijeme intenzivno radila na „corpusu“ - neovisnosti, izgradnji ustavne strukture neovisne države, koja je definirana „Božićnim Ustavom“ u to isto vrijeme, u prosincu 1990.

„Animus“ je provjeren naknadno, referendumom o samostalnosti, prema proceduri koja je bila definirana Ustavom i njegovom glavom o „udruživanju i razdruživanju“. Ipak, i tada su, nakon 25. lipnja 1991. i proglašenja neovisnosti, obje države bile primorane na moratorij te odluke u razdoblju od šest mjeseci, u kojem su institucije središnje države posve nestale, odnosno, posve pale u ruke Miloševićeva režima u Srbiji.

U uvjetima, kad središnja država nije u procesu entropije i raspadanja, pokreti za uspostavljanje neovisnosti u težem su položaju i obično mogu definirati tek ograničene ciljeve. Ugledni znanstvenik Vladimir Gligorov ovih je dana rekao kako je pokret za uspostavljanje neovisnosti Hrvatske de facto uspostavljen istovremeno s osnutkom te države. Iako je, kako je to Vladko Maček govorio, lajbek u nekoliko situacija bio raskopčan, bilo je potrebno više od 70 godina da ga se naposljetku i skine.

Za razliku od španjolskog premijera Mariana Rajoya, koji se ponaša neracionalno i nastoji pokazati da politički problem uopće ne postoji, pa ga želi riješiti „provođenjem Ustava“, odnosno ustavno-sudskom zabranom referenduma o neovisnosti i policijskom represijom nad sudionicima u referendumskom procesu, odnosno sada prijetnjama o suspendiranju ustavnoga članka o katalonskoj autonomiji, kao odgovor na „proglašenje neovisnosti Katalonije, političko vodstvo Katalonije, njihov Generalitet i predsjednik Carles Puigdemont ponašaju se racionalno.

Nakon referenduma, na kojem je uvjerljiva većina izašlih glasovala za neovisnost, Puigdemont nije mogao napraviti ništa drugo nego proglasiti neovisnost, ali je tu odluku suspendirao, kako bi otvorio novi prostor za racionalni dijalog s Madridom.

Kad je pokrenuo represiju prema građanima Katalonije, španjolski premijer Rajoy nije samo onemogućio racionalnu raspravu o tome što je problematično u odnosu Barcelone i Madrida, nije samo spriječio dogovor o tome kako ponovno zakopčati „raskopčani lajbek“, nego je napravio i nešto puno gore.

Legitimno političko opredjeljivanje je kriminalizirano, premda se pokazalo većinskim unutar katalonskoga političkog tijela. Represija je pogodila i obične građane – glasače, i pripadnike političke elite, zagovornike neovisnosti, a posve se otvoreno prijeti i predsjedniku Generaliteta i cijelom Generalitetu. Puigdemontu se tako prijeti da bi mogao skončati kao Lluís Companys. Companys je bio predsjednik katalonskog Generaliteta u vrijeme španjolskoga građanskog rata, a frankisti su ga strijeljali 1940. godine.

Kad se od obrane državnog suvereniteta prijeđe na flagrantno ugrožavanje temeljnih političkih i ljudskih prava, kad za obnašanje javne dužnosti odjednom postane potrebno znatno više od uobičajene građanske hrabrosti i dosljednosti, kad potrebnim postane herojstvo, stvaraju se uvjeti za internacionalizaciju spora.

Na početku je Europska unija na pitanje referenduma u Španjolskoj gledala vrlo rezervirano i bila je sklona prihvatiti koncept o neustavnosti referenduma. Ali, ako premijer Rajoy ostane u okvirima ideje da suspendirano proglašenje neovisnosti Katalonije iskoristi za poništenje statusa autonomne države unutar Španjolske, da nametne daljnju centralizaciju umjesto asimetrične fiskalne autonomije, Španjolska bi mogla skliznuti u neočekivane probleme, na koje niti EU neće moći gledati rezervirano, a Rajoy u takvim uvjetima neće moći očuvati status jednoga od ključnih lidera s juga Europske unije.

U Hrvatskoj smo, promatrajući procese u Kataloniji pali ispod razine koja se očekuje od zemlje članice EU. Izostale su snažne deklaracije boraca za ljudska prava, jasan zagovor temeljnih prava kao temeljne odrednice međunarodnog prava i europskog „acquisa“. Najgroteskniji su, pak, bili oni koji su do jučer zagovarali utapanje Istre u širu makro-regiju i dokidanje njene županijske autonomije, a sada je nutkaju na pokretanje procesa uspostavljanja samostalnosti.

Naravno, istarska je politička elita racionalna i usmjerena na jačanje fiskalne autonomije, a pritom nailazi na „otvorena vrata“, jer je koncept decentralizacije, što ga zagovara aktualna administracija, posve komplementaran s konceptom jačanja fiskalne autonomije hrvatskih županija.