“Oklahoma” teatar u zagrebačkoj Gavelli

Jedna od rijetkih pozitivnih stvari u opusu Franza Kafke svakako je priča o kazalištu “Oklahoma” iz romana “Amerika” (“Izgubljeni”).  Nakon mnoštva proživljenih nevolja i patnji, Karl Rossmann, glavni lik  ovog Kafkinog romana nalazi utočište u kazalištu “Oklahoma” koje nudi posao za sve ljude koji pokazuju interes za umjetnost i čari teatra. Kafkin roman završava pustolovnim putovanjem  vlakom sedamnaestogodišnjeg mladića u američku državu Oklahoma, ostavljajući čitatelje u neizvjesnosti hoće li se ispuniti  nada  o ostvarenju obećanja  kazališta “Oklahoma”  koje je nesretni mladić slučajno otkrio na jednom od plakata  u New Yorku.

Sinoćnja premijera drame “Kolovoz u okrugu Osage”, oklahomškog dramskog pisca Tracyja Lettsa nastavila je naraciju kazališta iz američke  ruralne države sjeverno od Texasa koja ima nešto više od tri milijuna stanovnika i gustoću naseljenosti 19 stanovnika po četvornom metru. Kad kažete “Oklahoma”, onda to na hrvatskom znači “Bogu iza nogu”.

Književni će kritičari  imati pune ruke posla da bi objasnili neobjašnjiv fenomen kako je jedna  provincijska priča o običnoj oklahomskoj obitelji preko noći pokorila vodeća kazališta u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon uspješne lipanjske premijere 2007. godine u Steppenwolf Theatre u Chicagou, drama “Kolovoz u okrugu Osage” seli na pozornice newyorških kazališta Imperial Theatre, Music Box Theatre  u Manhattanu gdje je obarala rekorde gledanosti. Slično je bilo i u londonskom Royal National Theatre. O potresnoj drami jedne obične obitelji iz Oklahome snimljen je, šest godina kasnije, 2013. istoimeni film u kojem je nezaboravnu ulogu odigrala Meryl Streep, jedina glumica kojoj je sveučilište u Princetonu dalo počasni doktorat „Doctor of Fine Arts“.  U njemačkom tjedniku “Die Zeit”  uspjeh filma “Kolovoz u okrugu Osage”  obrazložen je u prvom redu nevjerojatnom dinamikom živoga dijaloga, u kojem su se svojim talentom  posebno rasipale američke glumice Meryl Streep, Julia Roberts, Juliette Lewis, Julianne Nicholson i Margo Martindale. 

Dok je u američkom filmu sve grmjelo od žustre svađe i osebujne artikulacije osobnog očaja, to nažalost nije bio slučaj s dramskom premijerom u Gavelli. Problem je što je Anja Šovagović Despot, koja sjajno glumi glavnu osobu u drami Viviet Weston, ostala bez partnerica za pravu svađu, oštru prepirku i artikulaciju obiteljske tragedije. Stječe se dojam da je Anja Šovagović Despot svojom blistavo odigranom ulogom preuzela zahtjevnu ulogu redateljice i ispravila brojne nedostatke beogradske redateljice Slađane Kilibarde. Jedan od najvećih propusta koji ide na dušu gospođe Kilibarde je i to što pri odabiru  glumica nije vodila računa o njihovoj starosnoj dobi.  Nedostatci glumačkog umijeća posebno izlazi na vidjelo u šokantnim trenucima drame u kojima Anja Šovagović Despot nije na pozornici, gdje bi napetost, prožeta crnim humorom, trebala dosegnuti vrhunac. Tu, prije svega, mislim na trenutak kada zaručnik najmlađe sestre iz obitelji Weston puši travu s njezinom četrnaestogodišnjom nećakinjom i pokušava joj oduzeti djevičanstvo, što otkriva kućna pomoćnica.

Tracyju Lettsu se mora odati priznanje da je pokazao kako svako vrijeme ima svoje probleme zasnovane na tragu naracije o Edipovu kompleksu. Drama potvrđuje da zahtjevnu ulogu Moire u današnjem vremenu preuzima novac, glavni pokretač svih događanja i uzrok svih nedaća. Pater familias Beverly Weston, profesor književnosti na lokalnom koledžu, otac triju kćeri, također je otac jedinom sinu svojoj svastici. Moira ga kažnjava tako što njegova druga kći živi u ljubavnom odnosu sa svojim nećakom, koji je zapravo njezin polubrat, a ona to saznaje tek nakon pogreba svoga oca, koji je počinio samoubojstvo, utapanjem u obližnjem jezeru. Zaručnika Westonove najmlađe kćeri spriječila je kućna pomoćnica da ne stupi u seksualni odnos s njegovom četrnaestogodišnjom unukom. Muž  najstarije Westonove kćeri Barbare, koja je inače bila očeva miljenica, živi odvojeno od supruge i kćeri, u ljubavnoj je vezi s jednom svojom studenticom.  Završna svađa na tastovu pogrebu učvrstila ga je u odluci za rastavom braka.  Violet Weston, mater familias, boluje od raka usta, dugogodišnja je ovisnica o tabletama, pati od depresije i želi svoje posljednje dane provesti kao vlasnica muževa  bankovnoga sefa.

Poznato je da u suvremenoj američkoj teoriji književnosti dominiraju ideje postmodernizma, što se dobrano očituje u suvremenoj američkoj dramaturgiji. Tracy Letts je jedan od autora koji prednjači u dekonstrukciji tradicionalnih vrjednota, morala i obiteljskoga života. Letts uvjerljivo pokazuje da je konzumerstvo kao univerzalna religija današnjice zahvatilo i oklahomsku ravničarsku zabit. Zastrašujuće je do koje je mjere alkoholizam postao dio svagdašnjice. Svi ugodni razgovori, ružne svađe i opanjkavanja odvijaju se uz pražnjenje boca whiskyja. Prividno postoji kod članova obitelji Weston  još neka prazna vjera u život poslije smrti, no smrt se želi po svaku cijenu odgoditi za neka kasnija vremena, a s užitkom krenuti što ranije u životu. Nevjerojatno je da u drami “Kolovoz u okrugu Osage” nećemo naći nijedan pozitivni lik. Kućna pomoćnica koja na kraju jedina ostaje sa svojom gazdaricom Violet Weston priznaje da to čini isključivo zbog novca, kako bi mogla završiti svoj prekinuti studij. Bolno je gledati kako umire jedan svijet bez ljubavi, prožet egoizmom,  pa makar to bilo uz citat klasika poezije T. S. Eliota. Gledatelji ostaju bez nade da će na ruševinama konzumerizma moći biti sagrađeno nešto ljepše, otmjenije i plemenitije. Ni umjetnost tu ne može više pomoći, jer je sama postala dio religije konzumerstva. Dominira cinizam i crni humor, nema više suptilnosti za finoću ironije.

Dok gledamo potresnu tragediju Tracyja Lettsa, prepunu crnoga humora, s poetiziranim beznađem, pitamo se u čemu je tajna njezine privlačnosti i velike gledanosti. U iskrenosti bez granica? Sumnjam, jer nekako iz perspektive nepristranog promatrača stječem dojam da su Lettsovi likovi  apstraktni konstrukti postmoderne dekonstrukcije u kojoj je primarno destruirana obitelj kao temeljna stanica društva, kao i tradicionalne vrijednosti na kojima je zasnovana. Znakovito je i to što je njemački  Nationaltheater u Mannheimu za premijeru 2008. godine umjesto američkoga naslova drame “Kolovoz u okrugu Osage” ipak odabrao naslov “Jedna obitelj”. Je li Lettsov prikaz obitelji u navedenoj drami doista slika suvremene obitelji ili su svi poroci suvremnoga društva kao konstrukti ugrađeni u jednu obitelj? Jedino pitanje koje pri posjetu ovoj potresnoj tragediji suvremenoga društva možemo postaviti, glasi: Kako zapravo postati agnostik ili ateist prema “religiji” koju nam  nudi drama “Kolovoz u okrugu Osage”?