Odoše Gundulić, Marulić, Starčević, Dobrila, Mažuranić i Jelačić iz Hrvatske

Od 1. siječnja godine koja je započela proljetnim temperaturama, potvrđujući da je globalno zatopljenje uzelo žestokoga maha, Hrvatska je poslala u zaborav svoju nacionalnu valutu kunu. Istu onu koju smo, ranjeni od strašnoga agresorskog rata, ubijani i osakaćivani, uvela s velikim ponosom, sada već davne 1994. godine, 30. svibnja, na Dan državnosti.

Optuživana od strane istočnoga susjeda, napadačke Srbije, kako je ponovno vratila u optjecaj ''ustaški'' novac (kuna je bila sredstvo plaćanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj), uz protivljenje tadašnje oporbe koja je tražila da se moneta zove kruna, kuna je ipak živjela gotovo 30 godina.

Kuna ''šutke'' pala

Lomila su se sva tri desetljeća oko nje koplja, gotovo svakodnevno, brojni su se ekonomisti i političari nadmetali međusobno u tvrdnjama kako je kuna, realno, precijenjena, tražeći njezinu devalvaciju, objašnjavajući kako će to biti bolje i za građane i za gospodarstvo, ali kuna se nije dala.

Živjela je tako, dan po dan, godinu za godinom, sakupljali su se simpatični medvjedići i stavljali u kasice-prasice, a malene smo lipice uglavnom komotno i velikodušno ostavljali na blagajnama, kada bi nam ih trgovci vraćali. Jer, one, kao, nisu uopće vrijedne. Ali, nije to baš bilo tako - svaka je ta lipa bila itekako vrijedna, pokazujući svu niskost našega životnog standarda.

Ali, pritisnuta silnim, navodno, dobronamjernim savjetima iz prijateljskog nam Bruxellesa, koji nam daje novac, ali zauzvrat puno i traži, jer, kako mudro kaže stara američka poslovica ''nema besplatnoga ručka'', sirota je kuna napokon kapitulirala i, iako se drži još tjedan dana, otišla u ropotarnicu povijesti. U rezališta, gdje će je sasjeći, iskidati, izmrcvariti, a kovanice rastaliti i otopiti. I kao da nikada nije ni postojala.

Veliki nas europejci uvjeravaju kako smo uvođenjem eura kao službene valute sada i formalno postali dio te velike, moćne Europe (koja, nota bene, puca po svim šavovima, ali to je već druga priča) pa će nas, sukladno tome, više i cijeniti na Starom kontinentu. To što smo na začelju te iste Europe po kupovnoj moći i standardu, uz bok Rumunjskoj i Bugarskoj, ajde, dobro, nije to valjda baš tako strašno.

To što smo potplaćeni u svakom poslu, osim onome kojega rade političari, a i o tome bi se dalo romane napisati, ali i svakom segmentu, pokušajmo i to zaboraviti. Posebice kada dođe prva plaća i mirovina, za većinu građana u troznamenkastoj cifri eura, valjda nas ne bi trebalo baciti u očaj, jer će nam kristalno jasno biti koliko smo, zapravo, siromašni. Ne smijemo tugovati, ni biti nostalgični, jer, eto, sada smo i mi ''pravi'' Europljani s novčanicima punim (praznim) eura.

Financijska provalija? Pa već smo u njoj

I dok se građani pokušavaju snaći u tim vratolomijama brojeći eure i cente, stalno preračunavajući u odbačenu kunu, a trgovci na rubu plača ne znaju jesu li trgovine, ili mjenjačnice, ne možemo reći da sve ide glatko. Ma koliko se premijer, njegova Vlada i neuništivi guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić upiru iz sve snage ponavljati mantru kako smo gotovo bezbolno prešli na euro.

Ali, to nije istina - nije bezbolno i nije lako, jer, iako smo desetljećima kredite uzimali upravo u eurima - a zašto je to bilo tako, mada on nije bio naša valuta, znaju kreatori financijskoga sustava - ipak nije isto kao sada, kada smo osvijestili da smo se zauvijek oprostili od naše dobre kune i okrenuli se euru.

Iako su dobronamjerni upozoravali da nije baš pametno u ovom trenutku, kada je usred Europe rat, nikada neizvjesnija geopolitička situacija, ogromna inflacija i nenormalno visoke cijene, uvoditi euro, već ga treba odgoditi dok se globalna situacija ne smiri, naša se vladajuća političko-financijska vrhuška nije dala smesti. Moramo uvesti euro i gotovo. Doći će nam šefica Ursula, sve mora biti spremno i snađi se narode kako znaš.

Ali, postavljam logično pitanje na koje (ne) znam odgovor: zašto nismo imali referendum o uvođenju eura, na kojem bi se ovaj opljačkani i dotučeni narod izjasnio želi li euro, ili ne? Je li razlog taj što Bruxelless to ne bi gledao blagonaklono, a oni su ipak naši gospodari, da se puno ne lažemo? Zbog čega je hrvatskim građanima uskraćena ta mogućnost? Da nije zato jer svaki referendum košta? Ma dajte, u to mogu povjerovati samo naivni - imali smo tih referenduma koliko hoćete, jedan više ne bi nas bacio u financijsku provaliju. Jer, već smo ionako u njoj.

Zakucavanje na dno Europe

''Plenkovićeva vlada želi na silu uvesti euro i ne bira sredstva da to učini. U tom smislu koristi i korona krizu na način da stalnim sijanjem straha od zaraze guraju na drugom kolosijeku projekt euro kojim nas uistinu žele zakucati čvrsto na dno EU gdje se sada i nalazimo'', prije nekoliko je mjeseci uporno upozoravao ugledni ekonomist, prof. Ivan Lovrinović.

''Zemlje koje puno bolje stoje od nas poput Mađarske, Poljske, Češke, Danske i Švedske i ne pomišljaju na uvođenje eura. Oni očito brane svoje nacionalne interese'', istaknuo je prof. Lovrinović.

Da podsjetimo, 10. srpnja 2020. Hrvatska je primljena u članstvo u Europski tečajni mehanizam (ERM II), svojevrsnu čekaonicu za ulazak u eurozonu te je hrvatska kuna vezana uz euro, a njegovo se uvođenje odredilo za 1. siječnja 2023.

No, za razliku od Hrvatske, Češka, Mađarska i Poljska ne planiraju ulazak u članstvo ERM II u dogledno vrijeme. Turbo bogata i svjetlosnim miljama udaljena Švedska, iako članica, i dalje je izvan europodručja, s obzirom na to da su njezini građani na referendumu dva puta odbili prihvaćanje jedinstvene valute euro. 

Danska je članica ERM II od 1999. i njihova je kruna vezana uz euro, ali je također referendumom 2000. godine odbijeno uvođenje eura te je ona izuzeta od obveze uvođenja. Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i Danska, koristilo je pravo ostajanja izvan europodručja te zadržalo vlastitu valutu funtu, a 2020. je i napustilo Europsku uniju.

Podsjetnik: Koje članice Unije imaju euro?

Euro je ime jedinstvene europske valute koja je u uporabi od 1. siječnja 1999., a od siječnja 2015. njezina uporaba proširena je na 20 država tzv. Eurozone. Eurom se svakodnevno koristi oko 341 milijun ljudi, plus sada i oko 3,8 milijuna Hrvata, a to znači da je druga najčešće korištena valuta na svjetskoj razini (nakon dolara).

Euro je trenutačno službena valuta 20 od 27 država članica EU-a koje zajedno čine eurozonu koja se službeno naziva europodručje.

Iako su sve države članice EU-a dio ekonomske i monetarne unije (EMU), njih 20 zamijenilo je nacionalne valute jedinstvenom valutom – eurom: Austrija, Belgija, Cipar, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Irska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Portugal, Slovačka, Slovenija, Španjolska i sada Hrvatska.

Pitanje: A tko još nije uveo euro?

Uglavnom je riječ o državama članicama koje su pristupile Uniji 2004., 2007. i 2013. – nakon uvođenja eura 2002.: Bugarska, Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Švedska.

Danska je izuzeta od obveze uvođenja eura, kako smo i naveli.

Boris Johnson prije deset godina: ''Hrvatski prijatelji, izbjegnite uvođenje eura''

Bivši premijer Velike Britanije, kontroverzni Boris Johnson, još dok je bio gradonačelnik Londona, uoči hrvatskog ulaska u EU, 2012. godine napisao je kolumnu za ugledni Telegraph, u kojoj je opisivao svoj ugodni godišnji odmor na hrvatskoj obali te poručio da Hrvatska ne bi trebala uvoditi euro, već da bi svakako  trebala zadržati kunu.

Tada je Johnson, koji je prije svih visokih dužnosti radio godinama kao novinar napisao: ''Iduće godine 1. srpnja, (2013. op. a.), Hrvatska postaje 28. članica Europske unije, a pod uvjetima iz Maastrichtskog ugovora ova mlada, ponosna, suverena država – još ne starija od dva desetljeća – mora prihvatiti cijeli korpus prava EU; i mora staviti vrat u omču jedinstvene valute. 

Za razliku od Britanije, ili Danske, Hrvati nemaju mogućnost neprihvaćanja. Sada su zakonski obvezni odustati od kune za euro, a ja kažem, ljudi ne činite to! Izbjegavajte euro, moji hrvatski prijatelji. Za deset godina želim se vratiti, naručiti bocu vrhunskog crvenog Dingača i platiti ga u kunama'', poručio je Johnson u kolumni iz 2012. godine.

''Ne stavljajte vrat u omču''

Ništa od toga, Borise. Ako dođete ponovno na odmor, Dingač ćete plaćati u eurima - koliko će on biti skuplji, samo nebo zna. Ili Vujčić i Ursula. I dio trgovaca koji besramno pljačka ionako operušan narod, dok se Vlada pravi kao da će stvarno upotrijebiti sve te silne ''mehanizme'' kako bi zaustavila ovo što se sada događa, da se ne zna tko pije, a tko plaća. Pogrešno - mi, obični poreski obveznici sve plaćamo, dakako. Do zadnje lipe. Pardon, do zadnjega centa.

A naša će djeca i unuci jednoga dana u školama učiti - bila jednom jedna kuna, možda nije vrijedila Bog zna koliko puno, ali izgledala je lijepo, bila nam je draga, ma kako smo je imali malo. I bila je naša. Stvorena krvlju svih onih koji su vjerovali kako će Hrvati konačno imati svoju državu, ali su pritom zaboravili drevnu kletvu kralja Zvonimira. 

Dobri kralj

U legendi je Zvonimir opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle progonio. I za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše za kralja Dmitra Zvonimira, kako u Primorju, tako i u Zagorju.

Ali, u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja poštovanoga. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na Kosovu polju.

I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče hoće li, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo.

Ali, čuvši to, "Bogom prokleti i nevjerni Hrvati" počeše vikati na svetoga kralja kako on njih želi odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov.

I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: "Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!!!".

Hoće li taj vladar Hrvatske biti Ursula, ili netko iz te ekipe, ili svi zajedno, dobri kralj Zvonimir, koji je mučki ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu kod Knina, ipak nije mogao znati.