Odnosom prema žrtvi Vukovara Hrvatska pokazuje poštuje li samu sebe i žrtve Domovinskog rata

Narativ o velikim idejama i idealima jednostavno nije „in“

U vremenu relativizma, lišenome bilo kakvih ideala i svetinja, u kojemu se svakodnevno Domovinski rat medijski izvrgava ruglu, u kojemu čelnici ponekih braniteljskih udruga postaju trbuhozborci političkih stranaka, u kojemu politika postaje legalizirani kriminal, a ljudi uslijed nedjelovanja sada već legendarne ''pravne države'', postaju sve više rezignirani i cinični, bez vjere u ikakve promjene, govor o Domovinskome ratu postao je mnogima zamoran ili u najboljem slučaju patetičan.

U vremenu tezgarenja i sitnog kokošarenja, narativ o velikim idejama i idealima, o velikim povijesnim događajima i osobama, jednostavno nije ''in''. Sve što prelazi ''metafiziku'' kruhoborstva postalo je reliktom u današnoj trgovačkoj civilizaciji. Ponekad, doduše, možemo čuti pojedine političare kako ističu važnost Domovinskog rata i iskazuju pijetet prema važnim događajima i osobama iz vremena Domovinskog rata. Na žalost, u velikoj većini slučajeva bilo bi bolje da te političke persone iz svojih ustiju uopće ne spominju ''Domovinski rat'', jer je čitavo njihovo političko djelovanje negacija elementarnih hrvatskih nacionalnih interesa.

Vukovar se poštuje integracijom vukovarske žrtve u vrijednosni sustav društva

Kad govorimo o Vukovaru, onda treba biti pošten i priznati da je država dosta učinila na materijalnoj obnovi grada, na povratku izbjeglica i na zbrinjavanju stradalnika Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Država pomaže obilježavanje obljetnice vezane uz Vukovar, a uz državnu pomoć snimljeni su i dokumentarni filmovi te izdana književna djela koja obrađuju tematiku Vukovara.

Međutim, kao što nas uči jedna od najvažnijih svetopisamskih po(r)uka: čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih ustiju. Ljudske svekolike potrebe daleko nadmašuju puki materijalizam. Žrtva Vukovara, Vukovaraca, ali i sve one hrvatske mladosti iz svih krajeva Hrvatske koja je branila Vukovar, poštuje se ne samo materijalnom obnovom kuća i održavanjem komemoracija, nego i integracijom vukovarske žrtve u vrijednosni sustav društva. A tu smo svi zakazali.

Nema punog pijeteta prema Vukovaru dok zločinci i dalje šeću tim gradom, a opstruira se istraga zločina na Ovčari

Nemoguće je govoriti o punome pijetu prema Vukovaru dok i dalje zločinci šeću Vukovarom, dok silovane Vukovarke na ulicama gledaju svoje silovatelje (je li moguće nešto gadljivije!?) i dok četnici imaju spomenike na nekoliko mjesta u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Pritom je ordinarni politički bezobrazluk svih ovih godina pozivanje na Zakon o općem oprostu. Taj zakon, naime, ne abolira/amnestira zločince, a i danas brojni velikosrpski zločinci mirno spavaju u Hrvatskoj i smiju se hrvatskoj političkoj gluposti, ako se ponegdje ne može govoriti i o klasičnoj izdaji nacionalnih interesa.

Kad su u pitanju recentna događanja, posve sigurno ne možemo govoriti o poštivanju Vukovara u slučaju suspendiranog istražitelja za Ovčaru i maloljetnog branitelja Nikole Kajkića. Prvi put kad je netko imao namjeru ozbiljno istražiti zločin na Ovčari, došlo je do opstrukcije istraživanja i to od strane hrvatske politike i pravosuđa. Zločin na Ovčari inače ima jasan rukopis Jugoslavenske kontraobavještajne službe (KOS), čiji su pripadnici potpuno amnestirani od strane Haaškog suda. Je li slučajna opstrukcija istrage o Ovčari ili Duboka država (ili, bolje rečeno, Udboka i KOSooka država) ovdje ponovno pokazuje svoje mišiće?

Bez povratka pobjedničkog mentaliteta ne možemo dalje

Vukovar je mitsko mjesto hrvatske povijesti, onaj integrativni čimbenik kakav u svakoj ozbiljnoj državi postaje konstitutivni mit nacionalne mitologije shvaćene u onome najpozitivnijem smislu. Odnosom prema Vukovaru pokazujemo koliko smo zreli kao društvo, koliko poštujemo sami sebe i koliko stvarno cijenimo žrtve iz Domovinskog rata. Onda kad ćemo istinski krenuti cijeniti žrtvu Vukovaru, a odnos prema zločinima tu će biti najbolji pokazatelj, cijenit ćemo i sami sebe. Samopoštovanje je pak ključan preduvjet pobjedničkog mentaliteta. A bez povratka takvog mentaliteta Hrvatska ne može dalje.

Vjera u vlastite snage, samopoštovanje i pobjednički mentalitet (dijametralna suprotnost političarima kmetskog-podaničkog mentaliteta) bili su ključ ratnih, političkih i diplomatskih pobjeda devedesetih. S druge strane, sluganstvo je uvijek predstavljalo najbolji recept za svekoliko propadanje. Jesmo li išta naučili iz svoje povijesti?