Odlikovanjem suradnika Josipović prezreo temeljna demokratska pravila

Na isteku svoga mandata predsjednik Josipović odlučio je odlikovati sve svoje najbliže suradnike. Pristojna građanska odluka uglađena gospodina – vjerojatno će komentirati mnogi. Ipak, radi se o odluci koja je s pozicije političkog sustava višestruko sporna. Nesporno je da je dodjela odlikovanja jedna od ovlasti predsjednika Republike. Članak 98. Ustava, nabrajajući ovlasti predsjednika Republike u petom stavku kaže da on „dodjeljuje odlikovanja i priznanja određena zakonom“. To, međutim, ne znači da predsjednik Republike odlikovanja i priznanja dodjeljuje prema svojim privatnim interesima, nego sukladno zakonskoj proceduri. Načelno, niti jedan predsjednik republike ne bi smio procjenjivati utjecaj ljudi iz svoje administracije na javno dobro, jednostavno zbog toga što nitko ne može biti objektivan sudac u svojoj stvari. Ocjenjujući da su njegovi suradnici doprinijeli općem dobru, svaki predsjednik zapravo izriče mišljenje o svom osobnom predsjedničkom mandatu.

U državama, koje drže do načela konstitucionalizma i ustavnog ograničavanja vlasti, jasno je definirano nekoliko ključnih načela. Prvo je da niti jedna politička institucija ne smije biti u poziciji da sama sebi definira uvjete djelovanja. Drugo je da se prava nosilaca vlasti tijekom mandata ne smiju niti povećavati, niti smanjivati, a ako se donose neke odluke o promjenama načina djelovanja institucija, ta pravila stupaju na snagu tek u idućem političkom mandatu. Drugim riječima, u ozbiljnoj konsolidiranoj demokraciji valjalo bi očekivati da novoizabrani predsjednik, odnosno predsjednica, republike odlikovanjem izrazi zahvalu suradnicima svoga prethodnika, a predsjednik na odlasku nikako ne bi smio nagrađivati svoje suradnike. Nadalje, posve je nevjerojatno da cijeli aparat, koji je okruživao nekog predsjednika republike, zaslužuje vrlo visoka državna odlikovanja, da su baš svi predsjednikovi suradnici u vrlo velikoj mjeri doprinosili općem dobru.

U odluci predsjednika Josipovića ipak je najgori trenutak kad je odlučio napraviti popis „najzaslužnijih“ suradnika iz svoga kruga. Nakon što je u noći između 11. i 12. siječnja priznao izborni poraz, Ivo Josipović više nije bio predsjednik Republike u pravom smislu te riječi. On je na Pantovčaku ostao još samo kako bi se brinuo da djelovanje institucije ne bi došlo u pitanje i da pripremi tranziciju, prijenos ovlasti na novu predsjedničku administraciju. Istina je, njegov predsjednički mandat još nije bio istekao, ali je, koliko god premijer Milanović misli da je narod u drugom krugu predsjedničkih izbora „promrmljao političku volju“, on morao čuti tu volju i znati da ga se više ne smatra Predsjednikom. Različita je pozicija predsjednika Republike, koji završava drugi mandat, i onoga koji završava prvi. Predsjednik, kojem istječe drugi mandat i koji se više nije mogao kandidirati na predsjedničkim izborima, ostaje predsjednikom Republike u pravom smislu riječi do kraja mandata, sve dok dužnost ne preda nasljedniku.

S predsjednikom Republike, koji se borio za drugi mandat, situacija je drukčija. Da je predsjednik Josipović pobijedio u drugom krugu izbora, njegova bi inauguracija u veljači bila tek proceduralna, a on bi od 12. siječnja bio ponovno Predsjednik u punom kapacitetu. Da je pobijedio na izborima, dodjela odlikovanja suradnicima, koji su ga pratili u prvom mandatu, a koji u drugom mandatu eventualno ne bi ostali u njegovoj administraciji, bila bi do neke mjere prihvatljiva. Ne bi bila u skladu s najvišim demokratskim tradicijama, ali ne bi bila niti drastično padanje ispod elementarnih pravila. Međutim, budući da je 11. siječnja poražen, predsjednik Josipović bi u demokratskoj državi mogao napisati pismo svojoj nasljednici, datirati ga 12. siječnja, obrazložiti zasluge svojih suradnika i zamoliti izbornu pobjednicu da odlikuje njegove suradnike.

Problem predsjednika Josipovića u tome je što je on uvijek volio da ga se u političkoj areni doživljava, prije svega, kao profesora prava. Netko neuk možda bi mogao napraviti seriju propusta, koje je u ovom slučaju počinio profesor Josipović, pa da ga se svejedno ne smatra ozbiljno politički odgovornim zbog toga. Neznanje i nepoznavanje zakona i političkih pravila,naravno, ne ekskulpira, ne oslobađa od odgovornosti onoga koji čini propuste, ali kad profesor prava čini propuste, kakve je u ovom slučaju počinio profesor Josipović, jasno je da je to uradio s intencijom, i da zapravo devastira instituciju za koju je u tranzicijskom razdoblju bio zadužen da joj bude skrbnik, staratelj.

Financijska šteta ovih pogrešaka profesora Josipovića zanemariva je, ali predsjednik Josipović je na kraju svog mandata ozbiljno naštetio političkoj kulturi u Hrvatskoj. Znamo li da je od rujna lani izbjegavao obavljati rutinske predsjedničke poslove, kao što je razrješenje hrvatskih veleposlanika, kojima je istekao mandat, ili primanje vjerodajnica od novoakreditiranih veleposlanika u Hrvatskoj, nastojeći tako stvoriti dojam kako se s mnogo skrupula odnosi prema činjenici da u kampanji nije više predsjednik Republike u punom smislu riječi, odlukom o dodjeli hrpe visokih državnih odlikovanja dan nakon izbornog poraza sve je to pretvorio u farsičnu predstavu.