(GEO)POLITIČKI OBJEKTIV

Odlazak Trumpa iz Bijele kuće ne znači kako će doći do boljih odnosa SAD-a i Europe

Mnogo smo puta na ovim stranicama, protivno mišljenjima većine analitičara, upozorili kako kriza transatlantizma, tj. kriza odnosa Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, nije uvjetovana isključivo pojavom sada već bivšega američkog predsjednika Donalda Trumpa, nego je riječ o procesima koji imaju dublje i složenije uzroke.

24.01.2021. u 22:18
Ispiši članak

U određenome smislu pojava Trumpa određenim je krugovima u Europi došla kao opravdani argument za pokušaje (barem najave) geopolitičke emancipacije od SAD-a. To se prije svega odnosi na dio njemačkih, ali i francuskih političkih krugova. 

Strateška autonomija?

Pojam "strateške autonomije" EU-a, što bi podrazumijevalo vlastitu vojsku, ali vanjsku politiku autonomnu od SAD-a, najprije je uporabio francuski predsjednik Emmanuel Macron, a određenu potporu takvim konceptima ranije je davala i njemačka kancelarica Angela Merkel koja ipak o tome nema dosljedan stav. Strateška autonomija podrazumijevala bi to da bi EU imala vlastitu vojsku (zagovornici zajedničke vojske, doduše, ističu da bi ona bila usklađena s politikom NATO-a), ali i da bi mogla donositi vanjskopolitičke odluke koje nisu nužno usklađene s politikama SAD-a. 

Francuski ministar zadužen za Europu Clément Beaune pred koji je dan ponovno inzistirao na konceptu strateške autonomije koji je ovako definirao: "Europa mora preuzeti više odgovornosti. Europa bi trebala sama definirati svoje vrijednosti i interese. Naravno, ne protiv Sjedinjenih Američkih Država, nego bi trebali surađivati". Ministar se istodobno nada transatlantskoj suradnji na zaštiti klime kao i na području trgovine i sigurnosti te smatra da je partnerstvu potreban novi početak. 

Odlaskom Donalda Trumpa ne će preko noći doći do popravljanja odnosa SAD-a i EU-a. Njemačka ne će preko noći odustati od gradnje Sjevernog toka 2, kao što niti SAD ne će promijeniti izrazito negativan stav prema njegovoj izgradnji. A tu je možda i krucijalno pitanje odnosa prema Kini. Američki je cilj u sljedećom razdoblju okupiti široku antikinesku koaliciju koja bi Washingtonu osiguravala potporu u geopolitičkom, geostrateškom i geoekonomskom ograničavanju kineskih ambicija, posebno onih iz agende Pojas i put. 

Investicijski sporazum – prst u oko Washingtonu

Da EU ne namjerava tek tako igrati ulogu američkog geopolitičkog sekundanta svjedoči sklapanje investicijskog sporazuma s Kinom. Nakon sedam godina dugih i teških pregovora 30. prosinca sporazum je dovršen, a kritičari ističu kako iza ubrzavanja čitavog procesa stoje dva faktora: 1.) interesi njemačkih automobilskih lobističkih krugova, 2.) nastojanje Bruxellesa i Pekinga da postignu sporazum prije nego što se konsolidira nova američka administracija koja će u pogledu Kine vrlo vjerojatno voditi identičnu politiku kao i Trumpova što znači tretiranje azijske velesile u nastajanju kao glavnoga geoekonomskog i sigurnosnog protivnika. 

Sklapanje investicijskog sporazuma i neki su krugovi u EU nazvali strateškom pogrješkom, a ovaj potez zasigurno ne idu u prilog obnove transatlantizma, nego je više u skladu s konceptom strateške autonomije. On predstavlja prst u oku Washingtonu. Već ranije Kina je istisnula SAD i postala glavni trgovinski partner Europske unije. Mnogi pritom strahuju od jačanja kineskog utjecaja na ekonomskom planu, ali i od mogućeg jačanja njezina društveno-političkog sustava koji je nespojiv s demokracijom i ideologijom ljudskih prava. 

Slabi povjerenje u SAD kao glavnu silu

Prošloga tjedna Europsko vijeće za vanjske odnose objavilo je rezultate istraživanja u kojima su Europljani u 11 država odgovarali na pitanje treba li se Stari kontinent u svemu oslanjati na SAD i što učiniti ako se pojačaju suprotstavljanja između SAD-a, Kine i Rusije. Istraživanje pokazuje da većina Europljana podupire pobjedu Joe Bidena, ali ne misle da on može pomoći u tome da se SAD vrati kao istaknuta svjetska globalna sila. 

Većina Europljana prema ovome istraživanju misli da se Europa ne može osloniti samo na SAD u obrani od potencijalnih napada i ugroza. Većina ispitanika ističu kako im je najvažniji partner Berlin, a ne Washington. Nadalje, većina ispitanika vjeruje da će Kina za deset godina biti moćnija od SAD-a i da bi željela da njihova zemlja ostane neutralna u sukobu dviju velesila. Dvije trećine ispitanika smatra kako bi EU trebala razviti svoje obrambene kapacitete.

I rezultati ovih istraživanja i (geo)politička empirija posljednjih godina govore u prilog jačanja onih snaga u Europi koje žele veću autonomiju u odnosu na SAD, pri čemu ta htijenja nisu vezana isključivo uz prethodni Trumpov mandat. Aktualna korona kriza dodatno je poljuljala povjerenje u američku poziciju najmoćnije sile (iako ona nedvojbeno to još jest), a znamo da je percepcija na političkome planu od iznimne važnosti. S druge pak strane, američka meka moć u odnosu na Europu i dalje je neusporedivo veća od kineske iako se čini da se i Europi i općenito na Zapadu javljaju ljubitelji kineskoga modela koji kombinira neke elemente tržišta i autoritarni društveni nadzor. Na ekonomskome forumu u Davosu Karl Marx je, naime, postao vrlo cijenjena lektira. 

Vrlo brzo vidjet će se slijedi li nam obnova transatlantskog partnerstva ili jačanje koncepta strateške autonomije. A pritom je bitno znati da bi jačanje potonjeg koncepta značilo i jačanje euro-federalističke osovine čiji strateški ciljevi nikako ne moraju biti kompatibilni interesima malih europskih naroda. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.