Od prihvaćanja 'mehanizma solidarnosti' za migrante do potonuća europskoga broda?

Nakon spomenutoga ministarskog sastanka francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio je da 14 država članica izražava suglasnost s francusko-njemačkim dokumentom, a da će nova inicijativa biti "brza" i "automatska". Prema izvorima "Reutersa", osam članica aktivno podupire prihvaćanje mehanizma spašavanja migranata iz Mediterana, a uz Francusku i Njemačku to su još Finska, Luksemburg, Portugal, Litva, Hrvatska i Irska.

Prepakirani Merkeličin prijedlog iz 2015.

Simptomatično je da na ministarskom sastanku nije bio nazočan talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini, a riječ je o državi kroz koju prolazi najveći broj migranata na tzv. mediteranskoj ruti koja je posljednjih godina bila poprište tragičnih i tužnih sudbina mnogih nesretnih ljudi. Salvini je poslao pismo svome francuskom kolegi Christopheu Castaneru u kojem je upozorio na posljedice odluka "donesenih isključivo u Parizu i Berlinu". U posljednjih nešto više od dvije godine, od kad je Macron u svibnju 2017. godine izabran za francuskog predsjednika, osovina Pariz-Berlin nekoliko je puta najavljivala reforme unutar EU-a, no niti u jednom prijedlogu nije bilo ponuđenih dugoročnijih rješenja za migrantsku problematiku. Prijedlog "mehanizma solidarnosti" očito predstavlja pokušaj Njemačke i Francuske, nakon Brexita dvije ključne članice EU-a, da nešto učini na području migrantske problematike. Međutim, čini se da „mehanizam solidarnosti“ predstavlja tek prepakirani Merkeličin prijedlog izbjegličkih kvota iz 2015. godine koji sada ljepše zvuči jer se kiti riječju solidarnost.

Osim Italije, kojom od ožujka prošle godine vlada protuimigrantska politička opcija, "mehanizam solidarnosti" ne podupiru niti države Višegradske skupine koje su od prije poznate kao velike protivnice bruxelleskoga nametanja migrantskih kvota. Ako izuzmemo Hrvatsku i Litvu, vidljivo je da novu-staru ideju raspoređivanja migranata po državama članicama EU-a uglavnom podupiru države sjevera i zapada EU-a. Koliko dogovor o „mehanizmu solidarnosti“ glede raspoređivanja migranata na mediteranskoj ruti ima smisla bez Italije kao ključne države na toj ruti nije teško zaključiti. Međutim, čini se da je "mehanizam solidarnosti" tek ispitivanje terena i korak prema nekom trajnijem rješenju koje je najavila nova predsjednica Europske komisije  Ursula von der Leyen.

"Discipliniranje" neposlušnih država članica?

S obzirom na to da EU posve sigurno nema namjeru zatvaranja granica i vođenja osjetno restriktivnije politike prema migrantima („multikulturalizam“ je proglašen mrtvim od Angele Merkel i nekih bivših europskih čelnika, no s tim se eksperimentom svejedno nastavlja), nije teško naslutiti u kojem će pravcu ići buduća rješenja. Nova bruxelleska administracija nastojat će, naime, „disciplinirati“ neposlušne države članice i nametnuti im prihvaćanje migrantskih kvota. To je posve u skladu sa svojedobnim Macronovim prijedlogom prema kojemu bi se pristup EU fondovima uvjetovao prihvaćanjem migranata. 

Migrantsko-izbjeglička problematika u posljednje je vrijeme donekle pala u drugi plan s obzirom na to da je smanjen priljev izbjeglica, ali i migranata prema Europi. Tome značajno doprinosi Turska u kojoj je registrirano 3,5 milijuna sirijskih izbjeglica čije izdržavanje dobrim dijelom financira EU prema sporazuma s Turskom iz 2016. Zaoštravanje odnosa između Bruxellesa i Ankare glede crpljenja plina u istočnom Mediteranu, što je od nedavno praćeno i propisivanjem sankcija Turskoj, moglo bi u perspektivi ugroziti navedeni sporazum. K tome, područje „Levanta“ i dalje je vrlo nemirno tako da novi valovi migracija prema Europi zbog novih mogućih konflikata ili reaktiviranja starih kriznih žarišta u budućnosti ne da nisu isključeni, nego ih možemo očekivati s velikom vjerojatnošću.

Hoće li se prevrnuti europski brod?

Ovdje vrijedi ponovno apostrofirati da će prema procjenama UN-a stanovništvo Afrike do kraja stoljeća porasti za oko 4 puta: narast će na 4, 4468 milijarda stanovnika i gotovo dostići Aziju, a 3 milijarde ljudi će živjeti u neimaštini. Između Europe i Afrike nalazi se Sredozemno more, no što je to more za gotovo četiri i pol milijarde ljudi? Plitak potok. Ako se nastavi dosadašnja migracijska politika bezuvjetnog primanja u Europu svih koji to požele, Europa će dugoročno izgubiti svoj identitet i postati nešto drugo, nešto što više ne će biti Europa. Već danas brojna predgrađa gradova na sjeveru i zapadu Unije (tzv. no-go zone) de facto nisu Europa, nego Bliski istok i sjeverna Afrika. Želimo li takvu budućnost za cijelu Europu?

U knjizi "Čudna smrt Europe" Douglas Murray upozorava: "Bilo koja razumna politika imigracije i integracije uzela bi u obzir da, premda ovaj europski brod može katkad spasiti neke ljude iz mora koja nas okružuju, postoji trenutak – kad primimo previše ljudi na brod, primimo ih prebrzo ili primimo one s lošim namjerama – u kojem ćemo prevrnuti jedini brod koji mi, narodi Europe, imamo." 

Postoji li danas u Bruxellesu glas razuma koji će razmisliti o ovome upozorenju?