Očajnički spin: Skupa inauguracija i jeftina populistička demagogija

Ako je vjerovati zagovarateljima socijalističke jednakosti i promicateljima bijede realnoga socijalizma, inauguracija prve hrvatske Predsjednice bila je suvišan i raskošan luksuz, odraz neostvarene čežnje  siromašnih za kapitalističkim blagostanjem te obilježje iskompleksiranih malih državica koje inauguracijom žele privući barem malo pozornosti. Važno je da je inauguracija po običaju prošla bez velikih političkih moćnika i uglednika, što potvrđuje da će Lijepa naša ostati na marginama značajnih svjetskih događanja.  Portali i tisak bombardirali su nas naslovnicama “Zagreb pod policijskom opsadom. Neviđene sigurnosne mjere za dan inauguracije”. Zamislite kako bi tek  Zagreb izgledao da su na inauguraciju došli face poput Angele Merkel, Vladimira Putina ili pak Baracka Obame.

Na krovovima bismo umjesto vrabaca gledali policajce, sigurnosne službe ne bi zavarivale samo šahtove nego i  prozore na glavnim zagrebačkim prometnicama. Ubrzo će osvanuti u medijima  točni podatci o iznosu troškova predsjedničke inauguracije, pa će siroti penzioneri i vojska nezaposlenih početi mrmljati da nam takve svečane ceremonije uopće nisu potrebne. Da bi oslikala stvarno stanje u državi, Predsjednica je umjesto svečanog domjenka s delicijama poput dalmatinskog pršuta, paškog sira i mlade janjetine u umaku od kadulje,  te Tomčeva pjenušca, trebala organizirati domjenak u pučkoj kuhinji gdje bi Pahor i ostali zgodni mačo-političari mogli i običnim smrtnicama pokazati nešto od svoje političke muškosti.

Za razliku od destruktivne novoizabrane Predsjednice države, ministrica Vesna Pusić djeluje konstruktivno i na dobrobit nacije, šireći ugled i promičući mit o moći naše države. Zahvaljujući  genijalnoj Ministrici MVEP cijeli svijet se mogao uvjeriti kao je Hrvatska postala vojna velesila koju Putin upozorava da povuče svoje oružane snage iz Ukrajine. Čekam nekog novog hrvatskog Matoša da napiše epohalne stihove “Dok je Pusićke, bit će i Croatije”.

A, poznato je da Croatije nema već petnaest godina. Na nogometnoj sceni harači «Dinamo s legijom stranaca», kako im tepaju nogometni dušobrižnici  i tv-uglednici koje samo zanima koliko Dinamove zvijezde  naplaćuju od hrvatskih poreznih obveznika. Kada ne  bude više Maminja, pribojavam se neće više biti ni moćnoga Dinama. Nogometnom ligom će drmati Volpi i njemu slični talijanski neokolonijalisti koji investiraju novac u NK Fiume.

Zoki Milanović me sve više podsjeća na židovskog proroka Mojsija koji je izveo svoj narod iz egipatskog ropstva koje se u našoj državi manifestira kao dužničko ropstvo. U petoj knjizi Tore, koja ja je u kršćanskoj tradiciji poznatija  kao Ponovljeni zakon ili Deutoronomij, Mojsije je strogo naredio da se u židovskom narodu svakih sedam godina moraju oprostiti, odnosno izbrisati svi dugovi (Pnz 15, 1-3). Premijer Milanović je očito pametniji od Mojsija jer ne čeka da prođe sedam godina i da Karamarko dođe na vlast. Stoga je nakon isteka polovice vremena od roka koji je propisao Mojsije za brisanje dugova Milanović odlučio hrvatskim dužnicima, svim biračima SDP-a, na čelu sa Severinom, oprostiti dugove u koje su zapali, kako premijer lijepo reče “svojom nerazumnošću”. Eto moja malenkost je bila jako razumna, ali kredit kod stranih banka s hrvatskim nazivom mogao sam, kao i ministar financija Boris Lalovac, dobiti samo u švicarskim francima, po jako povoljnoj kamatnoj stopi od 4,99 posto. Oprost dugova znak je dobre volje premijera kojom on ponovno potvrđuje da u Hrvatskoj nema drugih bogova osim njega Zorana Milanovića.

Hrvatski građani, da parafraziram ministricu Pusić, bit će u velikoj dvojbi na sljedećim parlamentarnim izborima. Morat će birati između starozavjetne prakse brisanja svih dugova koju u svom jeftinom političkom populizmu provodi premijer Milanović, te ozbiljnog gospodarskog programa münchenskog instituta „Ifo. Institut für Wirtschaftsforschung” koji zagovara Tomislav Karamarko. Bojim se da će gospoda iz Münchena nametnuti Karamarku gospodarski program koji je zagovarao prof. dr. Milan Kujundžić. A neki dan sam bio na ugodnom druženju s kolegom Kujundžićem. Simpatično mi je kod ovog gospodina iz Ivanbegovine kod Imotskog da zagovara u Hrvatskoj red, rad i odgovornost. Premijera Milanovića je, primjerice, htio natjerati da dolazi u osam sati na posao. Kujundžićevu svijest o radnom moralu dijeli oko tri posto hrvatskih državljana. Ostali još uvijek žive u socijalističkom uvjerenju «Nikad ne mogu biti tako slabo plaćen, koliko malo radim». Kujundžić je po mome sudu dobro prošao na predsjedničkim izborima dobivši dvostruko više glasova od broja hrvatskih pristaša radnoga etosa, koji se u zapadnjačkoj civilizaciji etablirao kao duh protestantizma. Dogovorio sam s Kujundžićem da idemo ovo ljeto na godišnji odmor u Njemačku koji ćemo provesti radeći na nekoj od njemačkih «bauštela». Volio bih se s Kujundžićom natjecati u vezanju željeza, kopanju kanala, posebice onih gdje traže šlank kopače s uskom lopatom.

«Delat» je, navodno, volio i Milan Bandić pa je završio u remetinečkom bajboku. Vidio sam ga na Predsjedničinoj inauguraciji, dobro raspoložen i nasmijan. Znakovito da su ga hrvatski mediji strpali u grupaciju «Fašisti, lopovi, ubojice...». «Kolindina VIP-loža».... Stječe se dojam kao da među počasnim uzvanicima nije bilo čestitih duša! Tako je to u zemlji u kojoj zbog promicanja vrijednosti «Regije»  još uvijek dominiraju balkanski marifetluci.