Obznanila se tiha većina koju vlast treba shvatiti kao upozorenje

I što je posebno pohvalno – nije bilo niti jednog incidenta. Kakav udarac za razna piskarala koja su takvo što priželjkivala! Neki od ovih koji nisu satima stajali čekajući da ih Vatreni obasjaju svojim sjajem, pratili su doček preko TV-a iz svojih sobičaka, mračnih kao što im je i srce, a incidentom su pak prozvali prisutnost Thompsona, kad već nije bilo kakve druge (ne)zgode.

Razočarani mrzitelji ostali bez štofa

I gle čuda, umjesto da masa zaurliče Za dom spremni, dogodila se rapsodija zanosa i pozitive! Umjesto da razdragano mnoštvo salutira uzdignute desnice, nogometaši dijele sve iz kofera ne bi li obradovali obožavatelje uz trasu, a u velikom finalu Luka Modrić na scenu podiže mladića s Downovim sindromom, dok publika pod kapima kiše i svjetlošću baklji plače od sreće.

Istina je da nije sve išlo kao po špagi; onakav odaziv građana nitko nije očekivao. Ceremonija se jako otegnula, slavlje na bini je bilo nemušto prekinuto, bilo je puno šumova među organizatorima, ali su zato policija, vatrogasci i hitna pomoć odradili odličan posao. Impresivna slika iz zraka za pamćenje je obišla cijeli svijet, a u domovini ostavila znak vladajućima da se narod probudio.

Dok su u Parizu padale glave, u Zagrebu su djeca blaženo spavala na zastavi, sanjajući sretnu Hrvatsku! Kao što je Vrsaljko legnuo na zastavu, živeći svoj san!

U narednim danima još deseci tisuća izlaze i na ulice Splita, Varaždina, Zadra, ali i slavonskih gradova. Ono što je posebno bitno je da su to mahom mladi ljudi. To je i ona tiha većina koja gleda svoja posla u ''obična vremena'', koja ne djeluje propagandno ni aktivistički, koja ne mrzi i ne vrijeđa, nego voli i želi normalan život u svojoj zemlji. Bilo je u masi, naravno, i starijih, bilo je i bolesnih, koji su istrpjeli sve kako bi dočekali svoje heroje.

Tim ljudima treba vođa kakav je svojemu timu Zlatko Dalić. Takav im vođa treba na poslu, ali takav im vođa treba i u društvu i u državi. Zato se mnogi u poslovnom i političkom svijetu danas nad svojim vođenjem trebaju zamisliti.

Danas doček, sutra prosvjed

"Kad smo vidjeli po medijima da se stvara to zajedništvo u Hrvatskoj, shvatili smo da zemlja gori. Ovo ne smijemo zaboraviti i moramo nešto iz toga naučiti kao društvo. Da se može kroz rad i poštenje doći do velikih stvari. Ovo naše političko društvo treba shvatiti poruku iz ovoga. Ako smo mi, koji nemamo neki veliki utjecaj što se samo društva tiče, dali Hrvatskoj ovakvu snagu i zajedništvo, onda to moraju i oni napraviti. Jer ovdje svaki čovjek vrijedi. I ovi ljudi koji su ovdje i oni koji su poginuli u ratu za nas".

Ovo nije citat nekog velikog mislioca i filozofa, niti kakvog iskompleksiranog sociologa na plaći u HAZU, niti kakve frustrirane tviter-aktivistice, koja u stvarnom životu nema s kime proslaviti Božić. Ovo je citat elektroinstalatera, prognanog iz Kraljeve Sutjeske, koji je, by the way, uz Modrića upravo uvršten u najbolju momčad SP-a.

Zove se Dejan Lovren i izgovorio je ovo u utorak na dočeku u Karlovcu. Da hoće, sutra bi mogao povesti Hrvatsku na prosvjed i rušenje vlasti. Je li politika svjesna goleme snage Vatrenih?

Tko pobere zasluge za nacionalni stadion dobiva izbore

Kako konstruktivno iskoristiti ovaj trenutak, naboj i raspoloženje nacije? Činjenica da je na ulicu izašlo petsto tisuća duša i da je 150 tisuća satima stajalo na suncu, kiši, gladno, žedno, upozorenje je vlasti. To su isti oni ljudi kojima su prijatelji, braća, rođaci otišli u inozemstvo trbuhom za kruhom i koji i sami razmišljaju trebaju li ih slijediti.

Ti isti ljudi sutra bi se mogli pobuniti protiv vlasti, ako bi ih netko snažan, mudar i domišljat znao motivirati. Ali jednako tako, ti isti ljudi bi mogli dati svoj doprinos napretku ove zemlje, ako bi im se omogućili uvjeti za primjereno plaćen rad, brigu o djeci i dobar životni standard općenito.

A na krilima vatrenog uspjeha u Rusiji bit će nošen onaj tko pobere zasluge za nacionalni stadion. Taj sigurno dobiva izbore... Jagma će biti velika.