Obećao je da će se vratiti... Heroj koji je izabrao svoju stranu: Priča o Dimitriju Menjuku

Četiri godine kasnije obitelj Menjuk će se u potrazi za poslom i boljim životom preseliti u Vukovar, gdje će njihova djeca nastaviti školovanje. Dimitrije je upisan u tadašnju OŠ Vladimira Nazora, nekadašnja Mađarska škola, u čijim se prostorijama danas nalazi Policijska postaja Vukovar. S obzirom na to da je odrastao u skromnoj obitelji te da je samo njegov otac bio zaposlen, Mićo je već kao dječak puno radio, ponajviše pomažući majci koja je urod iz vrta prodavala na tržnici. Kao brojna djeca iz velikih obitelji, u to vrijeme i on se, odmah nakon osnovne škole, zaposlio u Tvornici gume i obuće Borovo, gdje je u pogonu Pneumatika radio sve do početka Domovinskog rata.

Kad je napunio 18 godina, Dimitrije odlazi na odsluženje vojnog roka u bivšoj državi, u Niš u Republici Srbiji, a po povratku iz JNA, uz redovan posao u tvornici, u slobodno će se vrijeme baviti zidarijom. Oni koji su ga poznavali u mladosti, ispričat će da je kao osnovnoškolac svirao trubu u Vatrogasnom domu i uživao u odlascima u kino, a kasnije na plesnjake jer je obožavao plesati. Mićo je volio i male motore, pa si je prvom prigodom kupio jedan kojim je odlazio u obližnje selo, Bogdanovce, gdje je živjela Ana Plum, u koju se zaljubio. Godine 1977.  oženit će se Anom, a ona će im sljedeće godine roditi kćer Nikolinu te godine 1980. i drugu kćer, Ivanu.

Nikolina i Ivana, s ljubavlju i poštovanjem prisjetit će se svoga oca: "Naš je tata s 36 godina već imao izrazito žuljevite ruke, zgrčene, teško bi ih potpuno ispravio. Iz Vukovara je, godinama, i ljeti i zimi, iz obiteljske kuće u Radničkoj ulici na Sajmištu, sportskim, trkaćim biciklom odlazio na posao u borovsku tvornicu. Nakon redovnog posla, u dvorištu naše kuće, za prodaju je izrađivao i betonske blokove. Naporno je i puno radio kako bi nam omogućio sve što on u svome djetinjstvu nije imao. Svakom nam je prigodom kupovao knjige, lektire i enciklopedije, a u njegovo, rijetko slobodno vrijeme, zajedno smo gledali filmove na tada vrlo popularnom VHS videorekorderu... Zapamtile smo, jako je volio vesterne... Izgubile smo ga rano, stvarno rano, strašno nam nedostaje..."

Kad je postalo jasno da je ratni sukob neizbježan, Dimitrije je sa susjedima i prijateljima počeo odlaziti na straže, a punkt najbliži njegovoj kući bio je na tzv. Kuginom groblju, pod zapovjedništvom Petra Kačića. Potom je, kao pripadnik civilne zaštite, bio zadužen za snabdijevanje skloništa i bolnice hranom i vodom, no ubrzo je, s obzirom na to da je svaki čovjek bio neophodan pod oružjem, raspoređen na jednu od najtežih bojišnica, na Sajmište.

Nikolina Menjuk s tugom je ispričala: "Poslije samo dva tjedna majka, sestra i ja smo se samoinicijativno vratile s mora kamo smo nerado, ali tako je bilo organizirano, otišle. Po povratku u Vukovar smjestile smo se kod naših prvih susjeda, Klinovskih, jer je njihov podrum bio sigurniji od našeg. Uskoro smo se svi, koji smo se tamo nalazili, premjestili u skloniše tvornice Vuteks, no Vuteks je ubrzo bombardiran i zapaljen, pa smo se ponovo vratile u našu ulicu. Kada je taj dio Sajmišta dana 14. rujna ‘91. okupiran, civili koji su to htjeli, odnosno mi koji smo bježali pred jugovojskom i četnicima, povukli smo se prema Mjesnoj zajednici Tri ruže. Tamo su nas zbrinjavali po drugim dijelovima grada, a mi smo smještene u jednu kuću u blizini bolnice. Ipak, nismo tamo dugo ostale, jer je tata uspio pronaći prijevoz kojim nas je  izveo iz Vukovara. I on je otišao s nama do Županje, ali je nakon dva dana krenuo natrag. Mama ga je nagovarala da ostane, molila ga da se ne vraća, no on za to nije htio ni čuti. 'Mlad sam, zdrav sam, što ću reći zašto sam otišao? Mogu pomoći!' tako je govorio. Tata i mama su se vjenčali 24. rujna 1977., a posljednji su se put vidjeli tog 24. rujna 1991. Neobična podudarnost..."

Zvonimir Plum, brat Mićine supruge Ane, prepričao je svoja sjećanja na Dimitrija: "Mićo je bio obiteljski čovjek. Vrlo vrijedan, ništa mu nije bilo teško napraviti za svoju obitelj. U posljednji je trenutak kamionom, kroz tzv. Kukuruzni put, izveo suprugu i kćeri. Moram naglasiti da je Mićo bio Ukrajinac, gotovo svi članovi njegove obitelji izabrali su drugu stranu, a on je, sa svojim susjedima i prijateljima Hrvatima, ostao braniti svoj grad i svoj dom. Kad je spasio obitelj, mogao je i on ostati u Županji, mnogi su tako otišli i nikada se nisu vratili. Mićo je. Pri povratku, kad se pojavio u Bogdanovcima, moj otac, koji je bio njegov punac, i mi ostali molili smo ga da ostane ondje, s nama, pa kako bude nama, bit će i njemu, no on je to odbio. Rekao je da mu je mjesto u Vukovaru... I da je, kad je polazio za Županju, obećao suborcima da će se vratiti... Početkom listopada sam ranjen, ali uspjeli su me odvesti u vukovarsku bolnicu. Tamo sam dvaput sreo Miću. Prvi put kad je došao dati krv za ranjenike. I prije rata moj je šogor bio dobrovoljni davatelj krvi, pa se nisam iznenadio. Imao je krvnu grupu 0, što je osobito tada, u nestašici krvnih pripravaka, puno značilo jer je svima mogao dati krv. Uvijek se odazivao, stvarno je bio velik čovjek. Drugi i posljednji put sam ga vidio prije negoli ću izaći iz Vukovara s konvojem s ranjenicima. Negdje je nabavio grožđe i donio mi... Bio je raspoložen i optimističan, barem je tako izgledao..."

Antun Legac, jedan od zapovjednika na poznatom punktu kod Krune mesara, ispričao je: "Dana 29. listopada '91. gorjelo je i nebo i zemlja. Napad je počeo oko devet, pola 10 ujutro. Prvo artiljerija, a onda pješadija. Napad je bio duž cijele linije, probijali su sa svih strana i potisnuli nas prema Prvomajskoj ulici, danas je to Bogdanovačka. Imali smo puno poginulih i ranjenih, a oni su bez milosti ubijali koga god su uhvatili. Među njihovim snagama, na tom dijelu bojišnice, skupio se najveći šljam, od domaćih, pobunjenih Srba, do najgorih jedinica iz Niša, dobrovoljaca iz Aleksinca i Leskovca i Belih orlova. I sam sam teško ranjen taj dan, oko četiri sata poslijepodne. U jednom je trenutku iznenada nastao muk. Stanka. A onda su nas opet zasuli projektilima... Bio je to početak kraja..."

Tog kobnog 29. listopada suborci će mrtvo tijelo Miće ili Rusa, kako su ga ponekad zvali, odnijeti do bolnice, a potom će ga prenijeti u zgradu Lučke kapetanije. Nakon okupacije grada odred zarobljenika za to zadužen pokopat će ga na Novom groblju, a jedan među njima, koji je Miću poznavao od prije, obitelji će dojaviti točnu lokaciju njegovog groba.

Nikolina Menjuk: "Mama, sestra i ja smo bile u Ludbregu kad je Vukovar pao. Ljudi su izlazili kroz kukuruze i mi smo se nadale da će i tata izaći u proboju ili da je u logoru, ali živ, no nada je ubrzo nestala. Mama je nazvala Crveni križ i rekli su joj da je tatino ime na listi poginulih... Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na Novom groblju tatini posmrtni ostaci su identificirani, a nekoliko dana kasnije, dana 29. svibnja 1998., pokopani na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru... I opet ti datumi, te neobične podudarnosti... Tata je pokopan 29. svibnja '98., a mama je umrla 2020., također 29. svibnja..."

Zvonimir Plum: "Sestra nije imala snage pogledati suprugove posmrtne ostatke, pa sam u šator ušao ja. Mićo je na glavi imao šljem, a na vratnoj kralježnici je bila ulazna rana od snajperskog metka. Pretpostavljam da mu suborci zato i nisu skidali šljem s glave. Kod sebe je imao dokumente, križić i sat... To su nam htjeli dati, ali sestra je željela da Mićo bude pokopan sa stvarima koje su sve te godine bile uz njega...  Težak je to period bio za nas, kao i za mnoge druge obitelji... Pri slomu obrane Bogdanovaca naš otac, Ivan Plum, također je ubijen. Dugo smo ga tražili, a onda je jednog dana susjed koji je raščišćavao svoje dvorište, uz ogradu pronašao ljudsku kost... Odnijeli su je na DNK i utvrdili da je to kost ruke našeg oca... Samo smo nju pokopali u sanduku... Jednu jedinu kost... Barem nešto..."

Kada je poginuo pri obrani svoga doma, grada i Domovine, Dimitrije Menjuk, suprug, otac sin i brat, imao je 36 godina.
                                              Mićo, nismo te zaboravili.

Nikolina i Ivana Menjuk: "Naš je otac mogao ne vratiti se u Vukovar i ostati živ, ali on je imao svoju misiju... Spasiti nas i braniti svoj grad... Ponosne smo na njega, jer je dio onih zbog kojih mi slobodno živimo... I možemo pričati našim sinovima da su imali časnoga djeda..."