PRAVILA POLITIČKE IGRE

O trzavicama: nekoliko je pravila koje bi političari u Hrvatskoj morali usvojiti

Već više od godine dana Hrvatska je zahvaćena ozbiljnom spiralom sukoba, izazvanom političkom logikom „ili mi, ili oni“, što ju je nametnuo bivši predsjednik Vlade. Unatoč tome što su na izborima birači pokušali spriječiti bipolarizam, nagrađujući Most kao političku opciju koja im se izvan dva velika politička bloka činila najuvjerljivijom u „ponudi“, napetosti i politički sukobi nisu zaustavljeni.
23.04.2016. u 12:38
Ispiši članak

Formiranjem koalicije HDZ-a i njegovih predizbornih partnera, s jedne, i Mosta, s druge strane, otvorila se mogućnost za početak prevladavanja atmosfere političke napetosti, ali to se nije dogodilo. Naime, političari kao da su posve zaboravili da je njihov temeljni posao uspostavljanje konsenzusa. Politika nikad ne može osigurati potpuno ostvarivanje jednog interesa, nego mora stvarati interesne kompromise. Niti jedna vlada, pogotovo kad je ona koalicijska, ne može ostvariti sve postavke iz predizbornih kampanji stranaka od kojih je sastavljena.

Vlade su organizirane kao kolektivna tijela izvršne vlasti, zato da bi ministri mogli istovremeno obavljati dvije osnovne funkcije: upravljati povjerenim im resorima, ali i kao članovi kolektivnog tijela donositi odluke koje će osiguravati usklađeni rad svih ministarstava. Donošenje političkih odluka ima neka zajednička obilježja s bilo kojim drugim upravljanjem, na primjer, upravljanjem u poslovnom sektoru, ali se u nekim bitnim stvarima i razlikuje u odnosu na taj način upravljanja.

Politika se, kažu, odvija u „iracionalnom manevarskom prostoru“ između zakonskog okvira i realnih odnosa moći. Sposobnost političara, pak, ocjenjuje se prema tome u kojoj su mjeri sposobni proširiti taj „manevarski prostor odlučivanja“ i povećati broj inačica neke političke odluke.

Svakom je procesu upravljanja zajednička obveza „smanjivanja neizvjesnosti“. Odluke, koje se donose, moraju biti predvidive, moraju biti „logične“ i racionalni dionici u društvu moraju biti sposobni predvidjeti u kom će se smjeru razvijati politički proces.

Europska načela dobrog upravljanja uče nas tome da se političke odluke moraju donositi u suglasnosti s ključnim društvenim dionicima, i da ih političari ne smiju donositi tako da svjesno pogoduju jednom dioniku, a štete drugom ili drugima. Obaveza je političara uspostavljati dugoročnu stabilnost društva i balansa u društvenim odnosima.

Političko upravljanje zato je najsloženiji proces upravljanja uopće. Ni u kojoj drugoj sferi, kao što je to u sferi političkog odlučivanja, nije uključen toliki broj dionika, nigdje drugdje mreža odnosa nije tako snažno isprepletena, a konačno ni u kojem drugom sustavu donošenja političkih odluka nije uključeno toliko iracionalnih pritisaka. U takvoj strukturi ima, naravno, i daleko više nepredvidivoga, iznenadnoga, neobjašnjivoga i naoko iracionalnog.

Kad politiku pokušavamo definirati kao racionalan proces, opisujemo je kao poduzetništvo u pribavljanju javnih dobara, a uspješnost političara mjerimo kao i uspješnost svakoga drugog poduzetnika – uspješan je onaj koji s manje novca građanima uspijeva pribaviti više što kvalitetnijih javnih dobara, dakle, kvalitetniji zdravstveni sustav, bolje obrazovanje, više sigurnosti…

U demokratskoj političkoj tradiciji stvoren je običaj da vremenski ograničen mandat, na koji se nekome povjerava upravljanje javnim dobrima, dakle, izvršna vlast, traje četiri godine. Četverogodišnje razdoblje dovoljno je dugo da se mogu provesti neke javne politike, a dovoljno kratko da se ne može uspostaviti oligarhija. Građani moraju imati kontrolu nad izvršnom vlašću, a ona se provodi uz pomoć medija, kao svojevrsne „kontrolne vlasti“, ali ključni mehanizmi nadzora nad izvršnom vlašću ipak su „posredni“.

Bitni su podjela vlasti na izvršnu, zakonodavnu, sudbenu, ali i administrativnu i monetarnu, te vertikalna podjela vlasti na lokalnu, regionalnu (županijsku) i nacionalnu, te odnos međusobne kontrole i suprotstavljanja ambicija ovih grana vlasti. Sustav ne smije biti postavljen tako da nositelji izvršne vlasti stalno prate svoju popularnost u javnosti i isključivo radi maksimalizacije popularnosti usmjeravaju svoje javne politike. U četiri godine imaju dovoljno vremena da uspješnim javnim politikama ostvare rezultate i da birače uvjere kako je ono što su radili bilo dobro i ispravno.

Parlament i parlamentarna opozicija, kao i sudbena vlast, moraju voditi računa, prije svega, o tome da u provođenju javnih politika izvršna vlast ne krši zakone, ne ugrožava ljudska prava, odnosno da ne pogoduje nekoj koruptivnoj strukturi. Kad se izvršna vlast uspostavi, građani očekuju da ona djeluje usklađeno, da se, bez obzira na svjetonazorske razlike, političari, koji sudjeluju u kolektivnom tijelu izvršne vlasti, koordiniraju.

Vlada, koja je koalicijska, može, još manje nego jednostranačka, „maksimalizirati dobiti“ pojedinih društvenih skupina i dionika u društvenim procesima. Njene odluke moraju biti kompromisne, a kad se ključne strateške odluke donose, njima moraju biti zadovoljeni ključni partneri unutar izvršne vlasti. Procedura „uvjetovanja“ nije prihvatljiva, upravo kao što nije prihvatljivo stalno pričanje o „preslagivanju koalicije“ i političkim rekombinacijama. Građani ne očekuju niti to da se vlade stalno nanovo preoblikuju, u okviru iste parlamentarne strukture, niti da se prije vremena raspisuju parlamentarni izbori. Oni su političarima povjerili upravljanje državom na četiri godine, poredak je legitiman zato što vlast odražava izbornu volju birača, a država mora biti „izgrađivana“ upravo sukladno izbornim rezultatima.

Proces donošenja političkih odluka vrlo je složen, a svaku odluku, pa čak i onu duboko pogrešnu, uvijek je moguće opravdavati raznim selektivnim objašnjenjima. Kad je autonomna javnost tako slabašna kao u Hrvatskoj, a mediji su pod tako snažnim utjecajem, ne toliko političkih, koliko ekonomskih interesa, u javnost je lako plasirati takva reducirana objašnjenja i uspostavljati iracionalna očekivanja javnosti. U takvim uvjetima političke vlasti moraju biti sposobne donositi racionalne odluke, dugoročno, a ne kratkoročno promišljene, i moraju biti dovoljno snažne da se pritom ne obaziru na interesne interpretacije njihovih odluka, koje prenose mediji.

Za sudjelovanje u političkom odlučivanju zato su potrebni i obrazovanje, i znanje o upravljanju općenito, i političko iskustvo, koje se stječe dugogodišnjim radom i postepenim uspinjanjem u političkoj hijerarhiji, ali i talent, instinkt i dar za pronicanje u posljedice pojedinih političkih inačica.

Nekoliko je pravila što bi ih akteri u suvremenoj Hrvatskoj morali usvojiti. Od članova vlade se ne očekuje da se međusobno sukobljavaju, nego da donose odluke. Od predlagača reformi se ne očekuje da nadigravaju svoje partnere u koaliciji, nego da predstavljaju usklađene projekte. Od političara se ne očekuje da glasno „brane nacionalne interese“, nego da na osnovu podataka, koje imaju, a koji javnosti često nisu dostupni (zbog karaktera odluka koje su u pitanju), donesu odluke koje će dugoročno optimizirati nacionalne dobiti, čak i onda kad se u javnosti može stvoriti dojam da su one „izdaja nacionalnih interesa“.

Unatoč društvenim sukobima koji su obilježili prva tri mjeseca mandata aktualne hrvatske vlade, čini se da akteri, koji je čine, postaju svjesni ograničenja i pravila djelovanja unutar koalicije. Bitni preduvjet za uspjeh i trajnost koalicijske suradnje shvaćanje je da unutar koalicije nisu moguće „maksimalizacije dobiti“ jedne strane i da je nužno, prije svake odluke, uskladiti stavove partnera.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.