DUŠEVNI SLADOLED

O stogodišnjici Radićeva govora o guskama u magli: Jugoslavenski jubilej i stoljeće protuprosvjetiteljstva

"Sve što se dogodilo u povijesti moralo se dogoditi, jer da nije, ne bi se dogodilo", fatalistički tvrdi, u nedavnome Globusovu članku posvećenom stogodišnjici ujedinjenja većine južnoslavenskih zemalja nakon kraja Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarskoga Carstva, srpski povjesničar Milivoj Bešlin. Među tim nužnostima bila je, naravno, i Jugoslavija. Primijenimo li takvo naziranje krajnje dosljedno, u optimistično hegelijanskome ključu, kao preduvjet za stvaranje onoga što je Leibniz zvao "najboljim od svih mogućih svjetova", a Fukuyama, prije negoli se predomislio, "krajem povijesti", i južnoslavensko će ujedinjenje 1918. godine zadobiti neku transcendentalnu notu, zločini i nevolje koji su iz toga proizišli učinit će se nužnima, a svaka vrsta slobodno-voljnoga djelovanja protiv "prave strane Povijesti" – blago rečeno, uzaludna.

24.11.2018. u 08:15
Ispiši članak

U članku koji afirmira takav nekakav mutan, pseudometafizički sud o 1918. godini, pored Bešlina se pojavljuju i njegovi hrvatski i slovenski kolege Tvrtko Jakovina i Aleš Gabrič, jednoglasno vrednujući južnoslavensko ujedinjenje kao pozitivan povijesni događaj. Za hrvatsku publiku, možda, iznenađujuće, najveću dozu kritike prema jugoslavenskoj državi izriče upravo Jakovina – no taj kuriozitet manje govori o svjetonazorskim polazištima trojice intervjuiranih intelektualaca, a više o objektivnim razlikama u srpskome, hrvatskom i slovenskome jugoslavenskom povijesnom iskustvu. Od sva tri naroda čija su imena činila kodni naziv prve južnoslavenske države, hrvatsko je društvo, u usporedbi s preostala dva, u odnosu na ono što je tim ujedinjenjem dobiveno i izgubljeno, nedvojbeno najgore prošlo: Slovenci su, kako kaže Gabrič, po prvi puta postali političkim subjektom priznata narodnoga imena; Srbi su dobili centraliziranu državu koju su mogli oblikovati na vlastitu sliku; Hrvati su, pak, zadržali ulogu neravnopravne nacije, kao i u Austro-Ugarskoj, no s tom razlikom što mjesto radnje više nije bilo u Srednjoj Europi, već na Balkanu.

Jer, usprkos Bešlinovoj ocjeni kako je Jugoslavija bila "jedna velika prosvjetiteljska ideja", ta je država, u obje svoje pojavnosti, zapravo bila antiprosvjetiteljska tvorevina par excellence, budući da se – nasuprot ideji nacionalne države, rođenoj upravo u prosvjetiteljstvu – u slučaju onih entuzijasta koji su sanjali o ujedinjenju, temeljila na romantičkome iracionalizmu koji poništava individualne nacionalne povijesti naroda od kojih se sastojala, dok je, u slučaju onih koji su je vidjeli kao provizorij za novo srpsko carstvo, jugoslavenska ideja bila posve nepodudarna sa svim idealima prosvjetiteljskih vremena, od liberalnosti do demokratičnosti, kojih je konkretna povijesna Jugoslavija, kako u svojemu monarhističkom, tako i u komunističkome obliku, bila posvemašnja negacija. I dok su ekspanzionistička srpska i imperijalna jugoslavenska ideja u monarhističkoj Jugoslaviji bile isprepletene, manifestirajući se uglavnom kroz jugoslavensku formu ispunjenu srpskim sadržajem, čini se kako je hrvatska državotvorna misao 1918. godine bila odviše prosvjetiteljska – dakle, racionalistička, demokratična i liberalna – a da bi mogla biti podudarna s ovim dvjema nacionalnim ideologijama.

Protuprosvjetiteljski projekt

Starčevićeva zamisao hrvatskoga državnoga i povijesnog prava koje se posredstvom hrvatskih institucija prenosi od srednjovjekovlja do 19. stoljeća u svojoj srži nije samo nacionalistička, već i racionalistička, posve usklađena s uzusima vremena i u mnogočemu naprednija čak i od hrvatskih državotvornih ideologija koje su Starčevića naslijedile, a kamoli onih jugoslavenskih koje su vlastito izvorište pronalazile u pseudopovijesnim apstrakcijama romantičarskog tipa. Kako je primijetio Zoran Kravar, ideolozi koncepata na kojima je nastala prva Jugoslavija povijest "ne smatraju okvirom narodnog identiteta", već se "život narodne zajednice" u njihovim reintepretacijama povijesne zbilje odvija u krajnje ahistorijskim kategorijama, "između mitskoga iskona i utopijskoga »uskrsa«". Riječ je, dakako, o eminentno protuprosvjetiteljskoj, u svojoj biti i mesijanskoj pretpostavci, gotovo posve kompatibilnoj s kosovskom mitologijom srpskoga imperijalizma, od koje je – o čemu svjedoče brojne jugoslavensko-nacionalističke umjetnine, poput skulptura i nacrta (vidovdanskih) hramova Ivana Meštrovića – i preuzela svoje glavne motive.

Protuprosvjetiteljstvo svojstveno objema Jugoslavijama prati hrvatsku stvarnost sve do današnjega dana, i na različite je načine utkano u gotovo sve dimenzije hrvatskoga društva i u 21. stoljeću, od ideološke isključivosti i političko-intelektualnog jednoumlja, pa do besplodna kolektivizma na štetu pojedinca i idolizacije pojedinca na štetu kolektiva. Simbolički, dvije povijesne Jugoslavije, nastale i nestale u ratnim vihorima 20. stoljeća, presudno su odredile dvije sfere hrvatske države: prva, monarhistička Jugoslavija, kao nusproizvod Versajskoga poretka, po prvi je puta otkako je srednjovjekovna hrvatska država umjesto Bizantu počela gravitirati Zapadu, izmjestila hrvatske zemlje iz srednjoeuropsko-sredozemnoga konteksta u onaj koji se danas naziva "Zapadnim Balkanom". I nije toliko neobično što najmoćnije zapadne države ili svjetski centri moći Hrvatsku i danas nerijetko smještaju u okvire "Zapadnoga Balkana" ili famozne "Jugosfere", koliko je začudno što hrvatska politička elita na takav tretman bespogovorno pristaje, sve od smrti Franje Tuđmana, koji je uzroke jugoslavenske propasti tražio i u razlikama između zapadnoga i pravoslavnog svijeta, otprilike onako kako ih je u Sukobu civilizacija definirao Huntington.

Zašto su Tuđmanovi nasljednici tako lako prihvatili dodijeljene im karte? Odgovor na to pitanje nudi realnost nasljeđa druge Jugoslavije, koje je ponajprije unutarpolitičke naravi – osim same političke elite, koja u neproporcionalnoj mjeri proizlazi upravo iz komunističke nomenklature i "crvene buržoazije", iz druge Jugoslavije proizlaze i neke nepovoljne značajke hrvatskoga mentaliteta, koje pune i hrvatske političko-institucionalne okvire. Riječ je, naravno, o korupciji, klijentelizmu, nefunkcionalnome državnom aparatu, ali svojevrsnome strahu od iznošenja vlastita mišljenja, posebice ako je ono neortodoksno. Kult štovanja velikoga vođe, neovisno o tome tko on bio, opstao je sve do danas, napose u stranačkome i političkom životu, a na tome je tragu i refleks preferiranja autoritarnih političkih poteza te protuliberalan, zabranjivalački mentalitet – koji, osim "ljevice", često karakterizira i hrvatsku "desnicu" – baš kao i automatizam vjerovanja u potrebu za državnim interveniranjem u društvo, a ne obratno. Komunističko-jugoslavensko nasljeđe danas se u Hrvatskoj očituje u antidemokratičnosti i protupluralnosti koji nisu nestali čak niti pojavom društva izborenog na temelju pluralističko-demokratskih ideala.

Loša bila osamnaesta

Pored konstatacije o prosvjetiteljskom nadahnuću jugoslavenskoga projekta, Bešlin napominje kako je to "najveći domet južnoslavenskih elita", štoviše "velika ideja koja je nadvisila one koji su je realizirali u praksi". Čini se, međutim, da je realizacija te ideje ostala na jednakoj razini na kojoj su bili i njezini kreatori, od srpske kraljevske kuće i istaknutih narodnih političara usmjerenih k proširivanju svojih granica i produbljivanju svojega utjecaja, te hrvatske političke elite koja se prema izazovu svojega vremena postavila diletantski. Ishod je bio sličan onome kako bi uspostava takve države danas izgledala da iza nje stoje beskompromisni suverenist Plenković, intelektualno-moralna vertikala Vrdoljak i minuciozni analitičar Bandić te, kao jokeri  iz saborskih klupa, uvijek pravovremeni Bernardić i povijesni znalac Beljak. Tvrtko Jakovina griješi kada tvrdi kako 1918. godine nitko nije mislio u što će se ujedinjenje izroditi, napominjući kako se "onda još nije moglo znati" kakva će ta Jugoslavija "biti". Mnogi to možda nisu mogli predvidjeti, ali pomalo je autistično ne primijetiti, pogotovo ako ste povjesničar, kako je najpoznatiji hrvatski politički govor u 20. stoljeću izgrađen upravo oko upozorenja na pogubne posljedice žurnoga i nekritičkog ujedinjenja hrvatskih zemalja s Kraljevinom Srbijom.

Riječ je, naravno, o govoru što ga je Stjepan Radić održao 24. studenoga 1918. godine, na sjednici Središnjega odbora Narodnoga vijeća, uoči putovanja delegacije predstavnika jednomjesečne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u Beograd. Apologeti jugoslavenstva primijetit će kako se Radić tada nije protivio ujedinjenju južnoslavenskih zemalja, i to je točno; no modalitet ujedinjenja tih zemalja koji je Radić zagovarao bio je dijametralno suprotan onome što se na kraju i dogodilo; metaforički rečeno, realpolitička radićevština 1918. godine nije bila nimalo bliska politici Nikole Pašića – Radićevo jugoslavenstvo u tadašnjoj političkoj konstelaciji zapravo predstavlja vrstu modificiranog starčevićanstva, po kojemu se hrvatski narod ne smije odreći svojih povijesnih državnih granica, kao niti vlastite samosvojnosti i identiteta. Kao što je 1918. godine pisao i govorio, južnoslavenska država čiji se nastanak očekivao morala bi biti federalna i republikanska, a ne centralistička i monarhistička. "Vi Srbi iz Hrvatske i Ugarske i Bosne, vi ste uistinu samo dušanovci, vi ste za veliku srpsku državu, za jako i slavno carstvo, za kosovsku »zavjetnu misao«, za osvetu na sve strane, za devet Jugovića, za Kraljevića Marka itd. itd. Mi Hrvati za to nismo", govorio je Radić, prema vlastitoj naknadnoj rekonstrukciji, prije stotinu godina.

Pa iako se dogodilo upravo ono od čega se Radić, u ime hrvatskoga naroda, nedvosmisleno izuzeo, premještajući istu onu "kervavu meglu", koju je Krleža kasnije opjevao u Baladama Petrice Kerempuha, iz bečkoga konteksta u onaj beogradski; ne napučujući je, poput njega, stotinama banova, već – na tragu Matoševe usporedbe Hrvatskoga sabora s kokošinjcem – običnim guskama, Jakovina uspostavu Kraljevstva SHS 1918. godine ipak doživljava kao gotovo pa optimalan povijesni rasplet problema koji su za hrvatske zemlje nastali raspadom Austro-Ugarske. Opravdanje za takvo stajalište Jakovina pronalazi u tezi po kojoj bi bez južnoslavenskoga ujedinjenja hrvatski teritorij podijelile Italija i Srbija te, možda, i Mađarska, čime bi se osnivanje hrvatske države u budućnosti daljnje otežalo ili posve onemogućilo. No čak i da tu tezu bez dubljega propitkivanja prihvatimo – Hrvatska je, naposljetku, prečesto bila primorana birati između dva zla, a tko bira između više zala, unaprijed je izgubio – to nikako ne bi smjelo značiti da je kritičko preispitivanje povijesnog značaja prve Jugoslavije neprilično. Činjenica da je, banalno rečeno, moglo biti i gore, ne bi smjela potirati istinu kako je, da je, primjerice, ostvarena politička vizija Stjepana Radića, lako moglo biti i – bolje. Kao da živimo u "najboljem od svih mogućih svjetova", Jakovina vjeruje da je moglo biti jedino gore.

Imaginarne Jugoslavije

Nadalje, logičku stupicu u koju Jakovina upada pri procjenjivanju prve Jugoslavije možemo primijeniti i na njegove prosudbe o drugoj inkarnaciji jugoslavenske države, to jest na važnost koju hrvatskome društvu danas pridaje partizanskome pokretu i antifašističkoj borbi. Uvidjeti da su u određenome povijesnom trenutku za neki kolektiv postojale i gore mogućnosti od onih koje su se ostvarile ne znači empirijski dokazati kako je alternativa tome zlu nužno dobra: ako je južnoslavensko ujedinjenje 1918. godine spasilo hrvatske zemlje od podjele među nekoliko susjednih država, to ne znači da se ujedinjenje ispostavilo onoliko pozitivnim koliko je moglo biti da je ostvareno na drugim temeljima; činjenica da je vojska koja je funkcionirala kao produžetak Staljinova totalitarizma na hrvatskome području 1945. godine porazila vojsku koja je djelovala kao produžetak Hitlerova totalitarizma ne znači da je totalitarizam staljinističkoga tipa poželjan oblik društvenoga uređenja. Nacionalna politika ne može se oslanjati na negativne vrijednosti. Braneći Tita, Jakovina brani Staljina "iz našega sokaka"; primjenjujući istovjetan manihejski obrazac na apoteozu obje Jugoslavije, Jakovina pokazuje kako se iz mehanizma crno-bijeloga naziranja zbilje nerijetko ne mogu izbaviti niti medijski eksponirani intelektualci.

Jugoslavije-spasiteljice Hrvatske o kakvima Jakovina govori u stvarnosti nikada nisu postojale; do južnoslavenskoga ujedinjenja i jugoslavenske obnove 1945. godine nije dolazilo kako bi se Hrvatsku spasilo, već kako bi se ostvarili sasvim drukčiji, imperijalni ciljevi. Ako moramo odgovoriti  na pitanje definicije jugoslavenstva, koje sa sobom povlači i potpitanje je li ono imalo neku bit nepromjenjivu kroz sve društveno-povijesne mijene – a što će mnogi osporiti, ističući kako su kralj Aleksandar i Josip Broz, kao dvije ključne jugoslavenske figure, bili posve drukčije vrste "Jugoslavena" – nadaje se odgovor kako su obje Jugoslavije, svim svojim razlikama unatoč, na doktrinarnoj i praktično-provedbenoj razini bile: protuhrvatske. Stoga, kada raspravljamo o Jakovininu retrospektivnome ili Radićevu vizionarskom viđenju Jugoslavije, zapravo raspravljamo o imaginarnim Jugoslavijama koje ne potiru, već afirmiraju nacionalni identitet. Takve nestvarne Jugoslavije postojale su tek kao koncepti koje su, pored Radića, među ostalima zagovarali i Strossmayer, a djelomice i Krleža, pa se nije teško složiti kako ideja jugoslavenstva u načelu sadrži i mogućnost očuvanja, primjerice, hrvatstva upravo posredstvom toga istog jugoslavenstva. U tome smislu, idejno jugoslavenstvo ne mora biti protuhrvatski fenomen. Konkretne, povijesne Jugoslavije, međutim, zajedničku točku imaju upravo u svojemu protuhrvatstvu.

Problemi nastaju kada se povijesne pojave zbiljskih, protuhrvatskih Jugoslavija javnosti predočuju kao ostvarenja imaginarnih, prohrvatskih Jugoslavija. Hotimična proizvodnja takve konfuzije simptom je širega medijskog i političkoga stanja koje, unatoč razmjernoj idejno-vrijednosnoj pluralnosti u hrvatskoj historiografiji, konstantno nameće tobože neutralne, no pritajeno ideologizirane, k tome nepopravljivo jednostrane instant-zaključke. I dok je velik dio suvremene političke, medijske, kulturne, akademske i financijske elite u posljednjih petnaestak godina Hrvatsku pokušavao učiniti što više jugoslavenskom, Radić je – pišući prije čitavoga stoljeća kako "Mi Hrvati hoćemo u jugoslavenskom jedinstvu svoju hrvatsku državu" – Jugoslaviju težio učiniti što više hrvatskom. Sve što je o hrvatskoj politici potrebno znati krije se između redaka ove, naizgled neznatne, razlike.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.