O Plenkoviću u Ukrajini: Pametan potez, to je naš ekonomski interes

Odvažnom odlukom da mu druga vanjskopolitička misija, nakon one sarajevske, bude u Ukrajini i Kijevu, premijer Andrej Plenković otvorio je prostor kritičarima. Sarajevo mora biti prvo odredište svakog hrvatskog premijera, nakon što preuzme dužnost, a politička odgovornost Hrvatske prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima, ali i cjelovitoj bosansko-hercegovačkoj državi jednostavno diktira takav izbor.

Ukrajina je bila Plenkovićev vlastiti odabir i govori o tome kakvu europsku politiku misle voditi on i njegova Vlada. Odabir nije površan i sigurno nije posljedica samo činjenice da je u Europskom parlamentu Plenković, kao euro-parlamentarac, svojevremeno bio izvjestitelj o ukrajinskoj krizi.

Ukrajina je država na rubu Europe koja je nedvojbeno žrtva agresije iz susjedstva. Male države u međunarodnoj zajednici mogu igrati neku ulogu samo ako svoju politiku vode sukladno čvrstim i jasno definiranim principima, poštujući pritom načela međunarodnog prava. Mala država može se odnositi prema procesima u svojoj užoj i široj okolini i posve drukčije: može proglasiti načelo – kad se veliki svađaju, mali pod stol. I takvu je politiku moguće braniti kao „racionalnu“, zasnovanu na svijesti o svojoj moći i značenju, ali ona garantira posve marginalnu međunarodnu poziciju.

Hrvatska je vlastitu neovisnost izborila i unatoč prevladavajućem duhu u međunarodnim odnosima, koji je spreman zanemariti načela i međunarodno pravo. Ta činjenica, prema nekim tumačima, hrvatskim državnicima daje pravo da se ponašaju jednako cinično i da se ne obaziru na kršenje temeljnih mirovnih načela i načela jednakosti u međunarodnim odnosima, dok god to nas izravno ne pogađa.

Kad je riječ o položaju Ukrajine, zagovornici takve strategije vanjske politike, zagovaraju tezu kako je Rusija prevažna u međunarodnim odnosima, pa da Hrvatska nije pozvana procjenjivati njene politike, iako je, čim se progovori unutar načela, jasno da je riječ o despociji koja se despotski ne odnosi samo prema vlastitim građanima, nego i prema susjedstvu, a kad je riječ o Ukrajini, očito je kako je Rusija anektirala dio međunarodno priznatog ukrajinskog teritorija, i kako iz pozadine, vrlo loše prikriveno, nastavlja agresiju na susjednu zemlju, formalno prikrivenu pričom o „autonomističkom pokretu“ i ruskim „dobrovoljcima“ koji „na vlastitu ruku pomažu“ secesionistički vojni projekt.

Bruxelleski portal Politico nedavno je u istraživanju matrice političke moći europskih država unutar Europskog vijeća pokazao da je u vrijeme Milanovićeve administracije Hrvatska bila najmanje utjecajna članica Unije. U razgovoru s ozbiljnim europskim diplomatima, isto tako, čut ćete redovito i o njihovu razočaranju činjenicom da hrvatski predstavnici u Bruxellesu zapravo ne sudjeluju u kreiranju zajedničkih europskih politika i da na COREPERU i drugim tijelima hrvatski predstavnici najčešće nemaju definiranih stavova. Hrvatski diplomati akreditirani u Bruxellesu uglavnom ne lobiraju među kolegama za hrvatske stavove i interese, ne pokušavaju pridobiti potporu zemalja članica za svoje projekte, a hrvatska diplomacija i politika niti ne pokreću europske inicijative.

Odlukom da kao svoje prvo vanjskopolitičko odredište odabere Kijev, pritom pažljivo birajući datum posjeta (treća obljetnica proeuropske revolucije u Ukrajini), Plenković je najavio da ne misli nastaviti takvu politiku. Za prvo europsko odredište mogao je odabrati Berlin, Pariz ili Beč, pa tako navijestiti u koju će prijestolnicu njegova Vlada odlaziti „po svoje mišljenje“.

Umjesto toga, odlučio je javno izreći kako Europska unija mora ostati zajednica država i naroda, utemeljena na zajedničkim vrijednostima osobnih sloboda, slobodnog tržišta, vladavine prava i prava na ravnomjerni i održiv društveni razvitak. Bez obzira na trenutnu krizu institucija, Unija nema pravo „zaboraviti“ na zemlju iz svog susjedstva, koja se izložila pogibelji neprijateljske intervencije, zato što su njeni građani željeli prihvatiti europske vrijednosti kao svoje.

Hrvatska ima veliku sreću da je jedna od europskih država koja nije izložena opasnosti ozbiljnih ucjena od strane ruskih vlasti. Nije energetski ovisna o Rusiji, njena ekonomija nije usmjerena na rusko tržište, a sve navodne „ruske investicije“ pokazale su se kao teški promašaji, usmjereni na zloupotrebu javnog dobra. Rusija ne može biti zanimljiv investitor, jer njeni „investitori“, doduše, raspolažu novcem, ali ne i znanjem i tehnologijom. Ruske investicije uvijek su povezane s korupcijom i netransparentnošću, tako da samo podižu rizik korupcije u zemljama u koje ulaze, a ne donose „prelijevanje“ znanja i bilo kakav društveni napredak.

Što god u Moskvi o tome mislili, Hrvatska ima i politički i ekonomski interes podupirati Ukrajinu. Hrvatski poduzetnici imaju pravo tražiti svoju šansu na tržištu na kome će se strukturni odnosi bitno promijeniti, jer se Ukrajini zatvara golemo rusko tržište. Ukrajina ima interes tražiti u Hrvatskoj saveznika, kako bi bar donekle smanjila ovisnost o ruskim energentima, pa joj je hrvatski projekt LNG terminala osobito važan.

Plenkovićevo ishodište nove hrvatske europske politike je odlično. Sad je potrebno napraviti samo još jedan logičan korak, kakav je, na primjer, već odavno napravila Poljska. Poljska je, unutar asocijacija, u kojima je sudjelovala, stalno insistirala na politici otvaranja prema europskom susjedstvu, dakle, između ostaloga, na otvaranju europske i euroatlantske šanse Ukrajini.

Kad je u Bruxellesu to radila sama, pa čak i u okviru Višegradske skupine, nije ju se pozorno slušalo, ali kad je koncipirala Zajedničku europsku politiku prema europskom susjedstvu, i to zajedno sa Švedskom, lako je tu politiku uvrstila u europski raspored. Jednako mora raditi i Hrvatska, a saveznike za svoje politike ne treba tražiti samo u onim državama s kojima postoji „tradicionalno“ savezništvo.

Europa je prostor neprestanog pregovaranja i sklapanja koalicija. Hrvatska mora moći neke od starih članica, one s velikim ugledom, pridobiti za svoje politike. Napadom na premijera Plenkovića i Hrvatsku, Rusija je nesvjesno napravila uslugu ovakvoj politici. Učinila je, naime, Plenkovićevu inicijativu „vidljivijom“, a time je doprinijela da se bar odškrinu vrata hrvatskim diplomatima za zagovaranje stavova nove europske politike u ostalim članicama Europske unije.

Nervozna ruska reakcija, pak, nema samo jedan uzrok. Naime, nije ju provocirao samo Premijerov posjet Kijevu, nego se radi o napetosti između Rusije i Hrvatske koja postepeno raste. Hrvatska je netom sudjelovala u osjetljivoj diplomatskoj igri, iz koje je izašla kao veliki pobjednik nad Rusijom. Naime, krajem prošlog mjeseca Hrvatska je na tri godine izabrana u članstvo UN-ova Vijeća za ljudska prava, kao jedna od dviju članica iz Istočne Europe. Mađarska je izabrana s najviše glasova, a Hrvatska je s dva glasa pobijedila Rusiju, koja prvi put od osnivanja Vijeća nije članica tog tijela. Bombardiranja u Alepu smatraju se ključnim razlogom velikog ruskog poraza, a očito je da ruska diplomacija ne smatra kako je poražena od Mađarske, ali hrvatski diplomatski uspjeh smatra prema sebi neprijateljskim.

Pritisak Rusije na Hrvatsku događao bi se i bez ovih dviju odlučnih nacionalnih akcija. Naime, Rusija sustavno pritišće sve države u našem susjedstvu. Počela je svojevrsnu „balkansku ofenzivu“, u kojoj je uspješna u Srbiji, Bugarskoj i entitetu pod srpskom kontrolom u Bosni i Hercegovini.

Nije slučajno da već drugu godinu za redom Rusija sa združenim vojnim snagama svojih „saveznica“ izvodi vojne manevre na hrvatskoj granici, u Vojvodini. Pritisak na Hrvatsku, da „pogne glavu“ i bude medij za prodor Rusije prema Srednjoj Europi, događao bi se u svakom slučaju.

Kad smo jasno definirali vrijednosti koje štitimo, vrijednosti ljudskih prava, slobodnog tržišta, vladavine prava i ljudskih sloboda, te prava na ravnomjeran društveni razvoj, jasno smo pokazali da se nećemo tek pragmatično povlačiti, da nam nije cilj da na našim granicama završi prostor demokratskih sloboda i političke stabilnosti, jer bi nam interes bio da te vrijednosti vladaju i u našem susjedstvu, ali da u svojoj državi nećemo praviti kompromise s konceptom „euroazijske integracije“ što ga geopolitički promiče Rusija.

Plenkovićev koncept nove hrvatske europske politike posve je kompatibilan s konceptom vertikalne integracije Europe, za koji se zalaže predsjednica Republike. Riječ je samo o drugoj strani iste medalje.