O Pavičićevoj viziji propasti Hrvatske, ili – možemo li govoriti o klijentelizmu a da ne govorimo o jugoslavenstvu?

Pišući o popularnim predodžbama srednjovjekovlja na Zapadu, Umberto Eco – koji je, među ostalim, bio i medijevalist – ustanovio je kako se u zapadnoj literaturi može kategorizirati barem deset "srednjih vjekova". Viđamo ih na stranicama pustolovnih romana kakve je pisao  Alexandre Dumas, iščitavamo iz "svemirskih opera" u kojima je, kako piše Eco, dovoljno ubaciti računalo u tamnicu kako bi se ona pretvorila u svemirski brod. Srednjovjekovlje, poimali ga ironijski ili ne, tumačimo i barbarskim i dekadentističkim, a u prethodnim smo ga stoljećima, među ostalim, gledali i iz neotomističke, nacionalno-identitetske ili – da se poslužim izrazom koji Eco u tome kontekstu nije upotrijebio – New Age perspektive. Ova podjela možda se čini proizvoljnom, no ta spoznaja, usporedno s pretpostavkom da bismo bez većih poteškoća mogli ukazati i na kojekakve druge predodžbe srednjega vijeka, samo upućuje na zaključak kako ih je toliko da im se brojka teško i može pobliže odrediti.

Nalik nebrojenim srednjovjekovljima, u Hrvatskoj danas postoje brojne predodžbe jugoslavenstva. Zanemarimo li pretkomunistička jugoslavenstva, od devetnaestostoljetnih koncepata južnoslavenskog "ilirizma" i vizije katoličkog južnoslavenstva Josipa Jurja Strossmayera pa do monarhističkog jugoslavenstva uspostavljenog kolapsom Austro-Ugarske, predodžbi jugoslavenstava u hrvatskoj javnosti – od medija do kulture i umjetnosti – svejednako je mnogo. Kada se, dakle, danas govori o Jugoslaviji – a obično se, dakako, govori o onoj drugoj, poslijeratnoj i komunističkoj – to se čini kroz nekoliko više ili manje oprečnih interpretacija. Svaka od njih je, naravno, partikularna, ali u ovoj ili onoj mjeri ipak cilja na objasnidbenu sveobuhvatnost u skladu s načelom sinegdohe, stilske figure u kojoj djelić nečega predstavlja njegovu cjelinu.

Kaleidoskop hrvatskih jugoslavenstava

Među jugoslavenstvima koja dominiraju poslovično "lijevim" hrvatskim medijima, posebno se ističu dva, po mnogočemu oprečna jugoslavenstva: urbano jugoslavenstvo Crno bijelog svijeta, ponajviše usredotočeno na proizvode popularne kulture poput glazbe, filmova i stripova te "antifašističko" jugoslavenstvo utemeljeno na cjelokupnoj obrednoj i simboličkoj tradiciji SFRJ, od dogmi o "bratstvu i jedinstvu", preko održavanja kulta ličnosti Josipa Broza,  koncepcije o Drugome svjetskom ratu i  "antifašizmu" kao temelju suvremene Hrvatske pa do viđenja na koje se nadograđuju ideali entuzijasta s ruba političkoga spektra, a koji jugoslavenstvo ponajprije tumače u marksističkome ključu, kao izraz spontanih, egalitarističkih težnji ovdašnjeg "radnog naroda", ako ne i popratnih "narodnosti", što najčešće rezultira neskriveno apologetskim naziranjem zločina i naravi – ili, preciznije, zločinačke naravi – jugoslavenskoga komunizma.

Viđenja iz perspektive hrvatske "desnice" tek su nedavno, u okrilju onoga što zagovornici prethodno navedenih predodžbi obično nazivaju "konzervativnom (kontra)revolucijom", dospjele do šire javnosti. Nazirući jugoslavenstvo kao skup protudemokratski, protuhrvatski i protukršćanski usmjerenih praksi – od progona državotvornih ideologa, zabrane nacionalne simbolike, krivotvorenja povijesti, doživotne, pa i zagrobne diktatorove diktature ("I poslije Tita – Tito"), preko nasilnog obnašanja vlasti, nebrojenih atentata u inozemstvu i društvene ateizacije različitih intenziteta – ta je perspektiva relevantna samo zbog momenta aktualnosti koji izvire iz teze po kojoj je društvena elita iz jugoslavenskih vremena nastavila upravljati Hrvatskom i nakon kraha Jugoslavije, demokratskih promjena i pobjede u Domovinskome ratu, te njome, označena metaforom "duboke države", u nezanemarivoj mjeri upravlja i u 2018. godini.

U aktualnom je, međutim, političkome kontekstu svakako najznačajnija perspektiva jugoslavenstva kao korijena nepotizma, negativne selekcije, "dogovorne ekonomije socijalizma" i više-manje svega na što je u svojemu nedavnome govoru na Općem saboru HDZ-a ukazao dojučerašnji politički tajnik te stranke, Davor Ivo Stier: "Riječ je o cijeloj jednoj staroj paradigmi povezanosti političkih, ekonomskih, a nerijetko i elemenata nekih obavještajnih struktura, koje su onemogućile tranziciju iz dogovorne ekonomije socijalizma u pravu, istinsku, slobodnu tržišnu ekonomiju (…). To je danas naš najveći problem, on se zove klijentelizam – klijentelistički, odnosno ortački kapitalizam. Dakle, mali krugovi ljudi koji sami sebi dodjeljuju poslove, namještaju si poslove, na račun društva, na račun slobode, na račun domovine (…). Nasljeđe tog bivšeg sustava, nasljeđe neslobode, živi i danas".

Aktualnost Stierova govora

Taj koloplet predodžbi različitih jugoslavenstava nije nemoguće razmrsiti – jer iako se narativ o "bratstvu i jedinstvu" logično nadovezuje na onaj o marksističkome internacionalizmu, baš kao što teoriju "postjugoslavenskog" utjecaja jugoslavenskih elita vezujemo uz neprevladavanje djelatnih obrazaca iz komunističkih vremena, ti koncepti – bili oni "lijevi" ili "desni" – zapravo i nisu međusobno isključivi te bismo ih sve, u bandićevskom stilu, mogli držati posve točnima, a da pritom i ne upadnemo u proturječje logičkoga tipa (moralna je nedosljednost, naravno, nešto posve drugo). To, međutim, nipošto ne znači da su sve navedene koncepcije jugoslavenstva jednako relevantne za hrvatsku zbilju; najveća relativizacija jugoslavenskog nasljeđa proizlazi upravo iz nejednakog tretiranja svih percepcija jugoslavenstva, to jest – zanemarivanja bitnoga i prenaglašavanja nebitnog.

Promotrimo li cjelokupnu problematiku kroz prvonavedenu, jugoslavensku optiku, ispast će kako su priče o Brozovim amaterskim fotografijama i ljubavnicama bitne, a tumačenja o vladalačkom kontinuitetu jugoslavenskih elita nebitne; promotrimo li, međutim, materiju iz protujugoslavenske vizure, ustanovit ćemo da danas više govorimo o riječkome i zagrebačkom "novome valu" negoli o podvizima Josipa Perkovića i njegovih kolega u Hrvatskoj i inozemstvu upravo zbog toga što su oni koji bi o tome trebali govoriti u neobično velikoj mjeri proizvod jugoslavenskih elita. Drugim riječima, podzastupljenost "desničarskog" tumačenja hrvatske stvarnosti u hrvatskim medijima ne znači da je riječ o bezvrijednoj hipotezi; upravo suprotno, ignoriranje takva viđenja jugoslavenstva može poslužiti i kao snažna indicija da je baš ta interpretacija zapravo – najtočnija.

Upravo viđenje jugoslavenstva kao sličnoznačnice za klijentelizam, korupciju, nepotizam i posljedičnu negativnu selekciju, a koje sada potencira Stier, danas je nedvojbeno aktualnije od svih ostalih tumačenja jugoslavenstva te je, u skladu s time, naišlo na kritike jugoslavenstvu sklonih mislilaca, od Ivice Đikića koji u Novostima  Stieru zamjera što "nikad dosad (...) nije osjetio potrebu da se okomi na politički klijentelizam kao najveću društvenu opasnost " – iako je svakome tko zna čitati lako provjeriti kako je upravo otpor klijentelizmu jedna od ključnih točaka njegove Nove hrvatske paradigme iz 2015. godine – pa do Jurice Pavičića, koji u Jutarnjem listu  otkriva toplu vodu, pišući kako je sada, osim "ljevice", čak i "desnica" ustanovila kako se hrvatsko društvo i država nalaze u nepovoljnom, nimalo zavidnome položaju. Po kolumnistu Jutarnjeg lista, krivica za aktualno stanje Hrvatske – pa, posljedično, i za klijentelizam kakvim ga detektira Stier – nije u preddemokratskim vremenima, već u temeljnim pretpostavkama na kojima je osnovana ova država s jedne  te elitama koje su se u njoj obogatile, s druge strane.

Pavičićeva vizija propasti

Pavičić tako piše kako su razlozi "propasti" hrvatskog nacionalnog "projekta", među ostalim, i u tome "što je počivao na uvjerenju da će izlaskom iz SFRJ iz Hrvatske nestati Balkan (a dogodilo se oprečno)". Tumačiti jugoslavenstvo bilo koje vrste – ili, preciznije, konkretno i povijesno, a ne apstraktno i ahistorijsko jugoslavenstvo – kao europeizirajući  faktor u hodu hrvatske države kroz povijest krajnje je ciničan, iracionalan refleks afektivnosti prema vremenima koja su otpočela uništenjem stare građanske klase, opstajala zahvaljujući sovjetskim metodama vladanja, a završila sukobom čiji se korijen krije u samome nastanku te države. "Bacili smo europejštinom i zapadnom kulturom oplemenjene dijelove zemlje i naroda u pandže istočnog, staroturskog barbarizma i bizantinske pokvarenosti", pisao je, kao razočarani idealist južnoslavenskog ujedinjenja, Ksaver Šandor Gjalski – a njegove su riječi, iako iznesene u monarhističko-jugoslavenskom kontekstu, primjenjive na svaku inkarnaciju jugoslavenske države.

Posljednji argument jugoslavenske apologetike (a riznica tih argumenata iz dana je u dan sve tanja i tanja) za kojim Pavičić poseže u svojemu prošlotjednom tekstu nudi privid kritičnosti prema jugoslavenskome komunizmu. On se svodi na jednostavnu poantu: hrvatska država replicirala je sve segmente jugoslavenske mitologije i prilagodila ih svojim potrebama, pa Pavičić tako braniteljske udruge vidi kao novu inačicu SUBNOR-a, HDZ kao novu Partiju, Domovinski rat kao "rat koji se ne propituje", a Hrvatsku biskupsku konferenciju, iz nekog razloga, kao Politbiro (Službu državne sigurnosti Pavičić mudro prešućuje). Da bi bila učinkovita, u manipulaciji mora postojati i doza istine, pa drukčije nije ni s ovom, mnogim hrvatskim kolumnistima omiljenom tezom. Problemi koji izviru iz takvog naziranja stvari su brojni, a možda ih je najlakše sažeti u opasci kako gradbeni elementi ili obrasci funkcioniranja nekog društva mogu biti istovjetni – što u ovome kontekstu čak i nije slučaj – no da ta činjenica ne podrazumijeva njihovu supstancijalnu istost.

Što to zapravo znači? Između ostaloga, to da se rat koji je u otporu agresoru ujedinio cjelokupni hrvatski građansko-nacionalni korpus, za razliku od građanskog rata opterećenog nebrojenim zločinima koji je u hrvatsko nacionalno biće unio do danas neprevladani razdor, možda previše i ne propituje s dobrim razlogom; jedan od tih slučajeva manifestacija je onoga najgoreg, a drugi onoga časnog što rat izvlači iz  nekog kolektiva. Perpetuirajući nadalje svoju izvrnutu logiku, Pavičić dodaje kako bismo se, vjerujemo li doista da problemi suvremene Hrvatske izviru iz jugoslavenskog razdoblja, trebali razračunati s, primjerice,"šatorašima". Opterećen površinskim sličnostima i nesposoban uvidjeti njihovu dubinsku različitost, Pavičić na braniteljske prosvjede gleda kao odraz djelovanja SUBNOR-a, ne shvaćajući pritom kako sȃm fenomen Savske 66 svjedoči o društvenoj nemoći većine hrvatskih branitelja te gorčinom ispunjenoj reakciji na vladalački kontinuitet jugoslavenskih elita i u neovisnoj hrvatskoj državi.

Od 'crvene buržoazije' do 'dvjesto bogatih obitelji'

Jer oni koji su 1990-ih godina oblikovali novo društvo u nj su vrlo brzo počeli preslikavati obrasce staroga društva i pseudograđanske klase koja je svoj dolazak na vlast otpočela otmicom – ne tijela, kao u znanstveno-fantastičnome klasiku o "invaziji tjelokradica" na koji se Pavičić u svojemu tekstu pokušava šaljivo referirati – već nekretnina, u koje su njihovi duhovno-biološki preci zasjeli u svibnju 1945. godine. "Sa zanimanjem sam iščitavao dokumentarnu građu i popise umjetnina u stanovima u središtu Zagreba u koje su useljavali, primjerice – konkretno – oficiri KNOJ-a, kasnije istaknuti filozofi praxisovci, pročelnici zagrebačkih filozofskih katedra, pa čak i rektori, uživajući u plodovima umjetničkog ratnog plijena koji su ponekad, tek manjim dijelom, morali predati muzejima, a većinom zadržavali u obiteljskom vlasništvu, gradeći status novonastale građanske, urbane i akademske elite, zadržavajući do danas višenaraštajnu društvenu moć i kulturnu hegemoniju", govorio je u Saboru prije nekoliko tjedana Zlatko Hasanbegović, optužujući državne institucije za daljnje onemogućavanje pristupa arhivskoj građi iz komunističkih vremena.

I upravo je primjer Hasanbegovićeva političkog djelovanja paradigmatičan za razobličavanje više ili manje suptilnog djelovanja "postjugoslavenske" elite u svojim različitim pojavnostima. Dok im se ne zadire u naslijeđene privilegije, taj fluidni kolektiv kao da ne postoji; međutim, kada se netko pozabavi arhivskom problematikom i nacionaliziranim nekretninama s jedne te eminentno protuklijentelističkim inicijativama – kao što je propitivanje financijskih nepravilnosti u HAVC-u ili bezbrojnim sukobima interesa u povjerenstvima za neprofitne medije – s druge strane, tada dolazi do procesa usporedivog s onime kada epruveta s plavim lakmus papirom u doticaju s kiselim okružjem poprima crvenu boju. Zadnja faza devastacije Hrvatske, dakle, nije započela 1918. ili 1941. godine – tadašnje su elite pojavom svakoga novog režima ionako temeljito uništavane – već 1945. godine, upravo zato što ona za velik dio današnjih elita funkcionira kao "nulta godina".

I dok su narativi o percepciji jugoslavenstva iz "lijeve" i "desne" vizure dijametralno suprotni, razlozi neuspjeha hrvatske države nakon ostvarene samostalnosti u "lijevim" su i "desnim" interpretacijama gotovo istovjetni – samo što jedni krivnju pripisuju apokrifnoj, pseudotuđmanovskoj sintagmi o "dvjesto bogatih obitelji", a drugi "crvenoj buržoaziji". Pa iako bismo mogli inzistirati na nekovrsnoj "centraškoj" sintezi koja bi upućivala na zaključak da su, pored istovjetnih djelatnih mehanizama, "članovi" tih dviju skupina u velikoj mjeri isti ljudi, nepošteno bi bilo prešutjeti da "dvjesto bogatih obitelji" – što je pojam koji, svjestan njegove manipulativne funkcije, ovdje uzimam zbog njegove ukorijenjenosti u medijskome diskurzu – zapravo izravno proizlazi iz "crvene buržoazije". U najmanju ruku, fenomen "dvjesto bogatih obitelji" posljedica je "crvene buržoazije", no čini se kako je ustvari riječ tek o idućoj generaciji suštinski nepromijenjene klase, s povremenim novim licima koja cijeloj slici pridaju ton primitivnog nacionalizma ili plitkoga katoličanstva (odnos prema elitama i pseudoelitama odražava se i u narativima o onima koji su došli "iz šume", odnosno "s kamena", kako u kojoj povijesnoj dionici i kako iz čije perspektive).

***

Kada se, dakle, danas govori o klijentelizmu, zapravo se govori o jugoslavenstvu; kada se  danas govori o jugoslavenstvu, zapravo se govori – ili bi se barem trebalo govoriti – i o klijentelizmu. Što se više bude radilo na iskorjenjivanju klijentelizma u sadašnjosti, to će se više razotkrivati narav režima koji je opsjeo hrvatsku prošlost; što se više budu istraživali komunistički zločini, to će informacijsko-manipulativan prostor hrvatske političke elite postati – suženiji. Ona vrsta obračuna s apstraktnim jugoslavenstvom koje ne podrazumijeva njegove konkretne, klijentelističke pojavne oblike danas je od sekundarnog značaja, baš kao što je i raščlamba hrvatskoga klijentelizma koja ne polazi od fenomenologije jugoslavenskog komunizma nužno plitka i nedostatna. Klijentelizam i jugoslavenstvo lice su i naličje hrvatske društveno-političke oligarhije, ili – kvazikrležijanskim rječnikom – dva lica hrvatskoga boga Janusa.