O jednom članku Istanbulske nitko ne priča, a trebaju ga pročitati svi muškarci i oni koji se tako osjećaju

Raspredanje o Istanbulskoj je, uz sve podjele koje je donijelo našem društvu, donijelo jednu dobru stvar – nametnulo je temu nasilja nad ženama u sve medije, među građane na kavi, među obitelji za ručkom. O ženama, spolovima, raznim rodovima pričalo se ovih dana više nego ikad prije; čini se i više nego kad muškarac na sudu ubije tri žene i više nego kad skinsi prebiju feminiziranog homoseksualca.

U medijskoj kakofoniji raznih teorija i viđenja Konvencije, portal Direktno pokušao je dobiti što više konkretnih odgovora pa je, između ostalih, anketirao sve predsjednike županijskih organizacija HDZ-a, kako bismo od svakog pokušali dobiti jasno očitovanje podržava li ratifikaciju konvencije i je li ta tema prošla županijske odbore. Pripremajući članak, osobno sam se kao žena šokirala. Među svom tom gospodom, njih 21, nema niti jedne žene. A nisu puno bolje ni druge stranke. Analiza o tome zašto je omjer spolova na vodećim stranačkim pozicijama takav tema je za neki drugi članak. Ali zorno pokazuje gdje je hrvatsko društvo zapravo kad je u pitanju položaj žena i dominacija muškaraca. Ništa novo da živimo u patrijarhatu. I od toga ne treba bježati. S time se konačno treba suočiti.

Nasilje koje prolazi nekažnjeno, počinitelji su bauštelci, doktori, profesori

Nije tajna da u ovom muškom svijetu vlada duboko ukorijenjena, spolno, da ne kažem rodno uvjetovana navada. Istraživanje objavljeno lani govori kako je u Hrvatskoj svaka treća žena bila žrtva seksualnog uznemiravanja, a nasilje je najčešće – nekažnjeno. U Hrvatskoj je 38 posto žena doživjelo takvo iskustvo na poslu, ali ga zbog straha rijetko koja prijavi. Njihovi radni kolege ili šefovi služe se raznim metodama, od seksualnih aluzija do fizičkih dodira i direktnih ponuda da bi postigli cilj – omalovažiti i poniziti žrtvu.

Žene uznemiravaju bauštelci na ulici, profesori na fakultetu, doktori u bolnici, šefovi i kolege u uredu. Svaka se žena, s vremena na vrijeme, suočava s neugodnim trenucima, u kojima se ima priliku suprotstaviti uznemiravanju. No većinom to ne učini. Jer je to već generacijama tako. I srami se, i stid ju je, i misli da je sama kriva. I da će se zlostavljač izvući. I nije to običaj samo u Hrvatskoj, pa i po briselskim su se hodnicima seksualno uznemiravale žene. Koliko smo se kao društvo na tom polju pomaknuli? Što Istanbulska govori o toj temi?

''Verbalno ponašanje se odnosi riječi i zvukove, šale, pitanja, primjedbe''

Članak 40. o kojem nismo slušali po televizijama, a bilo bi bolje da smo više pričali o njemu, pa makar ga i problematizirali, odnosi se na seksualno uznemiravanje i glasi:

''Ovaj članak utvrđuje načelo da je seksualno uznemiravanje predmet kaznenih ili 'drugih' pravnih sankcija, što znači da su priređivači Nacrta odlučili ostaviti mogućnost Strankama da same odaberu vrstu posljedice s kojom će se počinitelj suočiti nakon počinjenja ovog specifičnog prijestupa. I dok se općenito smatra kako je bolje da se ponašanje kojim se bavi ovaj članak razmatra u sklopu kaznenog zakona, priređivači Nacrta prepoznali su da mnogi nacionalni pravni sustavi razmatraju seksualno uznemiravanje pod građanskim ili radnim zakonima. Kao posljedica toga, Stranke mogu birati hoće li će seksualno uznemiravanje staviti pod kazneni zakon ili pod administrativne ili neke druge pravne sankcije, osiguravajući pritom da se zakon bavi seksualnim uznemiravanjem.

Oblici ponašanja koje pokriva ova odredba su mnogostruki. Oni uključuju tri glavna oblika ponašanja: verbalno, neverbalno i fizičko ponašanje seksualne naravi neželjeno od strane žrtve. Verbalno ponašanje se odnosi na izrečene ili priopćene riječi i zvukove od strane počinitelja, kao što su šale, pitanja, primjedbe i mogu se izraziti usmeno ili pismeno. Neverbalno ponašanje, s druge strane, pokriva sve izraze ili priopćenja od strane počinitelja koji ne uključuju riječi ili zvukove, na primjer, izraze lica, pokrete ruke ili simbole. Fizičko ponašanje se odnosi na bilo koje seksualno ponašanje počinitelja i može uključivati situacije koje sadrže tjelesni kontakt s tijelomžrtve. Kao i u članku 36., bilo koji od tih oblika ponašanja mora biti seksualne naravi da bi ušao u okvir ove odredbe. Nadalje, svaki oblik gore navedenog ponašanja mora biti neželjen od strane žrtve, odnosno nametnut od strane počinitelja. Štoviše, gore navedena djela moraju imati za svrhu ili posljedicu narušavanje digniteta žrtve. To se događa u slučajevima kada ovo ponašanje stvara zastrašujuću, neprijateljsku, degradirajuću, ponižavajuću ili uvredljivu okolinu. Namjera je prepoznati uzorak ponašanja, čiji pojedinačni elementi, ako ih se promatra zasebno, ne moraju nužno biti sankcionirani.

Gore navedena djela obično se provode u kontekstu zlouporabe moći, obećanja nagrade ili prijetnje odmazdom. U većini slučajeva žrtva i počinitelj se međusobno poznaju i njihov odnos često karakteriziraju razlike u hijerarhiji i moći. Opseg primjene ovog članka nije ograničen samo na područje zaposlenja. Međutim, važno je naglasiti da se uvjeti za pravnu odgovornost mogu razlikovati ovisno o specifičnim situacijama u kojima se ponašanje zbiva".

Za nadati je se da će dominantno zastupljeni muškarci na vladajućim pozicijama posebno brinuti o članku 40. Istanbulske konvencije. Ipak u Hrvatskoj živi 51 posto žena.

I za kraj, čitatelju na razmišljanje, je li spolno uvjetovano uznemiravanje i kad se suradnik suradnici obrati s ‘ljepoto’? Konvencija bi rekla – ako je njoj zbog toga bilo neugodno, onda jest!