DUŠEVNI SLADOLED

O Jasenovcu i Bleiburgu: Goldstein, Nobilo i Pupovac pripadnici su kaste koja živi od stvaranja podjela u Hrvatskoj

Isticanje istovjetnosti ubijenih u masovnim zločinima na svim stranama u bilo kojemu ratu, napose na zvjerske načine u doba sveopćeg bezumlja, kao što su to u Hrvatskoj bili Drugi svjetski rat i Drugo svjetsko poraće, može imati dva značenja: jedno je skrivanje istine o uzrocima i posljedicama, većoj i manjoj krivnji i pitanjima koja iz toga proizlaze; drugo je upravo suprotno, ukazivanje na istinske uzroke, posljedice i krivnju svake od zaraćenih strana. Isticanje pak veće nevinosti ili krivnje jedne skupine žrtava nad drugom vrstom žrtava – bilo da je riječ o nacionalnome ili nekome drugom zajedničkom nazivniku koji te žrtve dijele – uvijek je izraz nepotpune istine i manipulacije stvarnošću. Isticanje onoga što je žrtvama zajedničko, dakle, ne bi trebalo biti u funkciji relativizacije zločina, već – posebice kada je riječ o Jasenovcu i Bleiburgu – njihove rekontekstualizacije.

18.04.2019. u 21:51
Ispiši članak

Nakon nekoliko godina tišine po tome pitanju, u Hrvatsku se proljeća 2019. vratio običaj vrednovanja ili hijerarhizacije umrlih u Drugome svjetskom ratu. Nakon što smo već gotovo zaboravili na opaske Vesne Pusić o navodnoj neizjednačivosti žrtava Jasenovca ili Bleiburga (ili umotvorine Stipe Mesića o apokrifnosti Bleiburga na kojemu se tobože nisu dogodili nikakvi zločini), posljednjih tjedana – djelomice kao posljedicu djelovanja Austrijske biskupske konferencije, koja je onemogućila hrvatskome biskupu vođenje svete mise na Bleiburškome polju – suočeni smo s ponavljanjem tih prežvakanih, pa ipak skandaloznih opažanja, redom iz redova "ljevice". U historiografskoj domeni, riječ je o Ivi Goldsteinu, u pravosudnoj Anti Nobilu, a u političkoj Miloradu Pupovcu.

Goldstein je tako prije nekoliko tjedana izjavio kako "ne možemo govoriti" da su "sve žrtve iste", jer je to "neprihvatljivo". Goldstein drži kako "Jasenovac i Bleiburg nisu isto", jer je prvo "zločin genocida i ratni zločin i zločin protiv čovječnosti", a drugo je "zločin i zločin protiv čovječnosti" samo "u jednom dijelu". Nobilo je izjavio kako se "žrtve Jasenovca i Bleiburga ne mogu izjednačiti" te izrekao ono na što je i Goldstein ciljao, naime kako je tako jer su u Jasenovcu "svi bili nevini". Pupovac je u Hrvatskome saboru ponovio istu misao, samo nešto slikovitije, ustvrdivši kako se hrvatska vlast više negoli za jedinstvenu komemoraciju u Jasenovcu spremna izboriti za komemoriranje "onih koji su za sobom ostavili krvave tragove nad ljudima koji nikome ništa nisu učinili". Daljnja elaboracija: "Ti u Jasenovcu nisu krivi ni za jednog mrtvoga na Teznom, Kočevskom Rogu ili Macelju, a mnogi na Teznom, Kočevskom Rogu i Macelju jesu krivi za desetke i stotine hiljada onih koji su ubijeni diljem takozvane NDH, samo zato što su bili Romi, Židovi, Srbi ili antifašisti".

Žrtve drugoga reda

Logika koju demonstriraju Goldstein, Nobilo i Pupovac manjkava je u nekoliko aspekata, ponajprije u svojemu tretmanu povijesne istine. Prva od njih implicitna je pretpostavka da povijest započinje proglašenjem NDH 10. travnja 1941. godine, nakon čega se događa masovni zločin A, čiji simbol je Jasenovac, pa zatim masovni zločin B, kojega amblematski označuje toponim Bleiburga, a terminološki precizni Pupovac od više stotina masovnih grobnica nastalih nakon “oslobođenja” 1945. navodi nekoliko ponajvećih: Tezno, Kočevski Rog i Macelj. Slijedom logike trojca Goldstein-Nobilo-Pupovac, masovni zločin A nije izazvan nijednim konkretnim uzrokom te su njegove žrtve kolektivno nevine, dok je masovni zločin B reakcija na masovni zločin A, pa ga se zato može proglasiti manjim zločinom, a njegove žrtve nevinima samo partikularno. Zašto sam ustanovio implicitnu pretpostavku ovakva rezoniranja po kojoj povijest počinje 1941. godine?

Zato što Goldstein, Nobilo i Pupovac previđaju činjenicu da masovni zločini ustaškoga režima nisu počinjeni bez povoda, držali ga mi opravdanim ili neopravdanim. U mikrokontekstu, taj povod bili su srpski ustanci diljem zemlje – koji će se kasnije pretočiti u četnički ili partizanski pokret – a koji su stremili disoluciji NDH; u makrokontekstu, to je čitavo iskustvo hrvatskoga naroda u monarhističkoj Jugoslaviji, gdje je svaka nacionalna misao bila izložena zatiranju, narodni bunt državnome teroru, a politički pokušaji mirotvorne decentralizacije zemlje, kao u slučaju Stjepana i Pavla Radića te Đure Basaričeka, ubojstvom. Ustaški teror nad srpskim stanovništvom stoga je bio reakcija na tretman koji je hrvatski narod imao u monarhističkoj Jugoslaviji. To, naravno, ne znači da je ustaški teror nad srpskim stanovništvom opravdan. Znači samo da je taj teror ne-opravdan jednako kao i predratni monarhistički teror nad Hrvatima ili poslijeratni komunistički teror nad "neprijateljima revolucije". Kada bismo dosljedno slijedili Goldsteinovu, Nobilovu i Pupovčevu “oko za oko, zub za zub” logiku po kojoj stari zločini opravdavaju nove, došli bismo, figurativno, do Kaina i Abela. Polazna misao bi nam stoga, u ovome i svim sličnim slučajevima, trebala biti da je teror općenito neopravdan.

Sljedeći problematičan aspekt Goldsteinove, Nobilove i Pupovčeve teze – premda je nisu iznijeli zajednički, za pretpostaviti je da bi svaki potpisao izjave preostale dvojice – jest sveopća nevinost jednih te samo djelomična nevinost drugih žrtava, zbog čega ti zločini nisu jednaki, pa ih takvima ne bi trebala tretirati ni hrvatska država. Ne postoje, naime, nikakvi egzaktni podaci ne samo o stupnju sudjelovanja u zločinima onih koji su poginuli u Jasenovcu ili na "križnim putovima", nego i o samim razmjerima tih masovnih zločina, pa je govor o nevinosti ili krivnji ubijenih nužno prepušten neznanstvenoj spekulaciji. Zdrava logika nalaže da je u masovnome pokolju koji je uslijedio nakon rata ubijeno, pored civila, i mnoštvo vojnika od kojih je dio vjerojatno sudjelovao u ratnim zločinima. No takva logika ima i drugu stranu: jasenovački kompleks djelovao je u ratnim okolnostima, gdje su masovni pokolji – premda to ne podrazumijeva etičku opravdanost – statistički češći, a "križni putovi" uslijedili su nakon rata, dakle u formalno mirnodopskome stanju. Uostalom, uzmemo li u obzir vjerojatan broj ubijenih na obje strane, koji iznosi desetke tisuća pojedinaca, nemoguće je ne primijetiti kako su poratni, komunistički zločini bili intenzivniji od ratnih ustaških, jer su u nekoliko mjeseci postigli slične rezultate kao ustaški od 1941. do 1945. godine.

To, naravno, ne znači da su ustaški zločini razumljiviji od komunističkih ili da ih se može opravdati više negoli komunističke; ova kontekstualizacija pokazuje samo kako je mogućnost manipulacije tragedijama širokih razmjera dvosmjerna, i kako bi se relativizatori komunističkih zločina lako mogli utopiti u alogičnosti svojih zaključaka, samo kada bi s druge strane postojao ekvivalent njihovoj ideološki ostrašćenoj bulumenti. Uloga "đavoljeg odvjetnika" u ovome je slučaju pedagoška: ona pokazuje kako glavni element i prauzrok nepomirenja u Hrvatskoj nije "desnica", nego "ljevica", kojoj trojac čija se stajališta ovdje propituju i pripada. U Hrvatskoj, dakle, imamo selektivne protutotalitariste, kojima su zločini jednoga nečovječnog režima prihvatljiviji od zločina drugoga takvog režima, i s druge strane one koji bi zločine oba nečovječna režima željeli tretirati jednako. Drugim riječima, za neke su ljudi pobijeni na "križnim putovima" žrtve drugoga reda: njihov zaborav je opravdan, dok jasenovačke žrtve zauvijek moraju ostati lebdjeti nad hrvatskim narodom i svakom hrvatskom državom, kao transgeneracijska sablast kolektivne krivnje.

Vizije revizije

Iako je apsolutizacija i višestruko preuveličavanje ustaških zločina sa svrhom kontrole i moralne ucjene Hrvata gotovo pa jedinstven primjer tretmana zemlje i naroda koji su u Drugome svjetskom ratu silom prilika bili na strani Trećega Reicha – slično se danas ne govori niti o Slovačkoj, Mađarskoj, Ukrajini, Italiji, pa naposljetku i Nedićevoj Srbiji – hrvatski slučaj može se promatrati kao lokaliziran primjer misaonog obrasca koji se automatizmom primjenjuje na distinkciju između fašističkih i komunističkih zločina u cjelini. Goldsteinova, Nobilova i Pupovčeva teza naime, bili oni toga svjesni ili ne, proizlazi iz globalnoga preduvjerenja o vrhunaravnoj ekskluzivnosti zločina Trećega Reicha, koje simbolizira Auschwitz, a po kojemu se nijedan drugi masovni zločin – uključujući Gulag – ne može uspoređivati s nacionalsocijalističkom industrijom smrti. U hrvatskome kontekstu, ulogu Auschwitza ima Jasenovac, a ulogu Gulaga Bleiburg. Adornova misao kako je nakon Auschwitza barbarski pisati poeziju jasno govori o stupnju apsolutizacije nacionalsocijalističkih zločina: smisao te, inače neobično poetične dosjetke trebao bi biti u prikazivanju njemačkih zločina najvećim zamislivim krimenom prema kojemu svi ostali blijede. U jugoslavenskoj nekoć, ali i u srpskoj, pa i dijelu hrvatske historiografije i politike danas, ova teza primjenjuje se na Jasenovac. Je li, međutim, takva karakterizacija pravedna prema žrtvama ostalih masovnih zločina, barem u 20. stoljeću?

Većina novinara, političara, i javnih intelektualaca, barem u Hrvatskoj,  neće uopće dopustiti konceptualizaciju takva pitanja: zločini su zločini i može ih se raščlanjivati i uspoređivati, ali fašistički zločini za njih su izvan svake kategorije. Kada je Ernst Nolte u njemačkome kontekstu ustanovio kako se na nacionalsocijalističke zločine gleda kao na događaj kojemu nema niti može biti premca u cjelokupnoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, dok je zapravo riječ o jednome vidu širega kompleksa omasovljenja ubojstava čitavih etničkih, idejnih ili vjerskih skupina u totalitarnim pokretima 20. stoljeća, a čija je prethodnica sklop komunističkih masovnih zločina ostvaren u Sovjetskome Savezu, suočio se s optužbama s kojima se danas u Hrvatskoj mora suočiti svaka javna osoba koja istovjetno nastupa spram jasenovačke problematike, ukazujući kako je ona samo jedan vid ideologija smrti koje su se "na ovim prostorima" za Drugoga svjetskog rata nadmetale za premoć i posljedica onoga što se događalo prije rata. "Ako se neki fenomen službeno smije opisivati samo crnim na crnom, onda svaki pokušaj da se u to umiješa i nekoliko sivih tonova mora odmah biti shvaćen kao apologija", odgovarao je Nolte kritičarima, upozoravajući na etabliranje "tendencije da se nacionalsocijalisti proglase apsolutnim zlom", što s "povijesnom znanošću (...) nije imalo nikakve veze", već je riječ o nastanku "jedne nove religije apsolutnog zla, kojem se suprotstavljamo, ne bismo li se na taj način doživljavali dobrima".

Jer nije zlo samo poricati zlo koje se dogodilo, nego i toliko inzistirati na prokazivanju jedne manifestacije zla da sve ostale, po svojim pojavnostima jednake, padaju u drugi plan; preferiranje jednoga zla nad drugim, nepotrebno je i govoriti, zlo je po sebi. Je li istinski relativizam ono što Nolte čini pri ukazivanju na punu širinu zla, ili ono što čine njegovi protivnici, multiplicirajući zlo radi održavanja vlastita društvenog položaja ili umirivanja savjesti, kao burzovni špekulanti dionicama Holokausta na tržištu smrti? "Bez sagledavanja uzročnosti i međuovisnosti svih povijesnih pojavnosti ne može biti riječi ni o njihovu ublažavanju, a kamoli uklanjanju", pisao je u Bespućima povijesne zbiljnosti  Franjo Tuđman, kao prvi hrvatski intelektualac koji je javno demitologizirao ono što je nazvao "jasenovačkim mitom", suprotstavljajući se tada kanoniziranoj brojci od najmanje udeseterostručenog broja žrtava najvećega ustaškog logora. "Dakako, zahtjev za razumijevanjem povijesnih zbivanja ni u kom slučaju ne znači težnju za opravdavanjem bilokakvih povijesnih zlodjela", pisao je 1989. godine budući hrvatski predsjednik. "Pripisivanje povijesnih zlodjela i zala samo nekom od naroda, ili samo pojedinim društvenim pokretima, znak je koliko povijesne nepismenosti toliko i nerazboritosti", istaknuo je Tuđman, šireći perspektivu i izvan granica usporedbe nacionalsocijalizma i komunizma, prema mnogobrojnim logorima diljem svijeta samo u 20. stoljeću:

"Ne može se ispravno suditi o naci-fašističkim logorima smrti i židovskim getima ako se zanemari da nisu Hitlerov izum, ali ih ni opravdati sovjetskim 'gulazima', kao što se ni ovi ne mogu pripisati samo Staljinovu razdoblju jer ih je bilo i za Lenjina, a postojali su i u englesko-burskom ratu, a da ih je bilo i poslije Drugog svjetskog rata u već pokidanoj željeznoj zavjesi primjer nije samo Goli otok, već i oni poslije mađarske revolucije 1956. godine, a ima ih za Crnce i Palestince (i ne samo za njih) i danas", pisao je Tuđman samo nekoliko godina prije nego što će logori niknuti i na ruševinama Jugoslavije. Timothy Snyder 2010. je godine objavio studiju Krvava prostranstva: Europa između Hitlera i Staljina, u kojoj Drugi svjetski rat u Srednjoj i Istočnoj Europi ne promatra redukcionistički, kroz prizmu zločina samo jednoga od dva ključna totalitarizma, nego državni teror Trećega Reicha i Sovjetskog Saveza sagledava zajednički, kao međuigru dva krvava režima vođena, unatoč svim ideološkim razlikama, supstancijalno istovjetnim ubilačkim mehanizmom. Poput Noltea i Tuđmana, i Snyder je zbog toga zaradio niz kritika. Govoreći o ovim temama nije se moguće pozvati na autore koji u "lijevim" krugovima neće biti označeni sumnjivima; no upravo u tome je i poanta – budući da se o tome ne može pisati bez popratnog žigosanja pojmovima revanšizma, revizionizma, neofašizma i antisemitizma, u isti okvir kao oni koji žele zatajiti zločin bivaju smješteni i oni koji ga žele u punini rasvijetliti.

Bezizlazan krug osvete

U nedavnome ogledu o hrvatskoj javnosti posve nepoznatoj knjizi Maxa Bergholza Nasilje kao generativna sila: Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici, a u kojoj je riječ o višekratnim masakrima u kulenvakufskome kraju 1941. godine, Miljenko Jergović piše kako bi ona bila "katarzična i iskupljujuća za Hrvate, Srbe i Bošnjake iz 1941., kao i iz 1991., kada bi bilo volje da ju se cjelovito pročita", elaborirajući tu misao tezom po kojoj tri međusobno suprotstavljene etničke zajednice koje su živjele u tome kraju, pri čemu su sve tri i sudjelovale u krvavim zločinima, u knjizi opisanome fenomenu pristupaju selektivno, birajući upravo one njegove segmente koji su podudarni s njihovim nacionalnim ideologijama. "Bergholz ne pristaje niti na jedan od općeprihvaćenih prečaca u zaključivanju o uzrocima zločina", piše Jergović: "za njega niti je objašnjenje da ustaše ubijaju naprosto zato [što] su ustaše, niti da se međusobno razbuđeni nacionalizmi ispomažu i nadopunjuju, niti da se sve to događalo po nuždi povijesnog trenutka i po logici konfrontacije fašizma s Drugim". Nasilje je trijumfiralo kroz dvije faze: u prvoj su ustaše pobili 500 srpskih stanovnika sela oko Kulen Vakufa; u drugoj su srpski "ustanici" uzvratili pokoljem oko 2000 Hrvata katoličke i islamske vjeroispovijesti. "Uzrok, koliko god bio evidentan, moralno ne iskupljuje i ne opravdava posljedicu", navodi Jergović misao primjenjivu i na Bleiburg i na Jasenovac, postavljajući pitanje na koje sȃm ne odgovara: "Što biva s posljedicom ako se s uma smetne uzrok?".

Odgovor je, barem u ovome slučaju, jednostavan: posljedica se preobražava u novi uzrok iz kojega bezumni iščitavaju prapočetak. Godina 1941. nije se pojavila niotkuda, kao niti 1945., dakako. Obje proizlaze iz složenog spleta događaja i neravnomjerno usmjeravana nasilja, djelujući u skladu s načelom akcije i reakcije. Dođemo li do spoznaja do kojih je Jergović došao napisavši kako bi Bergholzova knjiga, "kada bi je slučajno čitali i kada ništa u njoj ne bi preskakali, izazvala silan gnjev među hrvatskim, srpskim i bošnjačkim nacionalistima", pitanje je samo bismo li bili spremni primijeniti impliciranu pouku na vlastitu kolektivnu memoriju te u skladu s time urediti društvo: ne kroz ideal ukidanja "nacionalizma" – što nije moguće, a nije niti poželjno – već kroz sustavno pročišćenje nacionalne svijesti od svih imanentnih joj zastranjenja i preobrazbu iz destruktivna u konstruktivni "nacionalizam". Tuđmanov ideal "pomirbe" u hrvatskom je kontekstu postojao za vrijeme Domovinskoga rata, ali je u nedostatku artikulacije povijesne istine kao njezina nužnog preduvjeta, a koji bi u zakonodavnome smislu poprimio obilježja lustracije, bio osuđen na propast. Pa ipak, taj ideal ono je što fundamentalno razlikuje suvremenu hrvatsku državu od njezinih dvadesetostoljetnih prethodnica poput NDH ili SRH. Kao što je Tuđman i pisao 1989. godine, alternativa oprostu "bezizlazan" je "krug osvete", uslijed kojega dolazi do međusobnog umnožavanja zločina kakvi su se događali u dvjema Jugoslavijama i NDH.

Dvije dimenzije u kojima se ta zamišljena duhovna reforma mora ostvariti očituju se u odnosu hrvatske države prema njezinim državno-pravnim prethodnicama te prema svim žrtvama svih nečovječnih režima i zločina općenito. Što se tiče ovoga prvog, postoje četiri perspektive među kojima možemo birati kako ćemo gledati na današnju Hrvatsku. Prva od njih ona je mesićevska: mi Hrvati jedini smo "dvaput pobijedili", budimo eklektični, i ustaše i partizani su "naši", anything goes. Druga dva načina dijametralno su suprotne srodnosti: s jedne strane, to je afirmacija ustaštva naspram partizanstva, koja postoji samo na društvenim rubovima; s druge strane, to je afirmacija partizanstva naspram ustaštva, a koju se onda, falsificirajući povijest, prikazuje kao preteču hrvatskih branitelja. Četvrti put jedini je plodonosan: ustaški i partizanski pokret bili su, neovisno o eventualnoj dobroj volji svojih pokretača ili dragovoljaca, produžene ruke totalitarizama sa središnjicama u Berlinu i Moskvi. Je li Jugoslavija od 1945. do 1948. godine doista bila toliko drukčija od NDH za cjelokupnoga svojeg četverogodišnjega postojanja? Možda jedino po brcima kakve je na svakome koraku popularizirala sveprisutna slika velikoga vođe. Zamisao po kojoj se moramo identificirati s partizanima ili ustašama lažna je alternativa; ideja po kojoj je iz njih potrebno izvesti neku vrstu sinteze također je pogrešna. Suvremena Hrvatska treba biti samosvojni subjekt, a ne prirepak bilo koje minule državne tvorevine.

Usredotočimo li se na drugi navedeni aspekt uspostavljanja zdravoga odnosa prema nacionalnoj prošlosti, potrebno je pronaći formulu iza koje će moći stati glavnina hrvatskog naroda. Zato umjesto definitivnih tvrdnji kao što je "sve žrtve nisu jednake", pa čak i "sve žrtve su jednake", možemo ponuditi rečenicu: sve su nevine žrtve jednake i sve su krive žrtve jednake, pri čemu je potonjima trebalo suditi, a ne ih a priori  pobiti, te je i u Jasenovcu i na Bleiburgu stradao prevladavajuć broj nevinih. Svaka suprotna tvrdnja – poput opravdanja koje Goldstein, Nobilo i Pupovac još uvijek daju za masovne pokolje – nije samo protukršćanska, nego i protuhumanistička. Gdje je točka konsenzusa koju se može postići u Hrvatskoj? Ako većina građana nije u stanju supotpisati gore navedenu definiciju, tada doista živimo u dvama paralelnim društvima unutar jedne zemlje. Hrvatska prošlost je oteta; oni koji njome raspolažu kao obiteljskim nasljeđem radi vlastitih društvenih probitaka i održavanja privilegija iz komunističkoga razdoblja protagonisti su i sustavna onemogućavanja razotkrivanja, primjerice, istinskog broja žrtava i Jasenovca i Bleiburga. Istina bi, očekivano, poremetila društvenu dominaciju neformalne kaste kojoj pripadaju i Goldstein, Nobilo i Pupovac, održavajući status quo  barbarskom argumentacijom kao sredstvom moralne ucjene. Talac? Između ostaloga, hrvatska budućnost.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.