DUŠEVNI SLADOLED

O Hrvatima i vjeri, ili – zašto nacionalizam ne smije postati previše kršćanskim, a kršćanstvo previše nacionalističkim?

U svjetlu mnogih aktualnih rasprava o odnosu nacionalnog i vjerskog identiteta, njihovu kopnjenju na Zapadu i naizgled neraskidivoj povezanosti između, primjerice, kršćanstva – ili, konkretno, katolicizma – i hrvatstva, važnim se čini istaknuti kako je malo koje idejno zastranjenje učinkovitije u dekristijanizaciji same Crkve od reduktivnog pristupa koji kršćanstvo svodi na duhovnog zaštitnika nacionalnog identiteta, baš kao što složeni nacionalni identiteti, svedemo li ih isključivo na njihovu religijsku komponentu, postaju previše tijesni za sve njihove pripadnike. 

30.09.2018. u 18:13
Ispiši članak

Na redovitome dvotjednom okruglome stolu poluautorionična imena "Desničari u pubu", gdje se, u jednoj pivnici u blizini Jelačić placa, okupljaju mladi, intelektualno potkovani zagovornici onoga što se pojednostavljeno običava nazivati "desnicom", naziv ovotjedne teme glasio je "Religija i nacionalni identitet". Razgovor se, s čestim digresijama iz hrvatske, rimske i druidske povijesti, uglavnom vodio oko utjecaja religije na nastanak i nestanak pojedinih nacija i carstava. Kroz raspravu se oblikovalo stajalište uz koje bi, kako mi se učinilo, pristala većina okupljenih, a koje budućnost nacionalnih identiteta – ili, konkretno, hrvatskoga nacionalnog identiteta – i religije – u hrvatskome, dakle, kontekstu, kršćanstva rimokatoličke provenijencije – vide neraskidivo povezanom, pa, k tome, i uzročno-posljedičnom, tumačeći krizu nacionalnog identiteta na Zapadu kao prirodni nastavak krize kršćanstva. Nestane li kršćanstva (katolicizma), glasi jednorečenični sažetak, tada ugroženim postaje i sȃm nacionalni identitet.

S tom tvrdnjom isprva se vrlo lako složiti; uostalom, kulturni identitet glavnine modernih nacija, kako onih vjerničkih, tako i ateiziranih, uglavnom izvire iz religijskoga vrela. Činjenica da je pripadnost ovog ili onog kolektiva nekoj religiji do europskoga prosvjetiteljstva bila samorazumljiva ukazuje na nužnost postojanja utopijskoga obzora bilo kojega, najčešće metafizičkog tipa za formiranje bilo kakve zajednice – što nam, opet, otkriva kako i današnja dekristijanizirana društva, bila toga svjesna ili ne, streme nekome drugom, nekršćanskom idealu. Pa ipak, nacionalizam je ideologija utemeljena na slojevitoj sociokulturnoj stvarnosti, i onoga trenutka kada je religija počela bivati univerzalističkom, a ne pukom oznakom kakva vremenitog plemena ili kraljevstva, tada je otvoren prostor i za oblikovanje nacionalnih identiteta koji se međusobno neće diferencirati ponajprije na temelju vjere.

Unatoč tome što su zemni usudi pojedinih civilizacija i njihovih sustava vjerovanja nastajali i nestajali uglavnom usporedno, povijest je zabilježila i primjere funkcionalnih nacionalnih identiteta podijeljenih između više religija ili vjeroispovijesti, kao i onih društava u kojima prijelaz iz jednoga religijskoga sustava u drugi nije ujedno označio i početak dezintegracije. Kao svojevrsni odgovor na gore navedeno stajalište o neraskidivoj povezanosti hrvatstva i katoličanstva, potrebnim mi se čini, ne iz protunacionalnih ili protuvjerskih perspektiva, već upravo kao njihovu zajedničku apologiju, ponuditi dvije teze: a) nacionalnim identitetima kršćanstvo zapravo nije potrebno; b) kršćanstvu zapravo nisu potrebni nacionalni identiteti. U svrhu daljnje rasprave, te se dvije teze mogu i dodatno radikalizirati te pretvoriti u: a) nacionalnim je identitetima prevelik oslonac na kršćanstvo u krajnjoj konsekvenci štetan; b) kršćanstvu je prevelik oslonac na nacionalne identitete – također – štetan.

Nacionalnim identitetima kršćanstvo nije potrebno

Pretpostavka kako posvemašnjom dekristijanizacijom Zapada dolazi i do slabljenja nacionalnih identiteta nije posve pogrešna, no takvo rasuđivanje ipak donekle zavodi i na pogrešne tragove. Prije svega, valja istaknuti kako dekristijanizacija nije pravi uzrok blijeđenja nacionalnih identiteta, već su i jedno i drugo posljedice širih fenomena raspada vjere u, rječnikom teorije postmoderne, "metanaracije" ili "velike priče". Ta Lyotardova formula podrazumijeva sveopći gubitak povjerenja u tradicionalne sveobuhvatne i sveobjašnjujuće idejno-vrijednosne sustave i sustave vjerovanja – dakle, i filozofske, i političke, i religijske – u drugoj polovici 20. stoljeća. To uključuje gubitak vjere u istinitost snažnih ideologija, poput svih inačica fašizma i komunizma, ali i drugih -izama, primjerice nacionalizma, kao i svih zapadnjačkih kršćanskih pojavnosti, od jedinstvene Katoličke crkve do mnoštva razmrvljenih protestantskih denominacija. Monolitne vrijednosne sustave polako zamjenjuju oni fragmentarnoga izraza, no implicitno također sveobuhvatna i sveobjašnjujućeg sadržaja, uglavnom zaokupljeni famoznim "Drugim", poput neofeminizma, rodnih teorija, (post)kolonijalizma, florizma i faunizma.

Usprkos tome zajedničkom uzroku, slučajeve vjerskoga i nacionalnog identiteta na Zapadu valja promatrati odvojeno – sa sviješću o ubrzanom nestajanju religijskoga identiteta i razmjernoj stabilnosti onoga nacionalnog –  te imajući na umu sve njihove razlike. Uzmemo li za primjer najzanimljiviji nam, domaći kontekst, o odvojenosti tih dvaju fenomena svjedoče i korijeni modernoga hrvatskog nacionalizma. Iako je etnogeneza hrvatskog naroda nedvojbeno usko povezana s kristijanizacijom ranosrednjovjekovnih Hrvata kao ujedinjujućim čimbenikom različitih dijelova naroda, od pristiglih vojnih elita do postilirskih i romaniziranih starosjedioca, iako je očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta te njegovo samoosvješćivanje nerijetko ostvarivano u okrilju Katoličke crkve, iako su se na etnički srodnim, a religijski raznorodnim prostorima poput Bosne i Hercegovine nacionalni identiteti razvili u skladu s vjerskom podjelom na katolike, pravoslavce i muslimane, moderni hrvatski nacionalizam iz druge polovice 19. stoljeća, čija je ključna figura utemeljitelj pravaštva Ante Starčević, u doktrinarnom je smislu višekonfesijski i sekularan, te je uključivao i katolike i pravoslavce i muslimane.

Čak je i NDH, kao država čiji je nekršćanski režim silno želio blagoslov Katoličke crkve – a bolje bi, naravno, bilo da je obratno – i ujedno najekstremnije ozbiljenje hrvatskog nacionalizma, djelomice primjenjujući starčevićanski koncept nacije u hrvatski nacionalni korpus, pa i državnu upravu, kulturne krugove i vojsku, inkorporirala, poimajući ih Hrvatima islamske vjeroispovijesti, i bosanskohercegovačke muslimane. Takvih primjera ima više, od Nijemaca koje čine i katolici i protestanti, odnedavno uglavnom ateisti, pa do Izraelaca ili Židova općenito, kao jedinstvene etničke skupine obilježene zajedničkom vjerom, a koja je danas – bez štete za svoj nacionalni ili etnički identitet – najateističkija (post)vjernička skupina na svijetu. Nakon desetljeća jugoslavenskog iskustva, hrvatski se narod u liberalno-demokratskome kontekstu ponovno vraća starčevićanskoj varijanti nacionalnog identiteta, pa se danas Hrvatima izjašnjavaju i brojni ateisti, pravoslavci i muslimani. Nacionalni identitet postoji sȃm po sebi, i ne može ga se svesti tek na izvedenicu ove ili one religije.

Kršćanstvu nisu potrebni nacionalni identiteti

To što kršćanstvo i nacionalni identiteti nisu izravno povezani uzročno-posljedičnim slijedom, naravno, ne može zanijekati bjelodanu činjenicu da su se oni, spletom okolnosti, kroz povijest dubinski isprepleli. U hrvatskome slučaju početna dionica kristijanizacije u političkome smislu stvara preduvjete za ono što bismo mogli nazvati međunarodnom afirmacijom, dok zasad završna završena dionica podrazumijeva zajednički otpor hrvatskih državotvornih snaga i Katoličke crkve protuhrvatskome jugoslavenstvu i protukršćanskome komunizmu. To nije isključivo hrvatski slučaj; glavnina modernih nacionalnih identiteta Zapada na ovaj ili onaj način proizlazi iz kršćanske kulture, no iz te iste kulture proizlaze i koncepti sekularnog društva te, posljedično, društvene ateizacije i polagane repaganizacije. Pritom su oni koji, priznajući takvo stanje stvari, kršćanstvo proglašuju autodestruktivnim samo djelomice u pravu; potpuna bi istina bila ustanoviti kako je riječ o inherentno slobodarskoj religiji, koja – unatoč neizbježnim povremeno opresivnim manifestacijama – sadrži mogućnost otpadanja od vjere i milosti Božje kao plod individualne slobodne volje. Ili, drugim riječima, o religiji koja svakome dopušta čak i bivanje autodestruktivnim.

Alain de Benoist suvremenom katolicizmu zamjera nedostatak identitarijanskih nagnuća, objašnjavajući ga kao neizbježnu nuspojavu činjenice po kojoj je kršćana u Europi, pa i SAD-u, dakle Zapadu shvaćenom u huntingtonovskome smislu, sve manje i manje, dok ih je sve više u Africi i Aziji, uključujući i Kinu, gdje bi, prema sadašnjim projekcijama, za nekoliko desetljeća mogao živjeti najveći broj kršćana u bilo kojoj svjetskoj državi. Upravo u tome, međutim, leži šansa da se kršćanstvo samoostvari u skladu sa svojim izvornim naukom, zapisanim rukom sv. Pavla, po kojemu je "apostolska" dužnost "sve pogane" privesti "k poslušnosti vjere". Kada u "globalnom selu" mogućnosti bivanja kršćaninom postanu podjednake, nestat će i svojevrsna nejednakost mogućnosti postajanja vjernicima kao jedini Chestertonov "prigovor" svjetovnoj realizaciji onostrane Istine. U tome smislu, deeuropeizacija kršćanstva zapravo je prednost jednaka gubitku povlaštena društvenog položaja Katoličke crkve na Zapadu; tek u okolnostima nenametanja, svaki pojedinac s punom odgovornošću može odrediti vlastito stajalište prema kršćanstvu.

Tvrdnja po kojoj kršćanstvu za njegovo dubinsko ostvarenje nacionalni identiteti uopće nisu potrebni, već se pojavljuju u ulozi cijenjena povijesnog suputnika, ne znači da je življenje kršćanstva isključivo privatna stvar ili da se kršćanski nauk ni na koji način ne odnosi na izvancrkveni život pojedinog društva; upravo suprotno, kršćansko je poslanje širiti evanđelje u bilo kojemu društveno-političkom kontekstu, bio on nacionalan ili internacionalan, anacionalan ili "multikulturan". U svojemu westminsterskom govoru iz 2010. godine papa emeritus Benedikt XVI. naglasio je kako se vjera, kao temelj etike, nikada ne može posve odvojiti od politike. Kršćanstvo, dakle, mora živjeti u javnosti, a javnost se – teoretski – ne mora sastojati od nacionalnih država, kao što to nije bio slučaj ni kada se Kristov nauk tek počeo širiti svijetom. Iako se nacionalni identiteti danas čine izdržljivijima od kršćanstva, ne bi bilo nimalo neobično kada bi ih ono, kao i mnoge druge naizgled nepromjenjive povijesne fenomene, u nekoj neodredivoj budućnosti i nadživjelo.

Nacionalizmu previše kršćanstva šteti; kršćanstvu šteti previše nacionalizma

Ustvrdimo li kako kršćanstvo nije nužno za opstanak nacionalnih identiteta i kako je, štoviše, preveliko oslanjanje na kršćanstvo za nacionalne identitete nerijetko štetno, time ne podrazumijevamo kako je, na primjer, stajalište eksplicitno protukršćanske američke alternativne desnice ("alt-right") poželjan oblik razvitka bilo kojega nacionalnog identiteta. Poželjna, naravno, nije ni suprotna krajnost, koja se, primjerice, očituje u onoj hrvatskoj "desnici" koju bismo, u nedostatku preciznijeg pojma, mogli nazvati "klerikalnom", a čija je glavna karakteristika što, ne uviđajući istinsku bȋt tih dvaju fenomena, onome privremenom i ljudskim djelovanjem zapečaćenim pridaje atribute svetoga i vječnog, dok ono transcendentalno tretira kao ukrasni kulturološki privjesak onome prolaznom i ovozemaljskom. Iz takvih nestabilnih temelja potom proizlaze i konfuzije o povijesnoj svrsi vlastita naroda, kojeg se, u najekstremnijim slučajevima, uspoređuje s Božjim Sinom. Takva motivika, dakako, nije neprikladna u svakome kontekstu; kada Adam Mickiewicz piše o Poljskoj kao raspetome Kristu među nacijama, riječ je o dojmljivoj pjesničkoj slici. No primijenimo li takav tip razmišljanja na realpolitičko djelovanje, dobit ćemo tek opasnu iluziju svjetovna mesijanizma i metafizičkog mučeništva našega "odabranog" naroda.

Kao što nacionalni identiteti svedeni na jednu religiju predstavljaju odviše isključujuć koncept nacije, tako i inzistiranje na religijskoj dimenziji nacionalnoga identiteta samu religiju svodi tek na političku sektu, te se kršćanstvo u takvim slučajevima – posebice karakterističnim za etničke skupine koje posjeduju vlastite autokefalne pravoslavne crkve – najčešće degradira u puko sektaštvo. O opasnosti pretvaranja vlastite nacije u svojevrsna idola – na što, obrazlažući prvu Božju zapovijed, ukazuje i Katekizam Katoličke crkve – upozorava i glasovita protunacistička enciklika Mit brennender Sorge  pape Pija XI. iz 1937. godine, a Katolička je crkva spomenutu zabludu oduvijek dosljedno tumačila kao herezu. U osvrtu na površinsku, nacionalističku dimenziju totalitarnoga nacionalsocijalističkog režima, Katolička crkva ne želi zanijekati kulturološko-povijesnu datost iz koje su ponikle nacionalne države 20. i 21. stoljeća – i sv. Ivan Pavao II. je svojevremeno, na vlastitome, poljskom primjeru isticao humanističku crtu ljubavi čovjeka prema domovini – no nikada nije propuštala naglasiti opasnost koja nastupa kada na Božje mjesto dolaze etnos, nacija, država ili rasa.

Nacionalizam je, naposljetku, sekularan koncept. To ne znači da ga nije moguće ispuniti kršćanskim sadržajem, već da treba biti ispunjen svim onim sadržajima koje u nj unose oni koji prihvaćaju glavni preduvjet bivanja nacionalistom, a što bi u kombinaciji s kršćanskim sadržajem trebalo biti konstruktivno nasuprot destruktivnom i mirotvorno nasuprot osvajačkom. Sve to, naravno, ne znači da kršćanstvo mora biti jedini stup nacionalizma – ako tome i jest tako, riječ je, barem u današnjim okolnostima, o vrlo uskogrudnom nacionalizmu. Nacionalni identitet ili nacionalizam su, uostalom, samo forme koje se kroz vrijeme mijenjaju i pune najrazličitijim sadržajima, zbog čega nacionalizmi i mogu biti i uništavalački i graditeljski. Kršćanstvo, s druge strane, predstavlja sadržaj koji se iz različitih vizura može interpretirati dobrim ili lošim, ali koji je – ne izdaje li se za nešto što nije – uvijek isti; o kršćanstvu se, dakle, može donijeti općenit vrijednosni sud, jer je monolitno, a o nacionalizmu se sudovi, budući da je sklon metamorfozama, mogu donositi samo u njegovim konkretnim pojavnostima. Kršćanstvo i nacionalizam mogu postojati jedno bez drugoga, ali to ne znači da ne mogu supostojati i u skladnome suživotu.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.