DUŠEVNI SLADOLED

O diktaturi mrtvih u Hrvatskoj, ili – što je 'magnum crimen' Zlatka Hasanbegovića i Kolinde Grabar-Kitarović?

Slojevitim povijesnim osobnostima i društveno-političkim fenomenima ne valja pristupati manihejski, već nijansirano. U javnome govoru u Hrvatskoj još se uvijek – neobično često i među intelektualcima – svakome problemu pristupa jednodimenzionalno i uskogrudno. Po takvome shvaćanju, svaka stvar je besprijekorna ili ništavna, a svaki političar ili bilo koji drugi pojedinac isključivo je pozitivan ili negativan. U svim društvenim sferama i dalje prevladava jednoumni (post)komunistički mentalitet koji se može sažeti u dihotomijama "sve ili ništa" te "crno ili bijelo".

05.05.2018. u 13:25
Ispiši članak

Ako je tradicija kao metaforička dimenzija u kojoj ideje opstaju ili nestaju u načelu, kao što je pisao Chesterton, "demokracija mrtvih",  u specifičnome hrvatskom kontekstu ona je ipak ponajprije – "diktatura mrtvih". Teret hrvatskih (i ne samo hrvatskih) mrtvaca napučuje i opterećuje duhovni prostor našega društva, gdje iz kojekakvih "ormara" ispadaju najrazličitiji "kosturi". Tradicija ili kolektivni odnos prema prošlosti u Hrvatskoj, dakle, nije polje slobode unutar kojega se povijesne pojave i ideje koje ih obilježuju raščlanjuju i tumače u skladu s okolnostima, u demokratičnoj razmjeni mišljenja, već upravo suprotno –"duhovi prošlosti" imaju monopol i na današnjicu. Pojednostavljeno, u Hrvatskoj "duhovi prošlosti" nisu određeni kontekstom, nego je obratno – oni su ti koji određuju kontekste.

Ta inverzija uvjetuje da – primjerice – ne prosuđujemo Franju TuđmanaJosipa BrozaAntu Pavelića, Jasenovac, Bleiburg i Domovinski rat prema stvarnosti, nego stvarnost prosuđujemo prema Tuđmanu, Brozu, Paveliću, Jasenovcu, Bleiburgu i Domovinskom ratu. Najnovije mete "diktature mrtvih" u hrvatskome političkom životu su Zlatko Hasanbegović i Kolinda Grabar-Kitarović: prvi zato što Franji Tuđmanu ne pristupa nekritički, a druga zato što se – na inicijativu Ivana Zvonimira Čička – usudila predložiti osnivanje međunarodnog povjerenstva "koje bi utvrdilo istinu o Jasenovcu".

Oba navedena slučaja možemo povezati s pojednostavljenim i jednoznačnim rasuđivanjem kao nekom vrstom (post)komunističkoga mentalnog atavizma.

Hrvatski politički spiritizam

Neki mediji – kako "lijevi", tako i "desni" – objavili su audiosnimku na kojoj Zlatko Hasanbegović odbacuje Franju Tuđmana "prije '89. godine", na razgovoru s, navodno, istaknutim slavonskim HDZ-ovcima u jednome zagrebačkom restoranu. Hasanbegović je na tom sastanku ustvrdio kako je Tuđman "za hrvatski narod bitan kao utemeljitelj države, a što je radio '45. godine, to je nebitno". Međutim, sugovornici mu se suprotstavljaju, a njihova argumentacija je na tragu dogme po kojoj, ako si "protiv" Tuđmana, ne možeš biti "kralj desnice". Iza takvog prosuđivanja stoji manipulativna narav ili alogični antiintelektualizam, a najlapidarnije ga artikulira nepoznati HDZ-ovac koji na toj snimci Hasanbegoviću replicira riječima: Ne možeš čovjeka podijelit'.

Prije analize slojevita Hasanbegovićevog viđenja Franje Tuđmana, potrebno je napomenuti kako nema ništa loše u prevrednovanju političkih, ideoloških, misaonih i inih prethodnika – upravo suprotno, to je glavni preduvjet svakoga intelektualnog, političkog, ali i umjetničkog djelovanja. Sve je podložno reinterpretaciji, pa tako i T. S. Eliot piše kako "postojeći spomenici oblikuju među sobom idealan poredak koji se modificira uvođenjem novoga (doista novoga) umjetničkog djela".

S političko-ideološkim je misliocima posve jednako; svaka nova (doista nova) i dalekosežna zamisao u hrvatskoj politici na neki način proizlazi iz ideja koje su joj prethodile, ali u određenoj mjeri i retroaktivno mijenja njihovo značenje. 

I kao što Borges, primjerice, tvrdi da svaki književnik "stvara svoje preteče", pa su tako Kafkini prethodnici i Zenon, Søren Kierkegaard, Robert Browning i Léon Bloy, tako i Stjepan Radić u svojim Uzničkim uspomenama  piše kako je na spiritističkim seansama u tamnici prizivao duhove "i Preradovića i Starčevića i Makanca i Križanića i Račkoga i Ilijaševića i [drugih]". Što je to – zanemarimo li sada psihološku i parapsihološku komponentu te neobične zgode – ako ne i simboličko pozivanje na vlastite političke prethodnike te svojevrsna Radićeva samolegitimacija kao njihova nasljednika?

Tako se i Tuđman pozivao na "starčevićansko hrvatsko povijesno državno pravo", "radićevski općečovječanski demokratski republikanizam", "vizije, ali i iskustva hrvatske ljevice, marksista i komunista"; ustaše su se između ostaloga pozivali na rani Starčevićev "antisemitizam"; Hasanbegović na slobodarsku dimenziju starčevićanske misli, a ja se – preuzimajući sintagmu "duševni sladoled", kojom je Starčević podrugljivo opisivao društveno djelovanje svojega političkog suparnika Josipa Jurja Strossmayera – pozivam, među ostalim, i na njegovu dovitljivost. Riječ je, dakle, o selekciji elemenata podudarnih s političkim, intelektualnim (pa i humorističkim) pojedinčevim afinitetima.

Duh jednoumlja

Nijansirano promišljanje, dakle, ne podrazumijeva posvemašnje prihvaćanje ili odbacivanje pojedinih povijesnih figura ili fenomena, nego lučenje dobroga od lošeg, ispravnog od neispravnog, korisnog od nekorisnog i konstruktivnog od destruktivnog.

Na tome tragu i Hasanbegović Tuđmana promatra na više razina, ne niječući njegov državnički značaj ("Simbolički Tuđman bespovratno je ušao u nacionalni Panteon kao stvarni otac i arhitekt najvažnijega povijesnog postignuća moderne hrvatske države", Hrvatski tjednik 2014. godine) te se pritom suprotstavljajući mitu o "podjeli Bosne i Hercegovine", čijim ga poneki mediji proglašavaju zagovornikom ("Tuđman je bio državnik s instinktom za stvarnost, prilagodbu toj stvarnosti i prihvatio je državnu nezavisnost BiH kao realno rješenje", okrugli stol Večernjeg lista 2013. godine).

No Hasanbegović, za razliku od mnogih, vrlo dobro shvaća da je nemoguće pozivati se na cjelokupnost Tuđmanova nasljeđa ako je današnji kontekst supstancijalno drukčiji od onoga u kojemu je Tuđman djelovao.

Ni sȃm Tuđman nije svoje mladenačko razdoblje i udio u stvaranju komunističke Jugoslavije vrednovao jednako kao svoja zrela postignuća, to jest – najveći pojedinačni doprinos za stvaranje demokratske i suverene hrvatske države. Ono, dakle, po čemu je Tuđman bitan uvjetuje paradoks po kojemu je Tuđmanovo djelovanje iz 1945. godine u svojoj srži zapravo – protutuđmanovsko, baš kao što je i Hasanbegović na tribini Srpskog društva "Privrednik" zamijetio kako je Tuđman "umro kao neka vrsta titoista, u isto vrijeme provodeći – objektivno – protutitoističku politiku".

Problem koji leži u korijenu nesuvislih rasprava o Tuđmanu, Hasanbegoviću i drugim političkim figurama, živim i mrtvim, jest što nad mnogima od njih i dalje lebdi duh komunističkoga jednoumlja, uslijed kojega nije važna istina, nego – kao i u različitim postmodernim koncepcijama – "moja/naša istina", a pojedinci nisu nositelji većih ili manjih kvaliteta, nego – u skladu s crno-bijelim poimanjem svijeta, nalik onome u diktatorskim režimima – protivnici vrijedni posvemašnjeg odbacivanja ili utjelovljeni ideali koje valja prihvatiti bez propitivanja (Ne možeš čovjeka podijelit').

Od Čička do Čičikova

Jedan segment Tuđmanova političkog (ili rubno političkog) djelovanja otprije 1989. godine koji je danas ponovno aktualan jest borba protiv instrumentalizacije žrtava jasenovačkog logora u svrhe novovjekoga srpskog imperijalizma. Tako su hrvatski novinari i intelektualci u srednjo- i lijevostrujaškim medijima sasuli drvlje i kamenje na Kolindu Grabar-Kitarović, koja je – u svjetlu neprekinutih manipulacija brojem ustaških žrtava – predložila osnivanje međunarodnog povjerenstva čiji bi cilj bio utvrditi pravi broj ubijenih u Jasenovcu.

I kao što je Gogoljev Čičikov prikupljanjem "mrtvih duša" želio izgraditi što veći društveni utjecaj, tako i mnogi interesni krugovi u Hrvatskoj i izvan nje prebrojavanjem (i višestrukim umnažanjem) jasenovačkih žrtava ponovno žele iskoristiti metodu moralne ucjene hrvatskog naroda zbog njegove tobožnje genocidnosti, u čemu im, vjerojatno ipak nesvjesno, pomažu i brojni mediji. Tomislav Klauški, primjerice, piše kako je predsjednica svojim prijedlogom "izazvala skandal", no ipak će biti da su Klauški i njemu slični skandal zapravo proizveli.

Jasenovac je potrebno istraživati kako bi se produbila saznanja o pravim razmjerima počinjenih zločina, koje jugoslavenska historiografija očito nije predočavala na istinit način. No da bi se o Jasenovcu uopće moglo raspravljati, prethodno ga je potrebno demistificirati i detabuizirati. Jasno treba reći da se pravi broj žrtava, koliko god neki, bilo političari, bilo povjesničari tvrdili suprotno, jednostavno – ne zna.

S jedne strane, službeni broj žrtava Javne ustanove Spomen područja Jasenovac očito je opterećen brojnim manjkavostima, poput ponavljanih imena te imena ljudi koji nisu umrli u Jasenovcu već mnogogdje drugdje, od hrvatskih gradova u savezničkim bombardiranjima do Auschwitza, te imena ljudi koji su Drugi svjetski rat – preživjeli. S druge strane, prilog demistifikaciji Jasenovca bio bi i u naglašavanju da to nije bilo jedino poprište zločina u NDH; postojali su i mnogi drugi logori, a brojna ubojstva, više ili manje masovna, izvršavala su se i "spontano", na različitim mjestima.

Ukupan broj žrtava mogao bi se odrediti samo približno, ali pomoću interdisciplinarnog pristupa – ne mogu ga odrediti isključivo povjesničari, jer dokumentacija je rasuta, zagubljena, nedostupna i podložna manipulaciji; ne mogu ga odrediti jedino forenzičari, jer postoje svjedočenja o spaljivanju mrtvih tijela kako bi se prikrili tragovi pokolja; ne mogu ga odrediti samo demografi, jer konkretna povijesna stvarnost nikada ne može u cijelosti odgovarati projekciji broja žrtava formuliranoj na temeljima popisa stanovništva uoči i poslije rata.

Društvena igra prebrojavanja mrtvih

Unatoč tome što znamo da ne znamo koliko je doista ljudi stradalo u Jasenovcu, znamo da znamo koliko ih nije  stradalo, to jest da broj ubijenih ne odgovara onome koji srpski državni vrh propagira u višedesetljetnom kontinuitetu. Pa iako je mit o stotinama tisuća jasenovačkih žrtava srušen zahvaljujući, među ostalima, i Franji Tuđmanu, ono što je široj javnosti u Hrvatskoj nepoznato jest da je i sȃm Tuđman bio pobornik teze o Jasenovcu kao poslijeratnome, komunističkom logoru, a koju mediji danas predstavljaju ezoterijskom i mračnjačkom. 

U travnju 1996. godine, Tuđman je u razgovoru s novinarima HRT-a, HINA-e, Večernjeg lista, Vjesnika  i Političkog zatvorenika, odgovarajući na pitanje Dražena Ćurića o tada aktualnoj zamisli izgradnje "središta pomirbe u Jasenovcu", rekao kako je to mjesto pogodno za takav tip komemorativnoga zdanja, budući da je Jasenovac kao logor funkcionirao sve do 1948. godine. "Na mjestu sadašnjeg Jasenovca nisu samo žrtve fašizma. Poslije logora Jasenovac, za vrijeme NDH, od 1945. tamo je bio logor i komunističkih vlasti", rekao je tom prigodom Tuđman.

U istome je razgovoru s novinstvom istaknuo i kako bi trebalo utvrditi pravi broj žrtava ustaškog i pravi broj žrtava komunističkoga režima, jer su "oni drugi" – pri čemu se misli na žrtve Bleiburga i križnih puteva – "stradali isto tako, ne u manjoj mjeri". Sama činjenica da je Tuđman također vjerovao kako je Jasenovac, osim ustaškoga, bio i komunistički logor, naravno, nije nikakav dokaz da je doista tako i bilo, ali može poslužiti i kao poticaj, posebice onima koji su se tek u zadnjih godinu-dvije dana na počeli pozivati na nj, za iniciranje istraživanja o pravoj naravi jasenovačkog logora.

Pa iako Drugi svjetski rat nije ono na što se nerijetko svodi, to jest društvena igra prebrojavanja mrtvih u kojoj ona ideološka ili nacionalna skupina koja je pobila najmanje neistomišljenika ima pravo nad grobovima svojih suboraca vječno ucjenjivati sve ostale sudionike, dok se ne utvrde približne posljedice njihova djelovanja – nije moguće u potpunosti se suočiti s "posljedicama vladavina nedemokratskih režima".

Budući da se u Hrvatskoj istraživanja kakva su predložili Čičak i Grabar-Kitarović ne provode, možemo se jedino zapitati – kome smeta sustavno istraživanje ustaških zločina, ali i stotina masovnih grobnica ispunjenih partizansko-komunističkim žrtvama diljem Slovenije i Hrvatske? Kome je stalo da se ustaški zločini pred svjetskom javnošću, kakvi god oni bili, ne svedu u svoje realne okvire te da se istinski razmjeri komunističkih zločina nikada ne doznaju? Komisiju za ispitivanje žrtava rata i poraća koja je pod vodstvom Vice Vukojevića djelovala tijekom 1990-ih godina naposljetku je ukinula – trećesiječanjska vlada, i njezin pravi nadomjestak (unatoč nekim pokušajima) ne postoji sve do danas.

Hrvatska sablastologija

Što je, dakle, zajedničko slučaju Zlatka Hasanbegovića i Kolinde Grabar-Kitarović? Zajednički nazivnik ovih medijski fabriciranih skandala jest opiranje slojevitom i multiperspektivnom sagledavanju složenih fenomena, a u korist pojednostavljenih inačica istine. Niti je Franjo Tuđman mogao biti čudotvorac koji je sve činio besprijekorno, niti otkrivanje istinskog broja ustaških ratnih žrtava ne može umanjiti njihovu vrijednost ili razinu pijeteta koji im je potrebno odati. Nasuprot idolopoklonstvu i strahu od istine stoji stalna mogućnost obmane, kako onime što je iz Tuđmanova političkog nasljeđa doista bitno, tako i brojem žrtava lokalnih diktatura.

Riječ je, dakle, o nasljeđu jednoumlja koje u hrvatsku stvarnost proizlazi iz neslobode komunističkoga razdoblja. I Hasanbegović i Grabar-Kitarović u ovim odsječcima svojega političkog djelovanja proturječe pojednostavljenim modelima tumačenja stvarnosti, koji svaki fenomen obično svode na binarne opreke manihejskog tipa.

Ne ulazeći u Derridinu "sablastologiju", lako je uvidjeti kakvu ulogu "duhovi prošlosti" i danas imaju u hrvatskome društvu: brojni političari rješenja suvremenih problema još uvijek traže u kontekstualno posve drukčijem djelovanju svojih prethodnika (ako je za vjerovati intervjuima s vračarama, čak nisu niti neskloni potražiti savjete zvijezda i planeta), razni Čičikovi mešetare "mrtvim dušama", a "zlodusi prošlosti", o kojima je Hasanbegović govorio 2015. godine u emisiji Otvoreno, još uvijek siju društveni razdor. 

U punome navodu gore citirane misli, Chesterton "tradiciju" opisuje kao "davanje glasa našim precima", zaključujući da se ona "odbija podvrgnuti malenoj i umišljenoj oligarhiji" onih čija je jedina prednost to što su – živi. U Hrvatskoj je, međutim, povlaštena kasta mrtvačka. Pokojnici su odavno zaveli diktaturu, smrt ih nije spriječila u simboličkom upravljanju gotovo svim važnim dimenzijama hrvatskoga društva. Tradicija naših predaka nije te sreće kao tradicija Chestertonovih predaka – i još je uvijek opsjednuta sablastima mrtvih ideologija.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.