O dekonstrukciji ljudskosti, ili – dosta je bilo Istanbulske konvencije, pišimo malo o rodnoj ideologiji

Budući da se glavni prijepori i neslaganja oko Istanbulske konvencije u hrvatskom društvu vezuju uz pitanje nametanja "rodne ideologije" – za koju bi se, kako je to primijetio i jedan Plenkovićev ministar, moglo reći da se zrcali u toj konvenciji – svaka rasprava o njezinoj ratifikaciji trebala bi početi od definicije toga pojma. U suprotnom, javni će diskurs ostati podložan nedorečenim iskazima onih koji u odredbama Istanbulske konvencije prepoznaju natruhe "rodne ideologije", ali i manipulacijama onih koji tvrde da je ta konvencija ne sadrži – pri čemu su najbesmislenije izjave poput onih Brune Šimleše, naime da "rodne ideologije" u Istanbulskoj konvenciji nema jer se nigdje izrijekom ne spominje – te onih koji, također na tragu navedenog self-help  gurua, niječu i sȃmo postojanje nečega što bi se moglo nazvati "rodnom ideologijom".

Argumenti u prilog nepostojanja "rodne ideologije" koji, pojednostavljeno, glase da toga pojma "nema u stručnoj literaturi" ili da ga se u Istanbulskoj konvenciji "nigdje ne spominje", jednako su bezvrijedni kao i zaključak da Istanbulska konvencija promiče "rodnu ideologiju" isključivo na temelju toga što se na njezinih stotinjak stranica riječ "rod" javlja toliko-i-toliko puta. Ako neki fenomen, međutim, još nije zadobio općeprihvaćen naziv, to ne znači da on ne postoji; nadalje – zagovornici bilo kojeg vrijednosnog sustava ne mogu svojim neistomišljenicima nametati pojmovlje kojim žele da ih se opisuje. Naposljetku, činjenica je da se u svjetlu izrazito brojnih događaja diljem euroatlantskog svijeta, a koje ću kasnije ukratko i ocrtati, postojanje nečega poput "rodne ideologije" – pa makar taj termin bio i provizoran – nipošto ne može zanijekati.

Groteskni simbol

Prije kratke raščlambe "rodne ideologije" valja podcrtati da pojam roda sȃm po sebi ni po čemu nije problematičan – riječ je, zapravo, o konceptu koji je od spola posve odvojen te na nj ni na koji način ne utječe; rod podrazumijeva kulturološke konstrukte koji se vezuju uz izgradnju muškoga i ženskog identiteta kroz povijest, dok spol, s druge strane, označava nepromjenjivu, dualnu datost ljudskog bića, koje postoji kao muško ili kao žensko. Rod je, dakle, sociološka, dok je spol biološka kategorija, a problemi se rađaju tek kada se spol želi sociologizirati, jednako kao što bi nastao i kada bi se rod željelo odviše biologizirati, to jest – kada bi se uzročno-posljedičnu vezu između spola i roda htjelo previše naglasiti, baš kao što je se u sklopu "rodne ideologije" želi poništiti.

Međutim, iako protivnici sintagme "rodna ideologija" inzistiraju na njezinu nepostojanju, jedan od dokaza da je zbiljsko stanje stvari posve suprotno leži u zgodnome paradoksu da bi upravo zastupnici teze po kojoj "rodna ideologija" nije ništa drugo doli vatikanska izmišljotina vjerojatno supotpisali i proveli glavninu idejno-političkih načela i vizija koja joj njezini protivnici i pripisuju.

Kakve to zamisli promiču zagovornici "rodne ideologije"? Ponajprije treba istaknuti kako je riječ o idejama koje su se ponajviše razmahale u nekim zapadnoeuropskim i objema najvećim sjevernoameričkim zemljama – u Kanadi možda i više nego u SAD-u – pa smo ih u Hrvatskoj dosad tek naslućivali ili doživljavali u prigušenom obliku. Vrijednosni sustav "rodne ideologije" obuhvaća mnoge fenomene o kojima je bilo riječi u debatama oko Istanbulske konvencije. Oni se, na leksičkoj razini, protežu od zamjene "diskriminirajućih" pojmova kao što su "otac" i "majka" numeriranim "roditeljima", pa sve do obogaćivanja jezika orvelovskom novogovoru srodnim tvorenicama, poput zamjena zamjenica koje se odnose na muški i ženski rod, ovaj puta u gramatičkome smislu – a što se u engleskom jeziku već i dogodilo (umjesto "he" i "she" u "rodno-neutralnom" se smislu rabi "zhe").

I dok se na doktrinarnoj razini različitim filozofskim koncepcijama nastoji relativizirati, umanjiti ili izbrisati biološki uvjetovan muško-ženski binarizam, na onoj praktičnoj se ostvaruje širok raspon djelovanja; od tiskanja, financiranja i raspačavanja slikovnica poput onih o "duginim obiteljima" te indoktrinacije najmlađih putem predavanja koja transrodni pojedinci održavaju djeci školskoga i predškolskog uzrasta, pa do edukativnih materijala u kojima se objašnjava kako nema ničega neobičnog u tome da je netko "dječak s vaginom" ili "djevojčica s penisom". Tom se paketu, pored hormonalnih terapija za maloljetnike i operacija promjene spola za adolescente, pridružuje i "rodno-neutralni" zahod, kao groteskni simbol koji ponajbolje opredmećuje ideale sljedbenika "rodne ideologije".

Mnogorodno, a bespolno

Ostavimo li po strani aktualne manifestacije i zavirimo li u idejne izvore "rodne ideologije", lakše ćemo naslutiti i koje bi mogle biti njezine, krležijanski rečeno, krajnje konsekvence. Iako se korijeni "rodne ideologije" mogu pronaći u intelektualnom nasljeđu Judith Butler, koja je prva rod radikalno odvojila od spola, eventualne i posve logične posljedice "rodne ideologije" u punini se mogu spoznati jedino vratimo li se nešto dalje u povijest prošlostoljetne filozofije, te se, umjesto na poznati zaključak Simone de Beauvoir, osvrnemo na Sartreovu misao koja je u bitnome ista kao i njezina teza da se "ženom ne rađa, već postaje", ali je ujedno i općenitija, pa joj je utjecaj stoga i dalekosežniji – riječ je o maksimi po kojoj "egzistencija prethodi esenciji".

Ta naizgled bezazlena, a po mnogočemu i točna tvrdnja, u svojoj apsolutiziranoj inačici može poslužiti i kao sažetak čitave "rodne ideologije", čija je ključna svrha, bili toga njezini današnji zagovornici svjesni ili ne – dekonstruirati bȋt ljudskosti. Ustanoviti da je cilj "rodne ideologije" promijeniti pravila bivanja čovjekom bio bi eufemizam; točnije bi bilo primijetiti da se on sastoji u temeljitoj preobrazbi onoga po čemu ljudsko biće jest to što jest, naime usklađenosti rodnoga i spolnog identiteta i muško-ženskog dvojstva u kojemu se ta ljudskost ostvaruje. Po svojoj nakani transformacije temeljnih postulata ljudskosti, "rodna ideologija" srodna je transhumanizmu, a po svojemu uvjerenju da su "rodne uloge" alati podčinjavanja žena i seksualnih manjina, ona je i postmarksistički fenomen.

Promatrajući razvoj "rodne ideologije" na Zapadu, očevidna su dva paralelna, obrnuto-proporcionalna, no vrlo dobro usklađena procesa: gomilanje rodova – to jest "rodnih identiteta", kojih na društvenim mrežama, u različitim supkulturama, ali i u pojedinim dijelovima, primjerice, SAD-a, ima više desetaka, s tendencijom porasta – te, istodobno, relativizacija razlike između spolova, kako stavljanjem težišta na multiplicirane "rodne identitete" te izmjenama u službenim dokumentima gdje danas umjesto spola ("sex") stoji rod ("gender"), tako i prenaglašavanjem društvenog utjecaja pri konstruiranju "rodnih uloga". 

Krajnji ishod tog procesa, kada bi mu povijesno-političke okolnosti nadolazećih desetljeća dopustile posvemašnju realizaciju, bio bi pretvaranje čovjeka u bespolno biće. Mnogi branitelji "rodne ideologije" u to vjerojatno ne vjeruju niti bi takvu budućnost željeli, no vizija novog čovjeka  kao fluidnoga bića lišenog okova binarne spolnosti, koje se iz dana u dan, ovisno o raspoloženju i želji, preobražava u drugu vrstu "seksualca", nije samo nužna posljedica dosljedne provedbe načela "rodne ideologije", nego i koncept o kojemu mnogi, u okviru "post-rodne" egide,  snuju već danas. 

Digresija o Puhovskom i Letici

Unatoč tome što Istanbulska konvencija nema moć u hrvatsko zakonodavstvo uvesti sve navedene novine iz radionice "rodne ideologije", ona može posijati sjeme  pojmovnih konfuzija zahvaljujući kojima će se pojam "rod" beskonačno reinterpretirati, od slučaja do slučaja. Problem pritom nije u činjenici da je taj pojam u hrvatskoj pravnoj praksi prisutan zadnjih desetak godina, već u definiciji po kojoj je odvojen od spola, a koju se onda može tumačiti i ovako i onako, pa i u skladu s idejnim zasadama "rodne ideologije". Najnoviji postupci HDZ-a, koji izglednu ratifikaciju Istanbulske konvencije nastoji iskupiti "interpretativnom izjavom" kao pravno neobvezujućim dokumentom u kojemu piše da u drugome dokumentu, pravno obvezujućem, nema "rodne ideologije" – dakle, nečega što se nitko iz Vlade Republike Hrvatske nije niti potrudio definirati – baš i ne ulijevaju neko povjerenje.

Najneobičnije oglede o odnosu "rodne ideologije" i Istanbulske konvencije vjerojatno su ponudili Žarko Puhovski (Bilo kuda, rod je svuda, Ideje.hr), koji, afirmirajući koncept roda, kao da ne mari za ratifikaciju sporne konvencije, te bračni par Letica (Zašto Hrvatska mora ratificirati Istanbulsku konvenciju, Večernji list), koji se – kritizirajući "rodnu ideologiju" – opredjeljuju za njezinu ratifikaciju. Puhovski tako piše kako je i Crkva, ustrojivši svećeničke redove na temelju biblijskog poimanja spolnosti, sudjelovala u stvaranju "rodnih uloga", pa sada nije jasno čemu takvo protivljenje "rodnoj ideologiji".

Problem je – za kršćane, naravno – očit, i ogleda se u činjenici da suvremena "rodna ideologija" koncept roda primjenjuje u posvemašnjoj suprotnosti sa svim aspektima kršćanske antropologije. Drugim riječima, "rodne uloge" svećenika, pustinjaka i mistika, ali i redovnica te Bogu posvećenih ljudi općenito, u kršćanstvu se temelje na priznavanju vlastite spolnosti, koju se onda – u okviru zavjeta ili bilo kojeg načina predavanja sebe Stvoritelju – svjesno odabire ne ostvariti. "Rodna ideologija" se, nasuprot tome, bazira na negiranju istinske naravi ljudskosti, te – samim time – i ljudske spolnosti, premještajući je u sferu proizvoljnosti, kaosa i vječne metamorfoze.

Ogled bračnog para Letica pak polazi od zanimljive teze – opterećene, doduše, jednom logičkom pogreškom – da je Istanbulska konvencija zadnji međunarodni dokument koji spolnost još uvijek poima na više-manje binaran način, pa ga je bolje implementirati dok ga ne zamijeni neki drugi, za zagovornike tradicionalnog doživljaja spolnosti ujedno i nepovoljniji pravilnik. Letice, međutim, polaze od pretpostavke da će Republika Hrvatska, ne ratificira li Istanbulsku konvenciju, morati ratificirati neki drugi međunarodni ugovor, kao da jedno na bilo koji način uvjetuje drugo – ili da će ova država u budućnosti nužno postati, papinskim rječnikom, "ideološka kolonija" kojoj će strani centri moći još autoritativnije nametati zadatke negoli je to slučaj u 2018. godini.

U obranu drukčijosti

Zbog svoje nejasne uloge, Istanbulska konvencija postala je objekt preko kojega se prelamaju odnosi snaga u hrvatskome društvu – ali ujedno i u pojedinim strankama – a pritom ostaje i suhoparan, pravnim metajezikom pisan tekst u koji se naizmjenično projiciraju utopije i distopije zagovornika "rodne ideologije" i kršćanske antropologije. Pa iako njezina ratifikacija ne znači da će Hrvatskom trenutačno zavladati teror "rodne ideologije", Istanbulska konvencija predstavlja jasan te – koliko god malen bio – važan korak u tome smjeru, barem na simboličkoj razini. Ako rasprava o "rodnoj ideologiji" nakon ratifikacije i mine, ona će se nastaviti čim se za to ukaže neki novi povod. 

Javna debata o "rodnoj ideologiji" i prokazivanje mehanizama njezina djelovanja nipošto nisu nevažni. Polemike se ne bi trebale voditi oko toga tko će ići u koji i kakav zahod – ova rasprava se, zapravo, vodi oko temelja ljudskog identiteta i tumačenja idejnih izvorišta iz kojih proizlaze sva suvremena društva. Promišljajući simbiozu neomarksizma, feminizma, đenderizma  i inih slijepljenih ideologija, Roger Scruton ispravno uviđa kako je srž neslaganja suprotstavljenih strana u tome što su, u reinterpretacijama navedenih -izama, tradicionalni zapadnjački oblici "pripadanja" prikazani kao tipovi "isključivanja".

Zapad se, međutim, danas suočava s novom prijetnjom, a možemo je opisati kao uniformnost utemeljenu na fetišizaciji različitosti. Budući da domaći političari uglavnom razmišljaju u vremenskim kategorijama jednoga ili, najviše, dva mandata,  zasad je za očekivati da će se i u doglednoj budućnosti u Hrvatsku pokušavati preslikati društveno-zakonodavni eksperimenti čija je svrha u korjenitoj promjeni ljudske naravi. Zato zadatak kršćana neće biti samo u očuvanju tradicionalnog poimanja ljudskosti, nego i u suprotstavljanju idejama deklarativnog promicanja različitosti, a zapravo uspostavi neke nove vrste istosti. 

Kršćani će, ukratko, morati ostati ustrajnim zaštitnicima prava na, kako bi to rekao Benedikt XVI., drukčijost.