DUŠEVNI SLADOLED

O Dejanu Joviću i izvrnutoj percepciji Domovinskog rata: Mitologizirani sukob za obmanjivanje javnosti ili rat koji je uništio mitove?

Prema Dejanu Joviću, dominantna predodžba Domovinskog rata zapravo je obmana koju su, u svrhu održavanja vlastite vladavine, nametnule političke elite. Po nekima drugima, vrijednost Domovinskog rata zasjenjena je stalnim podsjećanjem na Drugi svjetski rat, u kojemu je hrvatski nacionalni korpus bio podijeljen između dvije ekstremne ideologije koje su djelovale kao instrumenti dvaju najgorih, a po nekim procjenama i jedinih totalitarizama 20. stoljeća. Prema nekima trećima (među ostalim i Joviću), Domovinski rat zapravo je predstavljao sukob dva primitivna nacionalizma, u sklopu kojega su obje zaraćene strane za taj rat jednako (ili, ako smo posebno blagonakloni, podjednako) krive. Iako je u hrvatskome društvu status Domovinskog rata neprijeporan, njegova percepcija u javnosti nije monolitna; neki ga poimaju kao početak suvremene hrvatske države, a neki drugi kao "udruženi zločinački pothvat" uslijed kojega su pohlepne elite zavadile prijateljske narode.

04.08.2018. u 09:31
Ispiši članak

Knjiga Dejana Jovića, politologa i nekadašnjeg savjetnika bivšeg predsjednika Ive Josipovića, naslova Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj, zanimljiv je prinos liberalnim i pluralističkim raspravama koje se u Hrvatskoj vode o naravi Domovinskoga rata, ako ni zbog čega drugoga, zato što tvrdi da takvih rasprava nema, to jest da je narativ koji je o Domovinskome ratu nametnula vladajuća klasa tek prividno općeprihvaćen. Sama Jovićeva knjiga – a posebice njezin medijski tretman – međutim svjedoče upravo suprotno: Domovinski rat u hrvatskome društvu, unatoč izjavama pojedinih političara kako bi kritičko propitivanje toga rata valjalo zabraniti, nema funkciju svete krave; dopušteno ga je preispitivati pa – naročito u pojedinim medijskim, akademskim, ali i političkim krugovima – i prevrednovati. Već iz tolstojevskog naslova knjige vidljiva je glavna Jovićeva zamisao: Domovinski rat je u suvremenoj Hrvatskoj mitologiziran te u tome treba tražiti uzroke nepovoljnog stanja u kojemu se država nalazi.

Jovićevu knjigu, kako u cjelini, tako i pojedine njezine dijelove, može se kritizirati iz više perspektiva. Zlatko Kramarić je tako kritizirao neke politološke, Ivo Lučić historiografske, a Jure Vujić terminološke aspekte Jovićeva djela, to jest – pojam "etnototalitarizma", koji je u političke znanosti, gdje mu je sudbina neizvjesna, uveden upravo ovim Jovićevom politološkim radom. Da je na "ljevici" i "desnici" više antidogmatičnosti ili zaigranosti, prvi je (poput, recimo, Dragana Markovine) ne bi bez zadrške prigrlili, a drugi jednodušno odbacili; naposljetku, onaj tko ju je pročitao svjestan je kako Jović, u svojem pokušaju delegitimacije Domovinskoga rata, kritizira upravo one aspekte hrvatske države koje poima kao kopije obrazaca po kojima je funkcionirala Jugoslavija, a koji su, po njemu, autodestruktivni: petrificiranje nacionalne mitologije s jedne, sustav u kojem dominira jedna stranka s druge, te postojanje klase koja samu sebe postavlja iznad zakona, s treće strane.

Kritika hrvatske države tako se preobražava u kritiku Jugoslavije, a Jović ne bježi niti od teze koju političari, novinari i intelektualci "lijeve" provenijencije nerijetko odbacuju kao teoriju zavjere, naime one da između političke elite u Jugoslaviji i suvremenoj Hrvatskoj ne postoji rez, već – kontinuitet. Budući da neke segmente jugoslavenskih obrazaca koje je Hrvatska navodno preuzela definira vrlo pronicljivo, dok druge fabricira, Jovićevo djelo bilo bi daleko suvislije kada uopće ne bi govorilo o Hrvatskoj, nego – kao i prethodna mu knjiga, o "državi koja je odumrla" – o Jugoslaviji, te kada ne bi nosilo naslov Rat i mit, nego, na primjer, Tat i mir, pri čemu bi "tat" bio Josip Broz, vođa komunističkog prevrata koji bi se, popularnim rječnikom, moglo opisati i kao "pljačku stoljeća", a "mir" – kojemu, po Brozovim riječima, "sve" treba biti "podčinjeno", pa pred tim idealom smisao gube i moral i ljudski život – isti onaj "mir" koji je, parafrazirajmo diktatora iznova, kupljen "morem prolivene krvi".

Oprečna tumačenja Domovinskog rata

Svjestan kako je, da bi se s nekom knjigom valjano polemiziralo, potrebno napisati novu knjigu, u ovome kratkom ogledu usredotočit ću se tek na neke sporne točke koje, čini se, leže u temelju Jovićeve izvrnute percepcije uzroka, tijeka i posljedica Domovinskoga rata. U domovini i inozemstvu (uz izuzetak Srbije), naime, prevladavaju dva oprečna tumačenja Domovinskoga rata, čije nadmetanje Jović naziva "ratom za interpretaciju rata", a koja se ogleda i u stajalištima stranih intelektualaca, poput onoga koji je 1990-ih iznio Alain Finkielkraut, po kojemu srpsko-hrvatski rat nije sukob "dva zastarjela i barbarska nacionalizma", već "borba između imperijalističke vlasti i volje za emancipacijom", te Bernard-Henri Lévy, koji je ustvrdio da se "u Zagrebu i Beogradu dvije nacionalne strasti međusobno potvrđuju, suočavaju, hrane jedna drugu te naposljetku – jedna drugoj počinju nalikovati". Dejan Jović se, pripisujući odgovornost za rat nacionalizmima (u množini), a ne srpskome ekspanzionizmu u kombinaciji s posljednjim trzajima naddržavnih i paradržavnih jugoslavenskih struktura poput JNA, priklanja potonjoj opciji.

Relativizacija krivnje za rat u Jovićevoj knjizi dobiva sasvim novu dimenziju. Ustvrdivši kako ne misli da su sve strane jednako odgovorne, Jović ipak izbjegava ustanoviti kako je odgovornost srpskoga državnog vrha ovoliko ili onoliko veća, već – kako je na svim stranama bilo zagovornika rata i zagovornika mira ("ekstremista" i "umjerenjaka"). Nakon ove činjenično točne, ali supstancijalno mistifikatorske logičke vratolomije, Jović pri razmatranju uzroka koji su doveli do rata uspostavlja lažnu alternativu između dugogodišnje "etničke mržnje" – što je, ponovno, relativizatorski koncept – i urote političkih elita, koje su svoje ciljeve nakanile ostvariti "proizvodnjom" rata među narodima koji su živjeli u posve zadovoljavajućim susjedskim odnosima. Opredjeljujući se za drugu opciju, Jović ponovno upada u protuslovlje; inzistirajući u svojim javnim istupima kako Kolinda Grabar-Kitarović, kritizirajući hrvatske političke elite, nastupa populistički, Jović se u ovoj knjizi – preuzimajući glavno svojstvo populističkog fenomena, naime prozivanje elite za urotu protiv naroda – i sȃm preobražava u svojevrsnog populista.

Svi ti argumenti i pseudoargumenti, međutim, nisu posebno novi; vjerojatno su poznati svakome tko je u prvih desetak godina novoga stoljeća, u vrijeme takozvane "detuđmanizacije", pratio dnevne novine. O "dogovorenome ratu" – pri čemu Jović ipak priznaje kako njegova tobožnja dogovorenost nije baš posve nedvojbeno istinita, ali kako je rat, u svakome slučaju, objema stranama "odgovarao više od mira" – tada se raspravljalo u novinama i časopisima, kao i televizijskim emisijama, a čak je i javni HRT-ov Dnevnik manipulativno prekrajao snimke telefonskih razgovora Mile Dedakovića Jastreba i Franje Tuđmana kako bi ispalo da je prvi hrvatski predsjednik "prodao" Vukovar. Unatoč svemu tome, Jović u svojoj knjizi tvrdi kako je "mitska interpretacija Domovinskog rata" u Hrvatskoj sustavno nametana na svim razinama, neprestano i posvuda, do razine totalitarizma, i to ne bilo kakvoga totalitarizma, nego "etno". Iako Jović u knjizi tvrdi da "kontranarativ" mitologiziranoj inačici Domovinskoga rata ne postoji, iz gorenavedenog je očito kako postoji čitava alternativna mitologija: ako se dominantna interpretacija Domovinskog rata svodi na mit o "stvaranju" države, ona alternativna zapanjujuće je nalik mitovima o prohujalome "zlatnom dobu" – koje je iz te vizure, naravno, jugoslavensko.

Usporedimo mitologije

"Zaborav i selektivno pamćenje sastavni su dio procesa mitotvorenja", piše Dejan Jović, zaboravljajući upravo na alternativnu, jugoslavensku mitologiju, selektivno se, k tome, pozivajući isključivo na primjere koji idu u prilog njegovoj tezi o nametnutoj jednoznačnoj interpretaciji Domovinskoga rata kao "nulte točke" suvremene hrvatske države. Nazivajući takvo gledište o postanku hrvatske države "kreacionističkim", Jović otkriva kako državno-pravni prijelaz iz stanja koje je prethodilo osamostaljenju, a koje tumači liberalnijim od onoga koje je uslijedilo u demokratskoj Republici Hrvatskoj, za nj ne označava "postanak", već – poslužimo se ponovno biblijskim pojmovljem – "pad". Iako i sȃm mit o "zlatnome dobu" definira kao "neko prethodno razdoblje, za koje bi se moglo tvrditi da je bilo doba moći i uspjeha, slave i ponosa" za koje se "potom tvrdi da mu se treba vratiti kao izvorištu, a dijelom i kao uzoru ideja", Jović taj koncept, iz nekog razloga, ne primjenjuje na vlastita stajališta, već samo na uvjerenja svojih neistomišljenika. Jović to vjerojatno čini zato što vjeruje kako bi, priznajući njihovu mitsku strukturu, delegitimirao svoje stavove.

Međutim, mitovi su samo književna vrsta, dakle način na koji se nešto može izraziti, te – što je posebno bitno – nerijetko jedini  način na koji se slojeviti povijesno-politički fenomeni mogu sublimirati u svakome razumljiv narativ. Ključno pitanje pri razmatranju mitova, stoga, nije hoćemo li imati mitove ili nećemo, već – kakve ćemo mitove imati, utemeljene u istini ili u fikciji? I istina i laž – pojmovi koje Jović u svojem promišljanju naravi fenomena mitologizacije odviše često zaobilazi, predmnijevajući vjerojatno kako je mit, bivajući mitom, a ne empirijski dokazanim pokusom, uvijek nužno neistinit – u mitskome obliku postoje jednako kao i u formi vica; i kao što istinski totalitarizmi ne toleriraju raskrinkavajuće viceve, tako ni svijesti sklone mitologizaciji baš i ne vole demistifikaciju mitologizacijskih procesa. Značajke mitologizirane verzije Domovinskoga rata, a koje Jović prepoznaje u Girardetovoj tipologiji četiri velike "mitološke strukture" ("mit o zavjeri, o zlatnom dobu, o Spasitelju i o Jedinstvu"), primjenjive su i na mit o "padu" iz "liberalizirane" Jugoslavije 1980-ih u "autoritarnu", ako ne i "totalitarnu" Hrvatsku iz 1990-ih.

Kao što je Hrvatska, napadnuta zavjerom srpskoga imperijalizma, 1990-ih uznastojala rekonstruirati "zlatno doba" pripadnosti europskim vrijednostima, uz Spasitelja u liku Franje Tuđmana i Jedinstvu postignutom kroz konsenzus o obrani domovine, tako Jović zavjeru koja je proizvela krah jugoslavenske države pripisuje političkim elitama Hrvatske i Srbije, "zlatno doba", to jest 1980-e, tada nasilno biva okončano, Spasitelja Broza više nema, dok Jedinstvo "naroda i narodnosti", nekoć drugi dio slagalice u ključnoj režimskoj sintagmi, zbog svega navedenog biva razbijeno. I stvarnost i fikcija imaju obilježja mita, a Domovinski rat je zbog svoje nesvakidašnje naravi posebno pogodan za mitologizaciju, evocirajući Davidovu pobjedu nad Golijatom, kao i, primjerice, trijumfalno osvajanje ili zaposjedanja grada koje, u teoriji Northropa Fryea, označava završetak mita: u biblijskome slučaju, riječ je o Novome Jeruzalemu; u kontekstu Domovinskog rata, to je – naravno – Knin.

Pobjeda nad mitološkom sviješću

No mitologija koja se izvodi iz Domovinskog rata ima još jednu dimenziju, koju bismo možda najbolje mogli opisati "demitologizirajućom". Naime, u trenucima u kojima je Domovinski rat započinjao – te, u skladu s time, još nije mogao biti mitologiziran – Hrvati su se na vrlo konkretan način  morali suočiti s nimalo apstraktnim manifestacijama pomahnitale srpske mitomanije, koja je u svojoj cjelokupnosti, od reminiscencija na Kosovsku bitku pa do mitologiziranog srpskog žrtvoslovlja iz Drugoga svjetskog rata, instrumentalizirana u svrhu borbe protiv hrvatske države. I dok je srpski mit o "moštima" lažnog cara Lazara ponajprije služio kao nadahnuće i opravdanje srpskoga ekspanzionizma, formativna hrvatska"legenda" (zapravo također mit) bila je ona o kletvi kralja Dmitra Zvonimira – po kojoj hrvatski narod još toliko-i-toliko stoljeća neće imati narodnoga vladara – a koja ne govori o osvajanju tuđih zemalja, već o žudnji za oslobođenjem vlastite.

Mitovi su odraz nacionalne kulture, stanja svijesti njezinih elita, kao i njezina geopolitičkoga položaja. Pa iako su i knez Lazar i kralj Zvonimir u svojim pučko-predajnim, mitologiziranim inkarnacijama, kao i mnogi drugi srednjovjekovni vladari, preslike Isusa Krista, još je Claude Lévi-Strauss pokazao kako značenje mita ne leži u njegovim uvijek sličnim sastavnim elementima, već njihovoj kompoziciji, a u ovome bismo slučaju mogli nadodati: i u njihovoj korelaciji s povijesnom zbiljom, koju se – unatoč svim suprotstavljenim subjektivnostima – nikada ne može dokraja zanijekati. O naravi je Domovinskoga rata od antropologa i književnih teoretičara elokventnije, u ulozi "Božje lude", progovorio hrvatski admiral Davor Domazet-Lošo, ustvrdivši kako je taj rat "pobjeda kulture duha naroda nad mračnjaštvom mitološke svijesti", baš kao što je René Girard pokazao kako kršćanstvo, koristeći mitske strukture, ustvari razobličuje mitsku svijest, te je stoga – bivajući po svojoj formi nalik mnogim mitologijama – od njih fundamentalno različito. Pa iako se Domovinski rat, iz današnje perspektive, nekome možda može činiti kao sukob dvije mitologije, što bi vjerojatno, na tragu svojeg viđenja rata kao josipovićevskoga "konglomerata loših politika", supotpisao i Dejan Jović, taj rat je zapravo manje perpetuirao mitološku svijest, a u većoj mjeri bio – rat koji je uništio mitove.

Svoje nerazumijevanje naravi mita Jović pokazuje i u lažnoj dihotomiji između "funkcionalista", koji mitove – pristupajući im, nezainteresirani za njihovu istinitost, relativistički, ali i utilitaristički – doživljavaju korisnim za formiranje kolektivnog identiteta, i "prosvjetitelja", koji, kako piše Jović, "smatraju da je dužnost povjesničara (i drugih) da dovode u pitanje mitove, jer oni stoje na putu istini, a time i svakom znanstvenom, odnosno akademskom analiziranju stvarnosti". Ova dihotomija, međutim, uopće ne vodi računa o međuodnosu utemeljenosti nekoga mita u stvarnosti i njegove konstruktivne ili destruktivne društvene funkcije, koji je uzročno-posljedičan: što pojedini mit vjernije odražava istinu, to je korisniji za samospoznaju kolektiva; što je bliskiji iskrivljavanju istine, to je on za čitavu zajednicu štetniji. 

U čemu je Jović u pravu...

Unatoč svemu navedenom, Jović je u Ratu i mitu  povremeno i u pravu; ponajprije onda kada – nastupajući s, banalno rečeno, projugoslavenskih, ali nekomunističkih pozicija – korijene protudemokratskih i antiliberalnih tendencija u suvremenoj hrvatskoj politici pronalazi u političkim elitama transponiranima iz jednostranačkoga jednoumlja u hrvatski demokratski i barem naizgled pluralni političko-stranački kontekst. Tijekom rata, "postjugoslavenske" su se elite doista mogle, u velikoj mjeri izrazito uspješno, mimikrijski pridružiti nacionalnome pokretu, kako unutar, tako i izvan HDZ-a, te u sjeni nastaviti svoje djelovanje, koje je – iako u većoj mjeri motivirano osobnim interesom, a tek u manjoj mjeri opterećeno ideološkom agitacijom – zadržalo sva bitna obilježja neslobodne komunističke misli, čega je paradoksalna posljedica i društveni status Dejana Jovića, bivšeg predsjednikova savjetnika, javnoga intelektualca i "uglednog" sveučilišnog profesora.

I dok postkomunistička elita, parazitirajući na narativu o obrani i oslobođenju Hrvatske u svrhu održavanja na poziciji moći, zloupotrebljava sjećanje na Domovinski rat, brojni afirmativni iskazi o tome ratu, poput – kako je i Jović primijetio već u uvodu svoje knjige – saborske Deklaracije o Domovinskom ratu,  svojim "propisivanjem istine" škode upravo onome što navodno žele zaštititi, dakle predodžbama o Domovinskome ratu. Hipoteze poput Jovićevih, kome je Domovinski rat okovan navodnicima ("Domovinski"), treba prepustiti tržištu ideja, jer – suprotno navodnoj "zabrinjavajućoj polarizaciji" koje u poimanju Domovinskoga rata detektira saborska Deklaracija iz 2000. godine, kao i Jovićevu viđenju tobožnjega nesuglasja glede opravdanosti i pravednosti toga rata među hrvatskim stanovništvom – oko Domovinskoga rata u hrvatskome društvu, pa i među nacionalnim manjinama, čiji su mnogi pripadnici u ratu sudjelovali na pobjedničkoj strani, zapravo i nema značajnih neslaganja. Paralelna mitologija koja je Domovinski rat tumačila u ključu navodne urote nacionalističkih elita u posljednje je vrijeme pomalo zamrla, a stanje hrvatskoga društva, unatoč Jovićevim zapažanjima po kojima ono nasljeduje sve aspekte koji su doveli do urušavanja onoga prethodnog, nije izjednačivo s jugoslavenskim.

A u čemu nije?

Na tragu Lévi-Straussovih zaključaka, slični sastavni dijelovi koje nalazimo u dva različita mita nipošto ne podrazumijevaju njihovu istobitnost. Hrvatska danas nema problema s jednom vladajućom strankom, već sa svojom društveno-političkom elitom, a ona se, u više ili manje demokratskim procesima koji su, među ostalim, baština Domovinskoga rata, ipak može promijeniti; kako evolucijom u samim strankama, tako i pojavom novih inicijativa na političkoj sceni (uzmimo za primjer samo "Narod odlučuje"). Hrvatsko društvo danas nije, kao što Jović sugerira, toliko zatvoreno da bi jedno partikularno viđenje nametalo kao cjelovitu istinu, što se – u svjetlu kontinuiteta "postjugoslavenskih" elita u intelektualnim krugovima i kulturnim kružocima – nerijetko i zloupotrebljava. Slično je i s izjednačavanjem braniteljskih udruga, za koje Jović tvrdi kako su se postavile "iznad zakona", sa SUBNOR-om; branitelji, naime, ne misle kako su vlasnici ove države, nego – upravo suprotno – osjećaju da su izdani, što je glavni prauzrok njihova društvenog djelovanja, ma kako ga tumačili. Ako nas, dakle, mitovi nečemu mogu naučiti, to je da strukturalna sličnost ne može jamčiti smisaonu i značenjsku istost; a ako nas Domovinski rat nečemu može poučiti, to je da mitološki obrasci nisu pogodni tek za tumačenje zbilje, već da mogu predstavljati i gradbene elemente za njezin istinski tijek.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.