Novu smo godinu počeli s dvije velike promjene. Ovo je onda par jednostavnih pitanja...

Plaćat ćemo eurima u Zagrebu, Ljubljani, Beču, Parizu i Berlinu, a bez putovnice ili osobne iskaznice putovat ćemo i do Osla. Iako je od konačnog primanja Hrvatske u EU u 1. srpnja 2013. godine do ovih novih velikih stepenica u integraciji s Unijom prošlo gotovo cijelo jedno desetljeće, veliki je to uspjeh za malu zemlju na granici vječno nestabilnog balkanskog poluotoka. I treba ga proslaviti, no ne kao nešto statično i osvojeno, kako bi to najbolje odgovaralo aktualnoj vlasti koja već kao priliku koju Hrvatska može, ali i ne mora znati iskoristiti. Hrvatska? Ili njezini sposobniji, konkurentniji i snalažljiviji pojedinci? Prije ovi nabrojeni nego država u cjelini, sudimo li prema dosadašnjem napredovanju hrvatskih institucija, poslovne klime ili općenito mentaliteta u posljednjih deset godina hrvatskog članstva u EU.

Novu smo godinu počeli s dvije velike promjene, ostali smo bez granica prema Uniji i dobili smo euro. Dva su to procesa koja su se za Hrvatsku završila, ili počela ovisno o tome kako ih tumačimo u istoj noći, no riječ je o nezavisnim procesima integracije. U našim svakodnevnim životima ta se dva procesa ipak stapaju u jedan kroz jednostavna pitanja: Koliko nam je eura potrebno da bismo mogli doći do Ljubljane, Beča, Pariza ili Berlina kako bismo i tamo baš kao i u Zagrebu, Osijeku, Benkovcu ili Iloku plaćali našom zajedničkom valutom? Ili: Koliko nam je eura potrebno da bismo sletjevši bez pregleda putovnica na Gardermoen (aerodrom u Oslu) za naših 100 eura kupili oko tisuću norveških kruna i proveli tamo dan?

S pravom sretni što smo od ove godine integriraniji u europsku zajednicu država ne bismo trebali pribjegavati euforiji jer većina hrvatskih građana koji legalno zarađuju svoja primanja i žive samo od plaće koju zarade ne mogu sebi priuštiti sve ljepote konzumacije schengenskog prostora bez granica niti europsku potrošnju u eurima. Medijan plaće u Hrvatskoj iznosi 870 eura, a to znači da polovica od 1,6 milijuna zaposlenih prima manju plaću od tog iznosa, minimalna plaća je 560 eura, a najveći broj umirovljenika ima mirovinu od 400 eura. Inflacija će za 2022. godinu prema predviđanju HNB-a doseći 10,5 posto, dok se za aktualnu 2023. godinu očekuje njezino usporavanje na ipak visokih 7,5 posto.

Kako preračunavanje stvarno funkcionira

Niska primanja hrvatskih građana te i dalje visoka inflacija najviše izražena u segmentu hrane i bezalkoholnih pića razlozi su koji će većinu građana zadržati u Hrvatskoj, a većinu koja ne bude nigdje putovala čak i kod kuće zbog rasta troškova. Taj rast nećemo moći izbjeći i on će biti izraženiji s prelaskom na euro nego što bi bio bez prelaska na euro. Jednostavno je zapravo. Pod plaštom inflacije zaokruživanje iznosa u eurima na psihološki atraktivne i prihvatljive cijene bit će objašnjeno svim drugim razlozima osim uvođenjem eura i učeno će to zvučati ovako: "Cijene nisu podignute zbog prelaska na euro, već je njihov rast uzrokovan redovitim usklađivanjem cijena zbog rasta troškova poslovanja", po uzoru na nedavnu obavijest Hrvatske biskupske konferencije koja je podizanjem cijena svećeničkih usluga i njihovom zaokruživanjem na psihološki atraktivne iznose u eurima otvorila put svima ostalima da učine isto.

Novinarka Romana Eibl na Facebooku je već zabilježila da je kava umjesto donedavnih 11 kuna (1,46 eura) odjednom 1,70 eura (12,81 kunu) i to je možda najbolji pokazatelj kako će se preračunavanje u euro doista odigrati. Između strogih zakonskih pravila o preračunavanju i zaokruživanju prema kojima bi 11 kuna moralo ostati 1,46 eura, dvoznamenkaste inflacije u prošloj godini, još uvijek visoke u ovoj godini te poduzetničkih sloboda u formiranju cijena možda je i najbolje da se sva poskupljenja zaokruživanjem iznosa dogode već tijekom siječnja kako bismo što prije usvojili nove psihološke granice vrijednosti i cijena koje plaćamo. Ta je materijalna situacija većine hrvatskih građana nakon ulaska u schengenski prostor ipak ostala čvrsta granica koja nas dijeli od razvijenijih zemalja zapadne Europe.

Bliži nam se i niz političkih izbora, pred nama su domaći parlamentarni izbori, izbori za Europski parlament i predsjednički izbori, svi navodno u idućoj godini, a ovi prvi u nabrajalici možda i ranije. Kao i obično vlast će ih još jednom pokušati dobiti na ostvarenim postignućima, a opozicija na kritiziranju neuspjeha. Tako će nasuprot uspjeha u uvođenju eura koji će dužnicima olakšati život jer će im dug rasti manje nego da nam je ostala kuna stajati niz korupcijskih afera, a među njima i optužnica protiv Gabrijele Žalac, bivše ministrice u Vladi Andreja Plenkovića, za zloupotrebu europskog novca, dok će nasuprot uspjehu ulaska u schengenski prostor stajati tužna činjenica da je Banovina i nakon dvije godine od potresa i dalje porušena. Paradoksalno, povijest u Hrvatskoj nekako uvijek uspijeva pobijediti budućnost. A kad bi budućnost pobjeđivala tada bismo se tijekom ove godine sada kada plaćamo eurima i teoretski možemo bez granica putovati do Osla bavili isključivo dvjema temama – kako što brže i uspješnije podići ekonomski standard većine hrvatskih građana (uključujući i javni sektor zdravstva i obrazovanja) te što možemo učiniti da u uvjetima rata u Europi budemo na strani mira, a ne eskalacije sukoba.