Novi totalitarizam? Zapadna sveučilišta ostvaruju Huxleyjevu i Orwellovu móru

Čini se kako je prevladavajuća struja na zapadnim sveučilištima danas u funkciji ideologije u nastajanju, koja želi biti totalitarizam 21. stoljeća. Ona (još uvijek) ima tisuću lica, pa će je mnogi nazivati različitim imenima – neki će govoriti o "kulturnom marksizmu", drugi o "rodnoj ideologiji", a treći o "posthumanizmu" – a kako se još nije posve formirala, trenutačno supostoje i mnogi njezini međusobno suprotstavljeni odvjetci. Mehanizam njezina nametanja ne temelji se na nasilju, koje je i inače, prema Hanni Arendt, značajka nekih drugih sustava vladanja. Totalitarizam više nego iz prisile proizlazi iz slobodnom voljom uspostavljena jednoumlja uslijed kojega pojedinac pristaje postati dijelom kolektiva, mijenjajući individualizam vlastita bića za mjesto "stanice" u velikome "organizmu" kojega čini totalitarno društvo – o čemu Aldous Huxley u Vrlome novom svijetu kritičko-parodijski piše kao o idealu pojedinčeva postojanja.

"Akademiju je pokorio novi tip studija. Nekoć su se na sveučilištima predavali prepoznati predmeti s prepoznatim kurikulima,  a istraživanja su se provodila otvorena uma, vođena potragom za istinom i lišena zastrašenosti neortodoksnim zaključcima. Jedna od prvih značajki totalitarna preuzimanja vlasti su čistke na sveučilištima: to se dogodilo kada su nacisti preuzeli njemačka, kao i kada su komunisti preuzeli ruska sveučilišta. (...) Prvi potez totalitarne svijesti zaustavljanje je slobodoumnog istraživanja i potrage za istinom.  Sretni smo što smo naslijedili takva sveučilišta, no je li stanje i dalje takvo?" zapitao se prije nekoliko godina Roger Scruton, da bi potom na vlastito pitanje odgovorio: "Uzmimo za primjer ženske studije. (…) Teško je zamisliti da ćete u tom predmetu biti uspješni ako nemate feminističke pretpostavke ili, posebice, zaključak. Riječ je o predmetu izgrađenom oko ideologije – ta ideologija može biti utemeljena u istini, tko zna? – ali njezino je propitkivanje onemogućeno kurikulom i načinom na koji se predaje. Postoji mnogo predmeta na sveučilištu gdje pravovjerje ima prednost pred intelektualnom metodikom".

Sveučilištem protiv znanosti

Naznake pokreta s totalitarnim pretenzijama na suvremenim sveučilištima začudno su slične onima koje su u svojim distopijskim romanima, među ostalima, opisali Robert Hugh Benson,  Aldous Huxley, George Orwell i Ray Bradbury. Informacijski monopol kao preduvjet uspostave jednoumlja na razini čitava društva u Gospodaru svijeta, Vrlome novom svijetu,  1984. i Fahrenheitu 451  manifestira se kao borba protiv znanosti ili umjetnosti, koja se očituje i u odnosu totalitarne misli prema obrazovnim institucijama. "Učilišta na Cambridgeu i odsjeci Oxforda bili su posljednja nada, a onda su i oni otišli", piše Benson u Gospodaru svijeta; u Bradburyjevu Fahrenheitu 451, Cambridge je postao fakultetom atomskog inženjerstva. U Vrlome novom svijetu  lik "svjetskog nadzornika" Mustafe Monda propisuje cenzuru znanstvenoga djela naslova Nova teorija biologije  s objašnjenjem kako je "autorov matematički pristup pojmu svrhe (…) vrlo inventivan", ali "heretičan", "opasan" i "potencijalno subverzivan" po Svjetsku Državu, baš kao što je biološka istina o, primjerice, postojanju dva spola s dvije moguće kombinacije kromosoma heretična, opasna i potencijalno subverzivna po nove etičke uzuse koje globalistička elita razmjerno uspješno nameće Zapadu, a kasnije će pokušati i drugima.

U 1984., svemoćna Partija propisuje takozvani "novogovor" ili "novozbor", kao jezik sastavljen od kratica, utemeljen na sovjetskoj navadi preobrazbe sintagmi u kratice birokratskog prizvuka. Smisao "novogovora" ili "novozbora" u svojoj je bȋti vitgenštajnovski, a možemo ga svesti i na u romanu eksplicitno naveden zaključak kako smanjenjem fonda riječi dolazi i do smanjivanja misaonog kapaciteta govornika toga jezika – što, naravno, minimalizira i potencijal pobune i prevrata. Slična se praksa na znatno izravnijoj, pa i primitivnijoj razini provodi u Bradburyjevu Fahrenheitu 451, gdje sudbina nalik onoj koja je književnost sustizala u doba nacističkih lomača prati i beletristiku i publicistiku. Huxleyjeva distopija u tome aspektu pokazuje superiornu sofisticiranost (ili perfidiju) te je uVrlome novom svijetu , otprilike kao i danas, sama umjetnost instrumentalizirana u manipulativne svrhe, pa jedan od sporednih likova održava predavanje naslovljeno "O upotrebi stihova u moralnoj propagandi i promidžbi". Danas bi naslov predavanja mogao glasiti: "O eksploataciji svakovrsnih 'manjina' i koncepta 'ljudskih prava' u moralnoj propagandi na filmu, televiziji i novim medijima".

"Na novozboru", piše Orwell, "nema riječi za 'znanost'"; u Huxleyjevu romanu, čini se, riječ "umjetnost" nema nikakva smisla. U Vrlome novom svijetu  na Etonu "ne čitaju Shakespearea", a u Orwellovoj je 1984. lik režimskog pjesnika Amplefortha  – zadužen za prepjevavanje književnih klasika na društveno prihvatljiv, partijski verificirani žargon – zapao u nevolje jer je, pripremajući "definitivno izdanje Kiplingovih pjesama", na kraju jednoga stiha ostavio riječ "Bog". "Nisam mogao drukčije!" opravdao se Ampleforth nakon pada u zatočeništvo, "znaš li ti koliko u cijelom našem jeziku ima rima na 'rog', a nijedna mi nije pristajala u pjesmu". Shakespeare i Kipling u zadnjih nekoliko godina sve više počinju dijeliti svoju sudbinu iz Huxlejevih i Orwellovih distopija: na Yaleu je tako 2016. godine pokrenuta – naknadno djelomice i uvažena – studentska peticija za "diverzifikaciju" i "dekolonizaciju" kolegija o značajnim pjesnicima engleskoga jezika kroz povijest, poput Miltona, Shakespearea ili Eliota, jer među njima vlada manjak "žena, ljudi druge boje kože i queer opredjeljenja"; s murala Sveučilišta u Manchesteru 2018. je godine uklonjena pjesma "poznatog rasista" Kiplinga, jer tobože perpetuira nepravdu britanske kolonijalne prošlosti. "Znanost", upozorava Huxleyjev Mustafa Mond, "ponekad treba tretirati kao neprijatelja". U ovome kontekstu, znanosti možemo pridružiti i umjetnost.

Kampanja protiv prošlosti

Jer, pored upute po kojoj totalitarizam dostojan svojega imena znanost i umjetnost ponekad treba tretirati kao neprijatelja, valja nadodati kako totalitarizam ne staje na borbi protiv znanosti i umjetnosti, nego proizvodi nadriznanost  i kvaziumjetnost, proglašujući ih onom pravom znanošću i onom pravom umjetnošću. Borba protiv znanosti i umjetnosti stoga se danas vodi upravo u ime znanosti i umjetnosti, s provodnim motivom dualnog odnosa prema prošlosti među zagovornicima istinske znanosti i umjetnosti i vizionarima Novoga (novoga društva, novoga čovjeka, novoga svega). Upravo je Eliot – kojega spomenuti Yaleovi studenti poimaju kao opresivni artefakt iz prevladanih vremena – revolucioniravši svojim radikalno modernističkim pristupom pjesništvo 20. stoljeća – a što mu, kao onome tko je uništio jednu vrstu tradicije, daje svojevrsni legitimitet za promišljanje odnosa tradicije i suvremene umjetnosti – opetovano upozoravao kako je kakvoća književne riječi, bili toga književnici svjesni ili ne, neraskidivo vezana uz prošlost i tradiciju, kao jedini okvir prosudbe estetske vrijednosti svakoga književnog djela: umjetnost lišena barem implicitne tradicijske svijesti nalikuje znanosti neutemeljenoj na prethodnim znanstvenim spoznajama.

Distopijsku "kampanju protiv prošlosti" Huxley u Vrlome novom svijetu  opisuje metaforom nehajnog brisanja prašine, "(...) a ta je prašina bila Harappa, bila kaldejski Ur; nešto paučine, a ta su paučina bili Teba, Babilon, Knosos, Mikena. Jedan zamah peruškom, još jedan – i gdje je Odisej, gdje je Job, gdje su Jupiter, Gautama, Isus? Jedan zamah – i sva ona zrnca antičke prašine, zvana Atena i Rim, Jeruzalem i egipatsko Srednje carstvo – sva ona nestanu. Cik – i isprazni se mjesto gdje je bila Italija. Cik, katedrale; cik, cik, Kralj Lear  i Pascalove Misli. Cik, Muke Isusove; cik, Rekvijem; cik, Simfonija; cik…". Kao što se "kampanja protiv prošlosti" danas diljem zapadne civilizacije među ostalim očituje uklanjanjem kipova Roberta E. Leeja, tako je ona u Vrlome novom svijetu  značila "dizanje u zrak povijesnih spomenika"; kao što je Lidl 2017. godine uklonio križeve s plave crkve na grčkom Santoriniju, tako je Huxley zamislio Svjetsku Državu u kojoj je "sa svih križeva skinut gornji krak pa su poprimili oblik slova T", kako bi naznačili pojavu sekularne religije tehnološkog napretka čiji je "mesija" izumitelj i industrijalac Henry Ford: "Dan kad je na tržište izbačen prvi model T Našega Forda (...) imenovan je kao početak nove ere", pa "sada imamo (...) proslave Fordovdana, kolektivna pjevanja i službe solidarnosti".

Pored nesklonosti starome, i u Huxleyjevu se i u Orwellovu romanu nalazi gotovo pa ista misao o netrpeljivosti totalitarna jednoumlja spram svega lijepoga. "Sve staro, a što se toga tiče, i sve lijepo, bilo je uvijek pomalo sumnjivo", rasuđuje Winston Smith u Orwellovoj 1984.; "Stare stvari nam ovdje nisu potrebne. (...) Posebno ako su lijepe", ističe Mond u Huxleyjevu Vrlome novom svijetu. Svojstvo kvalitetnoga distopijskog romana jest da je niz godina nakon svojega nastanka aktualniji nego u trenutku pisanja. Zaziranje od prošlosti karakteristično za današnjicu očituje se upravo u uspjelu proročanstvu T. S. Eliota, koji je još prije završetka Drugoga svjetskog rata predvidio pojavu "novoga provincijalizma (...) od one vrste za koju je svijet isključivo vlasništvo živih, vlasništvo u kojemu mrtvi nemaju nikakva udjela", a nije prostoran, nego vremenski: "Kad bi ova vrsta provincijalizma vodila većoj toleranciji, u smislu popustljivosti, moglo bi se više toga reći njoj u prilog; no, čini se vjerojatnijim kako će nas dovesti do veće ravnodušnosti, i to u onim stvarima u kojima se moramo držati jasne dogme ili mjerila, a do veće netolerantnosti u stvarima koje bi se mogle prepustiti lokalnom ili osobnom izboru".

Manipulacija užitkom

Paradigmatski primjer koji dokazuje istinitost Eliotovih riječi pojava je i status Jordana Petersona, jer anticipira obje komponente zbog koje je kanadski intelektualac zadobio pozornost svjetske javnosti: s jedne strane, riječ je o napuštanju čvrstih vrijednosti povratak kojima Peterson zagovara u javnim istupima i knjizi 12 pravila za život, a koje se u postmodernoj reinterpretaciji ocjenjuju represivnima, poput skrbi za obitelj i odgoja djece ("ravnodušnost [...] u onim stvarima u kojima se moramo držati jasne dogme ili mjerila"); s druge strane, Eliotove riječi podsjećaju na događaj koji je Petersona isprva i proslavio, to jest njegovo protivljenje kanadskome zakonskom prijedlogu po kojemu se dužnosnike u javnim ustanovama obvezivalo na korištenje novoizmišljenih zamjenica, onkraj "on" i "ona", za oslovljavanje transrodnih osoba, pod prijetnjom kaznenoga progona ("netolerantnost u stvarima koje bi se mogle prepustiti lokalnom ili osobnom izboru"). Petersonova pobuna nametanju ovostoljetnog ekvivalenta Orwellovu "novozboru" na najveći je otpor naišla upravo u akademskom životu, počevši od njegova Sveučilišta u Torontu.

Ono što vidim kao začetak nekoga novog totalitarizma, naizgled paradoksalno, proizlazi upravo iz idejno-vrijednosnih sklopova koji počinju kao "male priče" nesklone tumačenju cjelokupne stvarnosti, poput rodne i novofeminističke teorije, koje se eksplicitno ili implicitno spajaju s metanarativom (post)marksizma, te – iako načelno mogu biti ispravne – u svojoj srži često bivaju redukcionističkima, što ih, kada se univerzaliziraju, čini sakatima. Sakate ideologije partikularne ideje uzdižu na pijedestal tumačenja cjelokupne zbilje, dok one raščlanjuju samo jedan njezin dio. Želeći na vlastitu sliku osakatiti i zapadna društva, primjenjuju djelatne obrasce šikaniranja neistomišljenika do određene mjere nalik onima u prošlostoljetnim totalitarizmima, no ključna razlika među njima ekvivalentna je razlici između Orwellove 1984. i Huxleyjeva Vrloga novog svijeta, što je primijetio i sȃm Huxley, napisavši kako ne vjeruje da će budući totalitarizmi primjenjivati nasilje za ostvarenje vlastitih ciljeva: "vladanje batinama i vodovima za strijeljanje", "masovnim zatvaranjima i progonstvima" dokazano je kao "nedjelotvorno", dok bi "stvarno djelotvorna totalitarna država" bila bi ona u kojoj "svemoćna izvršna vlast (...) kontrolira populaciju robova koje nije potrebno prisiljavati, jer oni vole svoje robovanje". 

Misija navođenja pučanstva na ljubav prema vlastitome ropstvu u Huxleyjevoj je viziji prepuštena "ministarstvima promidžbe, masmedijima i učiteljima", dakle i sveučilištima. Metoda kojom se to postiže to je učinkovitija što je više vezana uz prostor iracionalnih strasti. Margaret Atwood napisala je kako se spolnost, to jest seks, često nalazi u središtu utopija i distopija, a svodi se na tri jednostavne točke: tko može činiti što, čime, i s kime. Kao što u svojim knjigama piše Harari, intelektualno pogonsko gorivo ovoga stoljeća sve je više u realizaciji onoga što se percipira "pravom na sreću". Ove tendencije ujedinjuju se ne u rušenju seksualnih inhibicija, nego u korjenitoj promjeni same strukture seksualnosti, kako u odnosu na druge, tako i sebe sama. U Huxleyja – gdje su likovi vođeni geslom "svatko pripada svakome" – otprilike kao i na suvremenom Zapadu, spolnost biva posve odvojenom od prokreacije. Ostvarujući svoju potragu za užitkom, koja se očituje i u pokušaju dohvaćanja nesmrtnosti, u sklopu svjetonazora po kojemu – na tragu Sartreove maksime – "egzistencija prethodi esenciji", suvremeni Zapad ljudskost poima tek fluidnim skupom karakteristika, podložnim promjeni ovisno o volji pojedinca i duhu vremena.

Onečovječenje čovjeka

Premda se očito radi o posve drukčijim fenomenima, transseksualnost i transhumanizam imaju više zajedničkog od pukoga prefiksa: implicitnu filozofiju utkanu u svoja polazišta, u čijim radikalnim oblicima, kroz lišavanje okova spolnosti u prvome te okova smrtnosti u drugome slučaju, čovjek proživljava spolnu i organsku dekonstrukciju kako bi postigao ideal bivanja sretnim. Zapitavši se "bi li transcendencija, sposobnost prelaženja samoga sebe, mogla postati opasnošću za samoga čovjeka", Ernst Nolte je ustvrdio kako je to pitanje "povezano s jednim prastarim filozofskim konceptom, naime, da konačno biće, koje je obilježeno transcendencijom, dakle, mogućnošću beskonačnosti, tu svoju konačnost uništi u težnji za beskonačnošću. Čovjek želi postati bog. Misli li se to sekularno, a ne mitski, moglo bi se reći da bi odlikovanje transcendencijom moglo postati katastrofom konačnoga bića čovjeka“. U tome smislu ovaj novi, zasad neujedinjen i neimenovani pokret koji teži postajanju totalitarizmom, nasljeduje stare totalitarizme, pa Nolte – koji je u svojim radovima nacionalsocijalizam i komunizam prokazao nepovratno povezanima, a ne odvojenim fenomenima – još navodi: "Nije moja briga bi li se fašizam, bi li se komunizam mogao vratiti, ja to smatram nevjerojatnim. Mnogo važnije mi je pitanje: bi li se čovjek mogao ugroziti u vlastitom nadilaženju?".

"U bitnome za mene se uvijek radilo o tom pitanju transcendencije", zaključio je Nolte, "i u vezi s time o pitanju bi li čovjek time što se nadilazi na kraju mogao ukinuti samoga sebe". Upravo se na sintagmu čovjekova samoukidanja, evocirajući naslov knjige C. S. Lewisa, govoreći o srodnim pitanjima, pozvao i René Girard: "20. stoljeće bilo je stoljeće klasičnoga nihilizma. 21. stoljeće bit će stoljeće zavodljivoga nihilizma. C. S. Lewis je bio u pravu kada je govorio o 'ukidanju čovjeka'. Michel Foucault dodao je kako 'ukidanje čovjeka' postaje filozofskim konceptom. Danas se više ne može govoriti o 'čovjeku'. Kada je Friedrich Nietzsche proglasio smrt Boga, zapravo je proglasio smrt čovjeka. Eugenika je negacija ljudske racionalnosti". I doista, iako je "novi totalitarizam" u nastajanju doktrinarno i deklarativno bliže Marxu, izvedbeno – od programiranja ljudskoga bića prije poroda, pa do operativnog unakažavanja čovjeka u ime ideologije napretka – on je blizak eugeničkoj logici nacionalsocijalizma. I Staljin i Hitler , uostalom, željeli su neku vrstu "novoga čovjeka" – od "novoga sovjetskog čovjeka" do (pseudo)ničeanskog "nadčovjeka".

Najveća suvremena prijetnja čovječanstvu proizlazi iz želje za uspostavom "novoga" čovjeka, koje se u praksi, međutim, pokazuje onečovječenjem čovjeka. Hoće li takva ideologija opstati, ili se – poput nacionalsocijalizma i komunizma – urušiti u samu sebe prije negoli zahvati čitav svijet? To je posve moguće. Dok se urušavanje ne dogodi, živjet ćemo u ironiji u kojoj dehumanizirajući svjetonazor najviše promiču upravo humanističke znanosti, ali i onaj tip umnika koje je Girard nazvao "kastratorima smisla". U svijetu u kojemu relativizam buja i na sveučilištima, "gdje se sve istine tretiraju jednakima jer se tvrdi da objektivna Istina ne postoji, prisiljeni ste", kaže Girard, "biti banalni i površni". "Naposljetku će Partija objaviti da su dva i dva pet i morat ćeš vjerovati", pisao je Orwell u distopiji u kojoj se kažnjava i za "misaoni zločin". Začeta u kršćanstvu, dodatno sazrela u prosvjetiteljstvu, sveučilišta danas ulaze u sferu koja nije samo postkršćanska, nego i protuprosvjetiteljska. "Započet ćemo dekonstrukcijom jezika", rekao je Girard, sumirajući suvremeni zapadnjački akademski krajobraz, "a završiti laboratorijskom dekonstrukcijom ljudskoga bića".

Stoga se treba vratiti misli Benedikta XVI. po kojoj ključno pitanje današnjice nije što čovjek tehnološki može, nego što etički smije učiniti. "Drži li netko čovjeka posljedicom posvemašnje slučajnosti i laboratorijskom sirovinom, objektom podložnim manipulativnom preoblikovanju, taj doseže točku u kojoj se čovjeku može učiniti bilo što. Posljedica je uništenje fundamentalne racionalnosti pripadajuće ljudskome biću", istaknuo je Girard, suprotstavljen misliocima koje se običava nazivati postmodernima, a koji vjeruju kako čovjek nema svoju bȋt pa može postati što želi, ako mu mogućnosti dopuštaju. Po zapadnoj antropologiji, međutim, kako kršćanskoj, tako i prosvjetiteljskoj, čovjek posjeduje bȋt: sofistički odgovor kako ljudska bȋt proizlazi upravo iz svijesti o vlastitu nepostojanju nije potpun. U kršćanskoj antropologiji, ona je Logos, Božja Riječ po kojoj čovjek nastaje. Čini se kako na suvremenome Zapadu, osim kršćanskoga Logosa, nedostaje jedan od pojmova koji mu je istoznačan: pored riječi, sklada, smisla, načela i reda, upravo razum.