Nova migracijska kriza: 2020. godine Orbán više nije desničarsko strašilo, nego mainstream

Turska migrante dovozi do granice s Grčkom, no grčki je premijer Kyriakos Mitsotakis donio odluku o ukidanju prava na azil na mjesec dana, tako da tko god pokuša stupiti na grčko tlo bez važećih dokumenata mora odmah biti protjeran. Velik je problem tzv. Dublinskog sustava pravilo koje zahtjeva da se migranti prijave za azil u prvoj zemlji u koju uđu, a to su najčešće upravo Grčka, Italija ili Španjolska.

Najveći teret pada upravo na spomenute zemlje. Grčko odbijanje da primi migrante dovelo je i do razmjene suzavca između grčke i turske policije, što zasigurno nije bezopasna situacija ako uzmemo u obzir povijesne odnose tih dviju država.

Sporazum o izbjeglicama

Ovih dana rijetko koji analitičar štedi tursku politiku, dobrim dijelom s pravom, no pri analizi novonastale situacije treba krenuti od činjenice da je Turska primila 3,6 milijuna sirijskih izbjeglica. Europa je prema sporazumu za zbrinjavanje tih ljudi osigurala 6 milijardi eura, a iako se s tim novcima grade bolnice, škole, postrojenja za pročišćavanje vode itd., što su infrastrukturni projekti koji koriste i turskoj državi, posve je krivo uvriježeno mišljenje da tih 6 milijardi eura dobiva Turska. Ona ih dobiva, ali za ciljane i kontrolirane programe pomoći izbjeglicama i migrantima.

Novci su se dosad uglavnom redovito isplaćivali (iako Ankara tvrdi suprotno), no Turska očito želi veću pomoć, a želi i poštivanje ostalih dogovorenih točaka sporazuma. Naime, sporazum ima i neke političke točke koje se dosad zaista nisu ispunile od strane Bruxellesa. Među ostalim, Erdoğan želi i to da Europa politički i financijski podupre njegovu intervenciju u Siriji. Cilj je uspostaviti veliku sigurnosnu zonu na sirijskoj granici gdje bi preselio dva milijuna izbjeglica iz Turske. Europa, naravno, ne želi poduprijeti taj plan jer bi on potpuno izmijenio etnički sastav kurdskih područja što bi kasnije moglo rezultirati i aneksijom tih područja od strane Turske. A kad govorimo o izbjeglicama treba reći i to da i turske vojne akcije u Siriji stvaraju potencijalne izbjeglice koje bi mogle krenuti put Europe.

Više nema popijevki o zlom Orbánu i desničarskim strašilima

Za razliku od 2015. godine, danas na razini EU-a imamo posve drugačiji odnos prema izbjeglicama odnosno migrantima. Pripovijesti o tome kako se radi isključivo o izbjeglicama, o jadnim ženama i djeci, a među njima i o mnogim vrhunskim stručnjacima, doktorima, inženjerima, mikrobiolozima i astronautima, postale su prošlost. A, zanimljivo, više nema ni popijevki o zlom Viktoru Orbánu i desničarskim strašilima u srednjoistočnoj Europi koja mrze jadne i ugrožene izbjeglice. 

Iako i danas imamo ponekoga zaostalog promigrantskog zelota, koji sve i dalje promatra kroz prizmu milosrđa (ne shvaćajući da na čamac koji može primiti 5 ljudi, ne možeš primiti njih 20 jer će se čamac prevrnuti), većini europskih čelnika danas nije stran niti narativ koji uključuje vojsku, žice i fortifikacijske prepreke. A samo pred 5 godina takav je narativ bio fašistički i rasistički. 2020. godine Orbán je postao mainstream. To mu priznaju i mediji pod kontrolom establishmenta.

Tako "Frankfurter Allgemeine Zeitung" nedavno piše: "'Europa nikada ne smije dopustiti da je se ucjenjuje', izjavio je ovaj tjedan povjerenik EK za migracije Margaritis Schinas. Ta rečenica jasno održava stav vodećih političara EU-a. Oni ne žele dopustiti da turski predsjednik odlučuje o tome koliko i koji će migranti doći u EU. Stoga su svi važniji akteri podržali odluku Grčke da svim legitimnim sredstvima spriječi nekontrolirani priljev migranata, pa čak i ako to bude imalo za posljedicu slike kakve su dosad stizale samo s mađarske granice. Čelnici Europske komisije, Europskog vijeća i Europskog parlamenta to su potvrdili u utorak svojim posjetom (zatvorenom) graničnom prijelazu Kastanies".

Slično piše i "Die Welt": "Istočni Europljani nisu zbog toga, kao 2015., u konfrontaciji s Europskom unijom ili Njemačkom. Ne zato što su oni promijenili svoju politiku, nego zato što se Europska unija približila stavovima mađarske ili poljske vlade. Posebno Orbán smatra da su aktualni događaji potvrdili da je bio u pravu. On je bio prvi premijer u Europi koji je još u siječnju rekao da će 2020. doći do nove migracijske krize, što je argumentirao razvojem situacije u Siriji. Orbán je 2015. pozvao EU da se posveti zaštiti granica. Taj stav danas podržava većina članica EU-a. Isto tako on upozoravao da se Europa ne smije učiniti ovisnom o Erdoğanu".

Zašto je odjednom došlo do promjene?

Korporatistima se ne žuri

Korporatisti migrante tretiraju kao "rezervnu armiju kapitala", tj. jeftinu radnu snagu, a radna snaga posebno je potrebna njemačkome tržištu. No statistike (statistiku i matematiku uskoro bi ljevičari mogli proglasiti fašističkim znanostima!) pokazuju da velik dio migranata koji su 2015. ušli u Njemačku još uvijek nije integriran u tržište. A i još uvijek postoji i "zapadnobalkanski" bazen radne snage pa se korporatistima toliko ne žuri.

K tome, činjenica da je dobar dio doseljenika još uvijek neintegriran u njemačko tržište rada stvara i veliki pritisak na socijalnu državu koja bi u jednome trenutku mogla puknuti. Komentator njemačkog tjednika "Der Spiegel" još je 2018. u tom smislu postavio logično pitanje: "Kratkoročno gledano, doseljenici su skupi. Socijalna država se brine. Ali što više useljenika dođe, jači će biti pritisak na socijalnu državu. Što će se dogoditi kada doseljenika bude toliko pa ne će biti moguće da oni dobiju sve što je potrebno po sadašnjim standardima?".

'Demokršćani' se boje jačanja desnice, a ljevičari vabe nove birače

Novi migrantski val ne odgovara niti demokršćanskim strankama u Europi koje su se u nekim pitanjima toliko približile lijevim i liberalnim idejama da su ostale demokršćanske samo po svome imenu. I one su shvatile da bi novi migrantski val, što bi pratilo i intenziviranje novih terorističkih akata diljem Europe, dodatno ojačao stranke desnice koje već danas drže vlast ili su druge po snazi u nizu zemalja.

Nova masovna useljavanja danas još prizivaju jedino ljevičari kojima je već dugo vremena zdravorazumsko razmišljanje misterij veći od Međugorja. Ljevičari su pritom odustali od Marxa. Naime, upravo je on tvorac sintagme "rezervna armija kapitala". Upravo je on svojedobno govorio da doseljenici snižavaju nadnice domicilnog stanovništva. No ljevičari su odavno odustali ne samo od zdravog razuma, nego i od radništva kao oruđa revolucije i prigrlili – o Frankfurtskoj je školi riječ - sve vrste manjina. Oni migrante jednostavno tretiraju kao rezervnu biračku vojsku.

Nedavno je švicarski "Neue Zürcher Zeitung" pisao o utjecaju demografskih promjena u Sjedinjenim Američkim Državama na izborne procese. Evo sukusa toga (inače lijevo-ideološki obojenog članka): "Demokrati u borbi za predsjedništvo imaju osim toga jednog važnog saveznika – demografiju. Trumpovi glasači bijeli su i muškarci, stariji, religiozniji i lošije obrazovani od prosječnog građanina. Udio te skupine u ukupnom stanovništvu smanjuje se iz godine u godinu, dok tipični glasači demokrata rastu – manjine poput hispanske, azijske crnačke, ljudi sa završenim fakultetom, oni koji su daleko od crkve, ateisti. K tome dolaze i mladi koji prvi put glasaju i koji ne vole republikance. Na posljednjim izborima Trump je u skupini onih od 18 do 24 godine dobio samo 34 posto. Stoga se glasačko tijelo svake četiri godine za jedan posto pomiče u korist demokrata. Kada bi sve skupine stanovništva 2020. glasovale isto kao 2016., Trump bi izgubio svoju dužnost zbog demografske promjene".

Slične procese priželjkuju i ljevičari u Europi. S obzirom na to da većina migranata u Europi glasa za lijeve stranke, lijeva politička opcija, koja je već dugo vremena u velikoj krizi, upravo u demografskim promjenama koje migranti donose vidi svoju priliku za širenje biračke baze. Ako pritom bude posve uništen europski identitet, to njih previše ne zanima. Za ljevičare ja čitava europska prošlost i ovako rasistička, imperijalistička i vrijedna jedino prijezira.

Suluda politika koja stvara 'no-go zone' diljem Europe

Odavno su i Angela Merkel i Nicolas Sarközy i David Cameron proglasili smrt multikulturalizma. Činjenica da je kasnije u Europu pripušten još daleko veći broj ljudi odraz je sulude politike. Jedino je u okviru sulude politike moguće vjerovati da multikulti eksperiment koji nije funkcionirao s manje ljudi bude funkcionirao s još većim brojem njih.

Brojne države sjeverozapadne države danas su već prepune "no-go zona" u koje ne može ući više ni policija, nego jedino vojska. Ti ljudi jednostavno nisu integrirani u europsko društvo. Islam je jednostavno nespojiv s demokracijom, a civilizacijske razlike su u većini slučajeva nepremostive. Saint-Denis, dio Pariza koji predstavlja središnje mjesto francuske povijesti, mjesto katedralne bazilike i grobova francuskih kraljeva, danas je u identitetskom smislu kombinacija Bliskog istoka i sjeverne Afrike. "Mjesta koja su nekad bila europska postupno su postala neki drugi dio svijeta. Tako područja u kojima su većina stanovništva Pakistanci, Pakistanu nalikuju po svemu osim po geografskom položaju, gdje nedavno prispjeli i njihova djeca jedu hranu iz svoje domovine, govor jezikom svoje domovine i štuju vjeruju svoje domovine" (Douglas Murray, "Čudna smrt Europe", Egmont, 2018., str. 8.).

Želimo li da takvi prizori postanu opća slika Europe?

Bruxelles se mora dogovoriti s Ankarom

Afrički kontinent će prema procjenama Ujedinjenih naroda do kraja ovoga stoljeća narasti četiri puta i s više od četiri milijarde stanovnika gotovo dostići Aziju. Između Europe i Afrike je Sredozemno more koje je jedna mala bara za toliki broj ljudi. Ako Europa nastavi sa suludom politikom "dobrodošlice", tj. prihvaćanja svih koji žele ući u Europu, ona će, o tome nema nikakve dvojbe – "no-go zone" o tome empirijski svjedoče – u identitetskome smislu biti uništena, a to će dovesti i do kraha sigurnosti i ekonomije. Čak i Gerald Knaus, promigrantski austrijski politički savjetnik, jedan od arhitekata sporazuma EU-a i Turske, ističe da Europa "ne može na svoja ramena natovariti goleme probleme cijele jedne svjetske regije, recimo stogodišnji unutarislamski rat".

Kratkoročno gledano, Bruxelles se mora dogovoriti s Ankarom. Ako je potrebno izdvojiti više novca, to je mala cijena u odnosu na ono što će se dogoditi ako 3,6 milijuna ljudi iz Turske krene prema Europi. Toliki broj ljudi ne može ništa zaustaviti. Ključ je na tursko-grčkoj granici. Jednom ako bi toliki broj ljudi ušao u EU, nikakve više prepreke i zidovi ne bi ih mogli zaustaviti. Pa čak ni Mađarsku ne bi mogao zaštiti bilo kakav zid. I Rimsko Carstvo je gradilo limese (utvrde) pa to nije pomoglo kad je masa ljudi navalila na Carstvo. Tri milijuna ljudi u kratkom bi roku suspendiralo temeljno načelo o slobodi protoka ljudi, a došao bi u pitanje i Schengen.

Nešto je trulo danas u Europi

Dugoročno gledano, ako Europa iz temelja ne promijeni svoju politiku, ona će u identitetskome smislu nestati. Ogroman broj ljudi danas je u pokretu i želi se preseliti na bolje mjesto na život. Istaknuli smo da će Afrika do kraja stoljeća narasti četiri puta. Kakve perspektive tih četiri milijarde ljudi bude imalo u Africi? Nikakve. Samo Pakistan, odakle dolazi veliki broj današnjih ekonomskih migranata (pakistanske bande u Velikoj Britaniji osuđene su za brojna silovanja) ima 200 milijuna ljudi, što je trećina stanovništva Europe, kontinenta koji će prema projekciji UN-a jedini do kraja stoljeća imati manji broj stanovnika (naravno, pod uvjetom da se migranti ne nasele u većem broju).

Nešto je trulo danas u Europi. Stari kontinent odbacio je svoje kršćanske temelje, odbacio je zdrav patriotizam, odbacio je obitelj nauštrb modernih genderističkih perverzija, prihvatio je kulturu smrti. Tamo gdje nema života, nastupa smrt. U svakome pogledu. Ni ekonomski napredak koji je još uvijek prisutan u Europi dugoročno ne će biti održiv. Jasno je to svakome čovjeku zdravog razuma.

"…Europljani u 21. stoljeću ostaju bez ijedne unificirajuće ideje koja bi im mogla urediti sadašnjost ili ukazati na budućnost. U svako bi doba gubitak svih unificirajućih priča o našoj prošlosti ili ideja što učiniti s našom sadašnjošću ili budućnosti bili ozbiljan problem. A u vrijeme bitnih društvenih promjena i previranja, posljedice su kobne. Svijet dolazi u Europu točno u trenutku kad je ona iz vidika izgubila vlastiti identitet. I dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, dolazak milijuna ljudi u iznurenu i umiruću kulturu opterećenu krivnjom sigurno ne može" ("Čudna smrt Europe", str. 13.).

Quo vadis, Europe?