Notorne greške Svetoga Oca

Stječe se  nekako dojam da su najnezadovljniji Papinim posjetom ipak ostali Hrvati u BiH. Papa ih kao  nositelje i čuvatelje katoličke vjere u teškim povijesnim okolnostima uopće nije spomenuo, a njihova potresna svjedočanstva o progonima i nemogućnošću povratka u vlastite domove, župe i porušene crkve, karizmatični Papa je prokomentirao  otrcanim zahtjevom za oprostom.  Koliko god to zvučalo simpatično, sa stajališta  argumentacije deontološkoga morala teško se može opravdati,  jer zapravo narušava dostojanstvo osoba koje su proživjele strahote rata i grozote poslijeratnih  etničkih čistiki.

Vjerojatno je najveći gaf tijekom Papina sarajevskoga posjeta priredio bosanskohercegovački muftija reis Husein Kavazović rekavši  da “bosanskohercegovački muslimani žele razvijati dobre odnose s katolicima u BiH u duhu Ahdname sultana Mehmeda II. Fatiha”. Ahdnama je sultanov  dokument  iz 1463. godine kojim je  bosanskim kršćanima nakon turskog pokoravanja bosanskog kraljevstva dopušteno da ostanu sultanovi robovi (raja), koji se obvezuju plaćati porez i živjeti prema propisima šerijatskoga zakona. Katolicima je  Ahdnamom dopušteno  zadržati svoju religiju ukoliko ne žele prijeći na islam, ali moraju biti svjesni da ipak ostaju “raja”, državljani drugoga reda. Kakvu je primjenu u praksi imala razvikana Ahdnama potvrđuje podatak  da je tijekom otomanske vladavine u Bosni i Hercegovini   porušeno i spaljeno 464 katoličke crkve i 24 franjevačka samostana. Nije zabilježeno da je za ove vandalske postupke itko  kazneno odgovarao. Poznato je također da je tolerantni  sultan Mehmed II el-Fatih neposredno nakon osvajanja Konstantinopola  tamošnju patrijarhalnu crkvu Hagia Sophia pretvorio u glavnu džamiju, a jednu od najljepših carigradskih crkava, Justinijanovu baziliku Svetoga Mira (Hagia Eirene) iz prve polovice šestoga stoljeća, koristio je za skladištenje oružja. Slično je bilo i sa starogrčkim Partenonom na atenskoj akropoli koji je pretvoren u džamiju s dodatno izgrađenim minaretima.

Na reisovu veliku priču o vjerskoj toleranciji u duhu sultanove Ahdname siroti Papa Franjo uopće nije reagirao. Ne čudi s obzirom na latinoamerički kontekst u kojemu je odrastao i institucije u kojima je skromno educiran.  Ozbiljnijim katolicima ne preostaje ništa drugo nego žaliti za zlatnim vremenima velikog erudite pape Benedikta XVI koji je tijekom posjeta Istanbulu očitao lekciju  turskom sultanu Erdoganu o nužnosti poštivanja ljudskih prava. Benedikt XVI je primijetio  da je poštivanje ljudskih prava  daleko jača karta za tamošnje malobrojne kršćane od zahtjeva za dijalogom među religijama. Dijalog među religijama  iz perspektive islamskog svjetonazora podrazumijeva poštivanje šerijatskog zakona po kojemu je moguće, ali ne nužno, tolerirati pristaše religije “Knjige”, dakle židove i kršćane.  Za pripadnike politeističkih religija ne postoji nikakva tolerancija; njima se pruža mogućnost prelaska na islam ili smrtna kazna. Poznato je da po šerijatskom zakonu nije moguće prijeći s islama na drugu religiji ili postati ateistom. Opća deklaracija o ljudskim pravima, usvojena na glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948., u 18. članku  izrijekom kaže da svaka osoba ima pravu na slobodu govora, savjesti i religije što podrazumijeva također slobodu na “promjenu religije i osobnoga svjetonazora”. Dosadašnja je praksa pokazala da  promjena religije, odnosno pravo na izjašnjavanje kao ateist i agnostik, postoji samo u zemljama s visoko razvijenom demokracijom. U ustavima nekih država, kao što su primjerice Saudijska Arabija, Iran, Somalija, Afganistan, izrijekom je naložena smrtna kazna za sve građane navedenih država koji s islama prijeđu na neku od drugih religija.

Za razliku od Benedikta XVI koji je pri posjetu islamskim zemljama izrijekom upozoravao na tamošnja kršenja ljudskih prava, njegov nasljednik tijekom sličnih posjeta uglavnom govori o dijalogu među religijama ne propuštajući pri tome naglasiti kako sekularni moral ne može ponuditi adekvatne odgovore vjernicima u današnjem vremenu. Siroti papa Franjo ne primjećuje da time zapravo navodi vodu na mlin pristašama Kairske deklaracije koji gledaju na Deklaraciju o ljudskim pravima kao kolonijalistički imperijalizam zapadnjačke civilizacije.

Papin ovotjedni srdačni susret s ruskim predsjednikom Putinom, simbolična izmjena darova, samo je još jedna u nizu potvrda da pitanja elementarnih kršenja ljudskih prava vatikanskoga državnika uopće ne zanimaju. Prigovor ugroženih katolika u Putinovu carstvu uopće nije tema za čelnike u Vatikanu. Očito im je važniji “dijalog s pravoslavcima”. Naravno u dijalogu sa stranom koja uvijek tvrdi za sebe da je ispravna i ortodoksna, katolicima ne preostaje ništa drugo nego prihvatiti opciju da budu građani drugoga reda. Tako je to kada čelnici jedne institucije, kao što je slučaj s Katoličkom Crkvom, nisu spremni prihvati ljudska prava kao fundament religijske pripadnosti. Preostaje im dijalog i oprost u kojem će po običaju ostati kratkih rukava.