Njemačka bi trebala imati najvažniju ulogu u konceptu zajedničke obrane, ali je li to u američkom interesu?

U dokumentu se prepoznaje neprijateljsko okruženje Europske unije koje zahtijeva da Unija napravi kvantni skok i poveća svoje sposobnosti i spremnost za djelovanje, da pojača otpornost te osigura solidarnost i uzajamnu pomoć. Joseph Borell smatra da će Europa morati naučiti govoriti "jezikom sile". Sila bi prije svega bila namijenjena za Rusiju koju se tretira kao glavnu prijetnju europskoj sigurnosti, a kao prijetnje se prepoznaju i Kina, nestabilno stanje na tzv. Zapadnom Balkanu, islamistički teror u sjevernoj Africi i regionalni sukobi na Bliskom istoku.

Upozorava se i na situaciju u azijsko-pacifičkoj regiji i Latinskoj Americi, ali na opasnosti kibernetskih napada.

Strateški kompas obvezuje države članice EU-a na veća ulaganju u obranu, obrambene sposobnosti i inovativne tehnologije. Neprijateljsko okruženje i širi geopolitički trendovi zahtijevaju od EU-a preuzimanje veće odgovornosti za svoju sigurnost, ističe se u dokumentu.

Može li Strateški kompas predstavljati okosnicu zajedničke europske i sigurnosne politike i jamčiti sigurnost građana EU-a?

Francuska uloga

Ideje o zajedničkoj europskoj vojsci stare su nekoliko desetljeća, a već dva desetljeća traju napori za stvaranjem interventne postrojbe. Iako je Europa nakon Drugoga svjetskog rata sišla sa svjetskoga trona i postala ne-autonomni pol međunarodne politike (Brzezinski je svojedobno rekao da je EU "najvažniji američki mostobran u Europi"), koji je svoje geopolitičke, geoekonomske, sigurnosne i strateške politike usklađivao s Washingtonom, uvijek je bilo glasova koji su težili za većom europskom autonomijom. Tu se posebno isticala francuska, još od vremena Charlesa de Gaullea. I posljednjih je godina Pariz bio glavni zagovornik strateške autonomije, a s tom je idejom u Trumpovu mandati znala očijukati i Njemačka.

Činjenica je da živimo u vremenu tektonskih lomova međunarodnog poretka koji od unipolarnog tranzitira prema multipolarnom. U novim okolnostima i EU traži svoje mjesto. Međutim, pitanje je koliko je ideja zajedničke vojske, koja čini jedan od temelja Strateškog kompasa, komplementarna s idejom obnove transatlantizma. U dokumentu se, doduše, ističe kako NATO ostaje temelj kolektivne obrane svojih članica, no postavlja se pitanje zašto onda ne ojačati NATO umjesto da se stvara paralelni sustav? Osim toga, kako u toj vojsci regulirati status neutralnih zemalja poput Austrije, Švedske i Finske?

Europi je potrebno ujedinjenje

Aktualna situacija u Ukrajini govori u prilog stvaranja zajedničke europske vojske, ali još više ona homogenizira NATO savez pod američkim vodstvom. Nije isključeno kako će Amerika ponovno u potpunosti "usisati" EU pod svoj sigurnosni kišobran uz snažno povećanje izdvajanja EU država za potrebe NATO-a. Njemačka bi trebala imati najvažniju ulogu u konceptu zajedničke obrane, no postavlja se pitanje koliko je to u američkom interesu. Treba podsjetiti na svojedobnu izjavu Henrya Kissingera o tome kako je NATO napravljen kako bi u Europi Amerika bila unutra, Rusija vani, a Njemačka dolje.

Europi je potrebno ujedinjenje. Njezina moć u međunarodnim odnosima u padu je još od kraja Prvoga svjetskog rata. Nastavak dosadašnjih trendova značio bi to da će se Europa pretvoriti u trećerazrednog aktera međunarodnih odnosa. Slabljenje međunarodne moći prati i demografski pad, a predviđanja pokazuju da će i ekonomska moć Staroga Kontinenta oslabjeti. Masovne migracije mijenjaju identitet našega kontinenta.

Je li ideja strateške autonomije ključ za oporavak Europe?

Za početak, ako će temelji ujedinjenja biti isključivo ekonomistički i politički, onda je jasno kako perspektive nisu osobito vesele jer ova područja često dijele i stvaraju konflikte. Europa treba i kulturno-duhovno jedinstvo i priznavanje svojih kršćanskih korijena. Osim toga, ako bi se stvaranje europske vojske nastojalo iskoristiti kao instrument daljnje federalizacije i jačanja ovlasti Bruxellesa, onda je jasno kako će se stvoriti novi prijepori i mimoilaženja. Nametanje svim članicama EU-a nekih agenda i koncepata koje ovi smatraju nespojivima sa svojom tradicijom također nije put prema obnovi.

Jaka se Europa može graditi jedino kao zajednica suverenih i ravnopravnih država koja će poštivati svoje korijene, kulturu i tradiciju, ali kulturu života. Sve drugo ne vodi nikamo.