Nismo mi Francuzi koji izlaze na ulice, mi šutimo

Naime, već drugi mjesec zaredom raste broj građana koji smatraju da država ne ide u dobrom smjeru, a sada, u ožujku je tako mislilo gotovo tri četvrtine ispitanika. Tek za jedan postotni bod narastao je broj onih koji vjeruju da država ide u dobrom smjeru.

Što se podrške radu Vlade tiče, raste broj onih koji je ne podržavaju i sada je na 65 posto. Broj građana koji podržavaju rad Vlade isti je među ispitanicima kao i prethodna dva mjeseca te iznosi 28 posto. Ovaj podatak također pokazuje da je Vlada na čelu s HDZ-om poprilično konsolidirala podršku među građanima.

Dakle, postotak više-manje, oscilacije nisu pretjerane, niti se nešto spektakularno dogodilo što bi građane natjeralo na drastičnu promjenu mišljenja. Zapravo, iz ovih se podataka može iščitati sveopća apatija, čak i velika bezvoljnost koja potvrđuje onu dobro poznatu ''mantru'' kako se kod nas ništa ne može promijeniti.

Francuski revolucionari i hrvatsko malodušje

Jasno, nismo mi Francuska, a ni Francuzi, koji bez oklijevanja izlaze na ulicu kada god osjete da su im ugroženi životni standard i način življenja, protestirajući žestoko i pod cijenu sukoba s policijom. Ipak je ta država kolijevka demokracije i ljudi vrlo dobro znaju da su političari prolazna kategorija, stoga svoje živote i prava brane bez ikakvoga straha.

No, ono što najviše zabrinjava u ovakvom istraživanju (a ni ona drugih agencija ne bi pokazivala veća odstupanja), jest strahovito visoki postotak građana koji su uvjereni da Hrvatska nije na dobrom putu. Plus činjenica da rad aktualne ekipe u Banskim dvorima podržava doista mali postotak ispitanika, a to su fakti zbog kojih bi se premijer i njegov tim itekako trebali zamisliti. A opet, što mi imamo od toga ako se oni i zamisle? Smjer kojim su krenuli sigurno neće mijenjati, jer dobar dio toga smjera određuje nam Bruxelles pa i nemamo velikoga manevarskog prostora. 

Cijene u nebu, inflacija nas jede

Visoke cijene i inflacija i dalje su ono zbog čega su građani frustrirani i bijesni, jer ne vide pomaka nabolje, a ni izlaz, unatoč opetovanim obećanjima vladajućih kako će tome stati na kraj. Realno, čak i Vladine gospodarske mjere, novčana pomoć gotovo svim skupinama u društvu isključivo su u cilju predizborne kampanje koja se vodi svakoga dana. Čim završe jedni izbori, već idućega dana počinje dugotrajna bitka za sljedeći mandat.

S Markovog trga to nikada nećemo čuti, ali apsolutno je bjelodano da Hrvatska nije bila pripremljena za prelazak na euro i da nam je on strahovito zakomplicirao život i dodatno ispraznio novčanike. Uz inflaciju koja je dijelom posljedica brutalnoga rata u Ukrajini i s kojom se suočavaju gotovo sve europske države, Hrvati doista teško žive. Ali, naravno, šute. 

Tek tu i tamo poneki prosvjed, poput onog liječničkoga od prije nekoliko dana, a pitanje je hoće li i on polučiti bilo kakav rezultat za tu, debelo potplaćenu društvenu kategoriju. Koju trebamo baš svi- od političkoga vrha do noćnih portira. A oni odavno nisu zadovoljni i masovno odlaze. Valjda će nas imati tko liječiti, nadam se. A i uvijek postoji narodna medicina.

Ima li u Hrvatskoj zdravoga tkiva?

Analiziram dalje istraživanje i potpuno očekivano, građani su sve više šokirani nenormalnim razmjerima korupcije koja je izgrizla, a i dalje grize i ono malo zdravoga tkiva koje je Hrvatskoj ostalo. Ima li ga uopće još, ili je i ono rasprodano, čeka na prodaju u bescjenje?

Na trećem mjestu je nezadovoljavajući životni standard te nezadovoljstvo visinom plaće. Na četvrtom je mjestu općenito nezadovoljstvo stanjem gospodarstva i ekonomskom situacijom, a top pet najvećih problema u državi, iz perspektive građana, zatvara siromaštvo. 

Da, siromaštvo, ono za što smo nekada mislili da pripada zemljama Trećega svijeta, a sada je ovdje, u samom srcu Europe, na raskrižju puteva, u Hrvatskoj. Vuče se sve brže, širi i prijeti nam. Nama, ''običnim'' građanima, elitama sigurno ne. Oni taj pojam znaju iz knjiga i filmova, ali ne iz BMW-a kožnatih sjedala i s privilegijama o kojima mi možemo sanjati.

Uzalud uvjeravanja vladajućih kako nam zapravo i nije loše; dapače, svakoga nam dana ide sve bolje. Ušli smo u Schengen, Eurozonu, potpisali ovaj, ili onaj sporazum koji će nam jednoga dana omogućiti to i toliko, dobili silan novac iz europskih fondova, eto, krenulo nam je. 

Riječi, prazne riječi

Ma dajte, molim vas, ne podcjenjujte nam baš toliko inteligenciju, za Boga miloga. Pa nismo svi slijepi i gluhi, samo se pravimo takvima. A i nismo Francuzi da se sjurimo uz transparente i zaprijetimo onima koji nam kroje živote.

Kako je jednom prigodom rekla divna Francuskinja (naravno!), legendarna Brigitte Bardot: ''Ponekad prestanemo biti zanimljivi određenim ljudima kada oni iscijele onaj dio svojega života zbog kojeg su nas trebali u svojoj blizini''. Ona je mislila na ljubavnike i prijatelje.

A meni se čini da smo mi, ''običan'' narod, već davno prestali biti zanimljivi onima koji nama vladaju (da, upravo tako, vladaju, ne služe nam), jer su se namirili i još grabe i dalje. Iscijelili su svoj grozničavi poriv imati više, dobiti više, ukrasti još više, ionako im se ništa drastično neće zbog toga dogoditi. Znaju to, model je to dugogodišnji. I opet im nikada nije dosta, treba još uzeti…

Zanimljivi smo onaj dan kada trebamo izaći na birališta. Poslije toga, za njih smo samo amorfna masa, uz vječno iste lažne parole o tome kako rade na ''boljitku Hrvatske i njezinih građana''.

Ma dajte, još jednom, ne smatrajte nas takvim budalama. Mi samo šutimo, ali sve vidimo i trpimo. Jer smo takvi, takav nam je DNA. A vi GORE, vi to dobro znate i zapravo, imate pravo. Dok mi šutimo i patimo, vi uzimate kao da je Sudnji dan. Hrvatskoj je već odavno.