Nijedan hrvatski ministar nije dao ostavku zbog morala i zapovjedne odgovornosti, zašto bi onda članovi uprave INA-e?

 U Hrvatskoj je naprosto uvriježeno držati se, kako se nerijetko kaže, zubima za kvaku ureda u koji si jednom ušao. Hrvatski članovi Uprave opljačkane INA-e nisu stoga nikakva iznimka, dapače, bilo bi nam svima čudno da su podnijeli ostavke čim smo se susreli s viješću da je jedan INA-in direktor jeftino prodavao plin privatnoj tvrtki koja ga je onda preprodavala po 11 puta većoj cijeni nakon čega je gotovo pola milijarde kuna pronađeno na računima Ininog direktora. 

Pokradeno je poludržavno poduzeće u kojem članovi uprave imenovani od strane hrvatske Vlade među brojnim svojim zadaćama imaju i onu da šutke kimaju glavom na sve što im se servira kao politika kompanije. Pozicije su im financijski unosne, jer s nekoliko desetaka tisuća kuna mjesečno sigurno ne brinu o budućim računima za plin i struju, društveno su prestižne jer podrazumijevaju mnogo prilika za umrežavanje i daljnje pozicioniranje, ali su poslovno zapravo manje važne. I vrapci na granama znaju da INA-om već 13 godina ne upravlja Uprava, odnosno da niže razine direktora zapravo imaju više razine ovlasti u INA-inoj svakodnevici. I onda troje ljudi u susretu s aferom za koju osobno nisu ni prozvani, s kojom nisu niti povezani, nisu ni osumnjičeni niti optuženi ne žele dati ostavke. Čekaju da budu smijenjeni kako bi, vjerujemo svi, dobili navodno visoke otpremnine koje su u INA-i poslovna tajna. 

S druge strane njihove ostavke traže ljudi koji ne daju ostavke. Traži ih Vlada u kojoj ministar zdravstva Vili Beroš nije ni pomislio o ostavci unatoč nizu ozbiljnih problema u njegovu sustavu od lijekova kojih nema do nesavjesno liječenih ljudi, u kojoj potpredsjednik Vlade Oleg Butković ne smatra da bi njegova ostavka bila moralan čin nakon pogibije ljudi na hrvatskim prugama, u kojoj je bivša ministrica gospodarstva Martina Dalić svojevoljno napustila Vladu 'zbog pritiska medija', a ne zbog upletenosti u išta što bi bilo neispravno poput onog sada već zaboravljenog korištenja privatnih kanala za upravljanje državnim pitanjem rastakanja bivšeg Agrokora. Nabrajanje svih ljudi koji nisu dali ostavku, a moralni razlozi ili zapovjedna odgovornost nalagali bi takav čin trajalo bi odviše dugo i zauzimalo bi previše prostora, a nije niti potrebno. Svi mi razumijemo da je to hrvatska praksa. I sada smo se uhvatili otpremnine članova uprave INA-e.

Čekaju ljudi da ih smijeni Vlada čiji ministri nikad ne bi dali ostavke iz moralnih razloga. Čekaju kako bi ostvarili svoje ugovorno pravo na visoke otpremnine koje će im dobro doći dok opet čekaju neko novo namještenje. Troje članova uprave INA-e ponašaju se navlas isto kao i članovi Vlade koja ih je imenovala. Čini li ih to nemoralnima, nepoštenima, neispravnima? 

Stavlja li ih takav stav na suprotnu stranu spektra od zviždača iz nekoliko hrvatskih kompanija, ljudi, uglavnom žena koje su se javno pokazavši prstom na kriminal i korupciju uglavnom oprostili od svojih poslova bez kojih su ostali ne dočekavši u pravilu nikad neko novo zaposlenje.  Možda. Možda i ne? Moral društva je onakav kakav smo dogovorili, oko kakvog smo se usuglasili a predvodi ga u ovom slučaju demokratski izabrana vlast. Tek kad ministri u Vladi budu davali ostavke iz moralnih razloga ili zbog zapovjedne odgovornosti moći će tražiti od drugih da to čine. Jednom kad to kao društvo postignemo moći ćemo reći da smo napredovali, a do tada nažalost moramo prihvatiti da nam je domaći društveni moral zaista nizak. 

I dok se obnašatelji raznih dužnosti zubima drže za kvake angažirani moralisti zagrizli su mogućnost da Nadzorni odbor INA-e svojim članovima pred razrješenjem uskrati otpremnine, da ih  nekako kazni. Ako ih se kazni, pod budnim okom nekih budućih hrvatskih članova Uprave Ine više se nikada neće dogoditi besramna preprodaja plina na štetu tvrtke i građana. Ako ih se kazni, ta će kazna poslužiti kao primjer svim ostalim direktorima u brojnim poduzećima koji upravljaju u ime Vlade i koji će potom prečešljati sve pore tvrtki u čijim se uredima drže za kvake kako bi otklonili svaku sumnju u svaku nezakonitost. Nažalost, kaznilo se ili ne članove Uprave INA-e ovo potonje se neće dogoditi.

Novi članovi uprave INA-e naslijedit će stare da jednako kao i oni ne čuju i ne vide, da uživaju financijsku povlasticu, društveni prestiž i poslovnu nevažnost. Zato se u ovom tekstu imena članova uprave INA-e ne spominju. Problem upravljanja u ime države puno je veći, dublji i kompleksniji od njihovih aktualnih slučajeva.