Nije u šoldima sve, neka ih tu kraj mene...

Svjetsko nogometno prvenstvo u Katru sa svim svojim slojevima mita, korupcije, namještanja i podmetanja čije ćemo repove vjerojatno pratiti i u epilozima nedavnih spektakularnih briselskih uhićenja europskih političara donijelo nam je razlog za neopisivo veselje. Zagrebačkim su ulicama potekle rijeke ljudi kako bi nasmiješenih lica mahali brončanoj nogometnoj reprezentaciji i Trg bana Josipa Jelačića ispunjen je gužvom do posljednjeg slobodnog kvadratnog centimetra.

Prije samo dvije godine takvo nešto bilo je nezamislivo. Bili smo ograničeni mjerama za sprječavanje Covida 19 ili pak bujanjem same zarazne bolesti. Našu stvarnost tada smo nazivali "novonormalnim" stanjem u kojem smo se na razne načine na njega privikavali bilo da smo poštivali pravila do njihova zadnjeg zareza ili ih kršili od njihova prvog slova. U tadašnjem "novonormalnom" nije uopće bilo moguće zamisliti da će se jednom opet na središnjem trgu u Zagrebu iz bilo kojeg razloga moći okupiti stotinjak tisuća ljudi koji će glasno pjevati pa i uz prosječan zabavljački program na službenoj pozornici.

Neupitno je da smo sa svakim novim danom jedan dan bliže godini u kojoj će se gospodarska aktivnost snažno usporiti ne dogodi li se neko čudo. Neupitno je da će cijene nastaviti rasti iako slabije nego do sada. Neupitno je da će mnogi među onima koji to mogu prelazak s kune na euro iskoristiti za poskupljenja koja će opravdavati brojnim drugim razlozima. Isto tako, neupitno je da recesiju koja nas čeka i za koju se još uvijek ne zna kakva će biti dočekujemo zapravo spremniji na nju nego što smo bili spremni za recesiju koja nas je zahvatila 2009. godine.

Na žalost, nismo gospodarski spremniji, niti smo financijski spremniji, samo smo u posljednjih nekoliko godina pregazili pandemiju i potrese, a od početka godine na izmaku gledamo u rat u našem širem susjedstvu, recesija, gospodarski pad i zapravo manje novca za trošenje izgledaju kao najmanje zlo od sviju koja posljednjih godina pogađaju.

Uz sav rast plaća prvenstveno u privatnom sektoru koji će iduće godine biti popraćen i rastom plaća u javnom sektoru kupovna moć građana je pala zahvaljujući visokoj inflaciji. Upravo bi ta smanjena kupovna moć mogla presuditi prvom kvartalu 2023. godine tjerajući građane na recesijsko ponašanje u kojem se odgađaju veće kupnje, više novca se stavlja na štednju ili se više izdvaja za otplatu dugova dok se istovremeno ljudi drže poslova koji im ne odgovaraju bojeći se rizika, a kompanije iz istog razloga otežu s investicijama.

Nije u šoldima sve, neka ih tu kraj mene, kao stih za alanfordovski doček Nove 2023. godine sagledan kroz ovakve naočale gubi svoj prvi prizvuk cinizma, licemjerja i oholosti i dobiva drugačiju dimenziju u kojoj ćemo još jednom zakoračiti u gospodarski nepovoljnije vrijeme imajući na umu da je minimalna plaća u Hrvatskoj za iduću godinu svega 560 eura, da polovica svih radnika zarađuje manje od 900 eura i da u takvoj Hrvatskoj u šoldima doista ne može biti sve jer bi tada morali osvijestiti da imamo zapravo vrlo malo. Nije u šoldima sve, neka ih tu kraj mene za iduću godinu može biti slogan svakog hrvatskog potrošača koji za ono što ima želi dobiti ono što smatra da zaslužuje i s takvim stavom nastupiti u svakoj maloprodaji.