Nije problem primitivac 'Mali Sloba', nego hrvatski političari koji se posipaju pepelom i kleče na 'kuruzi' jasenovačke mitologije

Izložba 'Jasenovac – pravo na nezaborav' otvorena je u Ujedinjenim narodima (UN) u New Yorku, a izložbu je otvorio srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, u političkim krugovima poznatiji kao 'Mali Sloba'.

'Mali Sloba', koji je devedesetih, primitivan kakav jest, do te mjere imitirao Miloševića da se je i češljao kao on, na otvaranju izložbe izjavio je kako izložba nije uperena ni protiv koga, osim protiv zločinaca i onih koji žele da se zlodjela zaborave i izbrišu. Dačić pritom nije pojasnio koji su to zločinci iz Jasenovca još danas živi i djeluju u Hrvatskoj, no vjerojatno je mislio na 'naučnu' tezu o vječitoj genocidnosti hrvatskog naroda.

'Zanat' mitologiziranja i mistificiranja povijesti velikosrbi su ispekli do savršenstva

Sulude brojke od 700 000 ili milijun ljudi ubijenih u Jasenovcu, koje zagovaraju Dačić i ostatak velikosrpske bulumente, s popratnom zločinačkom izmišljotinom da je u Jasenovcu ubijeno 'dvadeset tisuća srpske dece', ima za cilj upravo to: patologizirati ideju hrvatske države i izjednačiti ju sa zločinom i genocidom. Dokaze za svoje teze velikosrbi pritom ne nude. Ako je za potkrijepu mita potrebno izmisliti da je zemlja ravna ploča, velikosrbi su i na to spremni. Velikosrpska ideja predstavlja izraz patološke svijesti i programa koji se u praksi služi nasiljem, zločinima i lažima. 'Zanat' mitologiziranja i mistificiranja povijesti velikosrbi su ispekli do savršenstva pa su u radovima velikosrpskih 'istoričara' i publicista Srbi najvažniji narod svijeta (ako ne znate, dragi čitatelji, u radovima Jovana Deretića dokazano je da je i Isus Krist porijeklom Srbin, Židovi su pisali na 'srbici', a Srbi nisu bili samo rimski carevi, nego i današnji Irci vode porijeklo od Srba!), a Bog je rodom iz Srbije, kako kaže jedna poznata srpska narodna pjesma. Upravo zbog svoje odabranosti, Srbi su, prema radovima spomenutih mitomana, mistifikatora i skribomana, 'vječno ugroženi' i protiv njih se provodi bjelosvjetska zavjera. Jasenovac je tek jedno od žrvoslovnih mjesta takve zavjere. Sutra će to biti Oluja, bombe NATO pakta ili 'šiptarski' teroristi.

Skretanje pozornosti s vlastitih zločina

Kako je laž u temelju jasenovačke mitologije, velikosrpski mitomani, kojima su u kreiranju jasenovačkog mita svesrdno asistirali komunisti, pa i oni hrvatskog porijekla, ponekad se 'zalete' pa priznaju kako njihove teze o Jasenovcu nemaju nikakvo znanstveno pokriće. Radimir Bulatović je u knjizi 'Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu' 1991. tako priznao da do te godine o jasenovačkom logoru 'naučne knjige nema', no koga je uopće briga za nekakve tamo znanstvene metodologije, dokaze ili činjenice? I budali je jasno kako i nedavna izložba i općenito velikosrpski narativ o Jasenovcu nema veze sa znanošću, istinom i zdravim razumom, nego je riječ o obliku propagandnog rata protiv Hrvatske odnosno o tome da se povijest koristi kao bič za bičevanje i discipliniranje Hrvata, za nabijanje kompleksa hrvatskim političarima i diplomatima, i za skretanje pozornosti s vlastitih zločina (Srbija je, naime, jedina europska država osuđena za genocid).

Tko barem povremeno gleda neke od političkih emisija koje se prikazuju u Srbiji, zna da kod većine srpskih političara i intelektualaca postoji konsenzus glede minimuma velikosrpstva. Srbi ne samo da ne priznaju krivnju za 'ratove devedesetih', nego sebe smatraju žrtvom, a sve druge krivcima koji su u bjelosvjetskoj uroti protiv Srbije imali potporu pokvarenog Zapada, istoga onoga Zapada koji je Srbiji de facto dao otvorene ruke da 1991. odradi posao i okupira hrvatske teritorije.

Sveti Vukašin Jasenovački i patrijarh Nikolaj Velimirović

Već smo spomenuli da su laž i mitologizacija temelj velikosrpske ideje pa tako i jasenovačkog mita. Klasičan primjer kako velikosrbi lažu i izmišljaju je lik tzv. Vukašina Jasenovačkog. Navedeni je od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC) proglašen svetcem, iako ne postoji niti jedan dokaz kako je taj čovjek uopće postojao! Drugi primjer je srpski patrijarh Nikolaj Velimorović. Navedeni, osim što bio duhovni inspirator Ljotićeve fašističke organizacije ZBOR, dokazano je glorificirao Hitlera, nazivajući ga nasljednikom Sv. Save. Isti taj Velimirović proglašen je svetcem od strane SPC-a i nesumnjivo predstavlja jednog od danas glavnih uzora srpsko-pravoslavnih vjernika čije se misli i propovijedi nadaleko citiraju. Ista je to ona SPC koja Stepinca naziva zločincem, iako Stepinac nikada nije slavio Hitlera i držao je otvoreno protunacističke govore.

Beograd – 'Judenfrei'

Što tek reći o činjenici da je SS-ovac Harald Turner već sredinom 1942. godine izvijestio: "Srbija (je) zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana riješeno", a šef njemačke sigurnosne službe u Srbiji Emanuel Schäfer istaknuo: "Beograd - jedini veći grad Europe očišćen od Židova, postao je ‘Judenfrei’“. U ubijanju Židova nisu sudjelovali samo Nijemci, nego i srpska policija, nedićevci i četnici, a aparat logorske uprave činili su upravo pripadnici Nedićeve 'Srpske straže'. Zašto 'Mali Sloba' o ovome ne napravi izložbu? Ili, još je bolje pitanje, zašto hrvatska politika ne organizira takvu izložbu kao reakciju na velikosrpska podmetanja? Jer, za Hrvatsku problem ne leži u Beogradu, Hrvatska malo može utjecati na to što će činiti srpski političari oboljeli od bolesti velikosrpske mitomanije, ali bi kao ozbiljna država trebala imati pripremljene odgovore na krivotvorine i propagandu. U Hrvatskoj, kako to obično biva, posao politike i institucija rade pojedinci, a u ovome slučaju redatelj Jakov Sedlar sa svojim filmom o ubijanju Židova u Srbiji.

Cenzori i optužbe za 'revizionizam'

Hrvatska politika i diplomacija preblago su reagirali na najnoviji velikosrpski propagandni uradak. No, dudekovski odnos prema velikosrpskim podmetanjima nije problem samo ove Vlade, nego i gotovo svih vlada od kada je samostalne Hrvatske. Laž je da nema dokumenata na temelju kojih bi se moglo rekonstruirati što se je stvarno dogodilo u Jasenovcu. Istraživanja Igora Vukića, Blanke Matković, Stipe Pilića, Nikole Banića i Mladena Koića, ranije Mladena Ivezića, Josipa Jurčevića i dr., a u posljednje vrijeme Romana Leljaka (Leljak istražuje beogradske arhive) pokazuju kako dokumenata ima dovoljno i kako je i službena komunistička pripovijest o Jasenovcu laž. Jasenovac zasigurno nije bio hotel i zabavljalište, nedvojbeno je bilo zločina u tome logoru (zločine mogu negirati jedino psihopatološke osobe), svaka žrtva zaslužuje pijetet, ali Jasenovac je daleko od onoga što propovijeda ustanova Spomen područje Jasenovac.

Navedenim povijesnim istraživačima država ne samo da ne pruža nikakvu pomoć (ako tu izuzmemo Ministarstvo branitelja na čelu s ministrom Tomom Medvedom koje je Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac dodijelio 50.000 kn), nego su njezini službenici često na sličnoj liniji s cenzorima koji bi zabranili istraživanja pod smiješnima optužbama za 'revizionizam'. Kao da povijest kao znanost nije usmjerena prema reviziji, dakako, znanstvenoj, a ne ideološkoj reviziji. Politikanti i intelektualne mizerije boje se ozbiljnih znanstvenih istraživanja, jer su na lažima izgradili svojem karijere, te bi i danas bi kad bi mogli rado neistomišljenicima začepili usta kundakom ili na hudojamski način.

Umjesto reaktivnog, afirmirati proaktivni pristup u politici i diplomaciji

Pustimo prošlost i okrenimo se budućnosti. Česta je ovo ispraznica dobrog dijela političara i (psedo)intelektualaca. Da, povijest zaista treba prepustiti povjesničarima. Političari su previše traumatizirali narod politikantskim raspravama o ustašama i partizanima; narodu je puna kapa tih tema. No, zdravu budućnost nije moguće graditi na guranju problema pod tepih i na lažima. Istražiti do kraja Jasenovac, doznati istinu onakvom kakva ona jest – imperativ je za hrvatsku budućnost i hrvatski identitet. Velikosrpska izložba u UN-u dokaz je kako neraščišćena povijest predstavlja uteg oko vrata i moćni manipulativni alat u rukama neprijatelja (velikosrpska ideja).

Jedna od patoloških crta hrvatske politike, pa tako i u odnosu prema Jasenovcu, je vječiti kompleks manje vrijednosti, mazohizam i reaktivni pristup praćen posipanjem pepela i klečanjem na 'kuruzi' jasenovačke mitologije. Umjesto proaktivnog pristupa politike i diplomacije, lobiranja, prevođenja dokumenata na strane jezike, često se ne radi ništa, a reagira se tek onda kad nam zalijepe šamarčinu. Vrijeme je da takva praksa prestane i da političari i diplomati krenu raditi posao za koji su debelo plaćeni. Tko se hrani kruhom naroda, ima narodu računa davati, rekao je davno veliki Ante Starčević.