Neznanje i nedostatak talenta kao razlozi dramatičnog potonuća karijere

Ime Bernarda Jurline u devedesetim se godinama pretvorilo u sociologijski i politologijski pojam. Jurlinizmom se označavalo prestupanje iz jednoga u drugi suprotstavljeni politički i svjetonazorski tabor, i to radi osvajanja političkih sinekura i napretka u karijeri.

Ovaj bivši funkcionar komunističkih sindikata bio je, naime, prvi visoki funkcionar staroga poretka koji je prestupio na HDZ-ovu stranu. Iako je njegovo prezime postalo terminom, njegova daljnja karijera, iako upečatljiva i strmoglava, ostala je uglavnom zaboravljena. Ipak, njen je pravac bio vrlo neuobičajen za karijere političara. U samo nekoliko mjeseci on je s položaja potpredsjednika Vlade, postao „običan" ministar, pa veleposlanik, a nakon toga generalni konzul.

Karijere koje se odvijaju u suprotnom smjeru - od generalnog konzula, preko veleposlanika i ministra do potpredsjednika vlade - nisu neuobičajene, ali ovakav karijerni silazak u javnoj službi izrazito je rijedak. Naime, kad im političke karijere krenu nizbrdo, kad počnu gubiti uporište u biračkom tijelu, kad su političke okolnosti za njih nepovoljne, u konsolidiranim demokracijama političari napuštaju javnu službu i karijeru nastavljaju ili u građanskom društvu, ili u poslovnom sektoru. Svi se nastoje povući u sferu u kojoj konkurencija nije tako žestoka kao u politici, u kojoj legitimitet za obnašanje dužnosti ne ovisi o tome koliko biračke potpore političar može pridobiti na izborima kad je na vrhuncu utjecaja i moći.

Ponekad se, međutim, dogodi da se javnosti zabrinu što će se, nakon što mu istekne mandat, događati s nekim predsjednikom republike, dakle, političarom koji je zauzimao najviši izborni položaj u društvu. Neki su, tako, u Sjedinjenim Američkim Državama bili zabrinuti što će, nakon isteka njegova drugog mandata, biti s Bilom Clintonom. On je predsjedništvo okončao neobično mlad za dotadašnje američke uvjete, u punoj životnoj snazi, a u politici više nije bilo mjesta za njega. Da je ostao intenzivno prisutan u političkoj javnosti, niti jednom budućem predsjedniku to ne bi bilo ugodno, jer bi uspješan bivši predsjednik mogao postati element destabilizacije političkog sustava ili društva.

Ne postoji, naime, niti jedna izborna politička dužnost koju je moguće obavljati nakon predsjedničke. Bivši predsjednik može se kandidirati za gradonačelnika samo u holivudskoj b-produkcijskoj komediji, ali nikako u realnom političkom životu, a kandidiranje bilo za Gornji, bilo Donji dom Kongresa jednako je nezamislivo. Zamislivo bi, možda, bilo kandidiranje bivšeg predsjednika za suca Vrhovnog suda, a neki su mislili da bi upravo to bilo idealno za Clintona, jer bi ga dužnost u sudbenoj vlasti natjerala na potpunu diskreciju prema izvršnoj grani vlasti. On se, kao i većina drugih američkih predsjednika, odlučio za djelovanje u građanskom društvu, a u politici se pojavljuje tek rijetko, i to na konvencijama svoje stranke, na kojima je podupirao nominaciju svoje žene ili predizbornu kampanju za drugi mandat stranačkog kolege, današnjeg predsjednika Baraka Obame.

U nekim europskim sustavima, na primjer talijanskom, za bivšeg je Predsjednika rezerviran položaj doživotnog senatora, a takvo dobro rješenje bilo je i u hrvatskom Ustavu dok je Sabor bio dvodoman. Predsjednik Mesić 2000. je predlagao da se za bivšeg predsjednika Republike osigura mjesto „dodatnog" doživotnog suca Ustavnog suda, ali to rješenje nije usvojeno. Budući da specijalist za kazneno pravo i kaznenu proceduru u Ustavnom sudu, akademik Davor Krapac, u kolovozu, nakon osmogodišnjeg mandata, napušta Ustavni sud i odlazi u mirovinu, njegov učenik i nasljednik na sveučilišnoj katedri, Ivo Josipović, bio bi primjeren nasljednik, a mjesto u Ustavnom sudu primjereno je za bivšeg Predsjednika.

Odluka da nakon predsjedničkog mandata, dakle, mandata u kome je predstavljao cijeli politički narod, sve hrvatske državljane, Ivo Josipović krene u borbu za određeni broj glasova, da u javnosti bude doživljen kao predstavnik jedne interesne skupine ili svjetonazorske skupine, govori o tome da bivši predsjednik ne razumije temeljne odnose u političkoj areni i osnovna pravila što ih političar mora poštivati.

Nedostatak političkog instinkta i nepoznavanje pravila u političkom sustavu predsjednik Josipović pokazao je već time što je u bitku za drugi predsjednički mandat odlučio ući kao kandidat stranaka trenutne vladajuće koalicije, odnosno, prije svega Milanovićeva SDP-a. Time je na sebe preuzeo obvezu braniti neobranjivo, prikrivati nezadovoljstvo djelovanjem administracije i naročito premijera, i u predizbornoj utrci postati njihovim taocem. Na njegovu nesreću, HDZ nije okupio samo svoje tradicionalno biračko tijelo, nego mu je suprotstavio umjerenu, prepoznatljivu protukandidatkinju, sposobnu povezivati i pridobiti potporu u centru političke arene.

Paradoksalno, predsjednik Josipović u cijeloj se kampanji ponašao kao izazivač, kao onaj koji antagonizira protivnicu, posve zanemarujući činjenicu da ga predsjednički mandat obvezuje na umjerenost, povezivanje i gentlemansko ponašanje, a njegova je protukandidatkinja u cijeloj kampanji bila izrazito odmjerena, pokazujući da je svjesna kakav se politički pristup očekuje od osobe na dužnosti predsjednika Republike. Vezivanje uz stranku i nedostatak svijesti o tome da ga obvezuje predsjednički mandat na isteku, vjerojatno su bili presudni razlozi njegova izbornog poraza. Odsutnost političkog talenta pokazao je ponovno na samom isteku mandata, kad je nekoliko mjeseci prekasno antagonizirao svoju dotadašnju stranku. Nikome nije bilo potrebno da to kaže bivši predsjednik Josipović, pa da shvati da su premijer Milanović, njegova Vlada i stranka lišeni bilo kakva reformskog kapaciteta i da Hrvatska, kojoj su reforme nužne, održavanjem ove Vlade samo gubi dragocjeno nenadoknadivo vrijeme.

Ako je Josipović već odlučio ući u stranački život, nakon što je u kampanji ostao SDP-ovac, to je trebao ostati i nakon mandata. Kao svoj politički moto nekoć je spominjao kinesku poslovicu koja kaže kako samo treba dovoljno dugo sjediti uz rijeku i čekati da rijeka odnese leševe protivnika. Očito je da premijera Milanovića doživljava kao protivnika, i to smo znali i prije nego što je glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić o tome rekao poneku riječ više. Milanović se, pak, upravo sprema skočiti u rijeku. Naime, u to je vrijeme razmišljao bi li provocirao nešto ranije parlamentarne izbore, i to već u travnju ili svibnju. Kad god skočio u tu političku rijeku, sigurno je da iz nje neće isplivati, nego da će ga brzaci odnijeti. Da je Josipović, sukladno svom motu, sjedio uz rijeku, vjerojatno bi se pokazalo da kineska poslovica ponovno djeluje. SDP-ovci, nakon Milanovićeva utapanja, ni ne bi imali nekog drugog izbora nego da bivšem predsjedniku Josipoviću ponude da preuzme vođenje njihove stranke, da je okupi nakon Milanovićeva razdoblja devastacije i nakon izbornog poraza. Međutim, kad je o svom odnosu prema stranci i stranačkom vođi progovorio javno prije parlamentarnih izbora, većina ga je dojučerašnjih pristaša doživjela kao izdajnika.

Koncept preživljavanja u političkoj areni, što ga nudi kao soluciju: okupljanje ljevice u dva politička bloka, jednoga oko Milanovića i SDP-a i drugog oko njega, predstavljajući to kao repliku političke arhitekture iz 2000. godine, pokazuje da bivši Predsjednik ne zna ništa o izbornoj matematici. Hrvatski izborni model, s deset relativno malih izbornih jedinica, ne djeluje kao razmjerni sustav u pravom smislu riječi, nego ima učinak blizak učinku većinskog sustava.

Znači da nagrađuje najveću političku stranku. HDZ je na predsjedničkim izborima (prvi krug) pokazao da s predizbornim partnerima može osvojiti oko 40 % glasova. Ako su mu protivnički glasovi razdrobljeni u dvije ili više skupina, tih oko 40 % glasova pretvara se u najmanje oko 50 % mandata, druga lista po snazi ostvaruje bitno slabiji rezultat, a eventualni treći blok, čak i s više od 10 % glasova, ostaje marginalno parlamentaran.

Josipović riskira da u takvoj arhitekturi sam ne osvoji parlamentarni mandat. Uostalom, sjetimo se da je, kao kandidat četvorke, 3. siječnja 2000., Stipe Mesić ostao bez parlamentarnog mandata, a samo nekoliko tjedana potom pobijedio je na predsjedničkim izborima. Put koji je Mesić u siječnju 2000. napravio „prema gore", kao „anabazu", Josipović bi u narednim mjesecima mogao napraviti kao „katabazu". Strmoglavi pad njegove karijere mogao bi zasjeniti čak i legendarnog Bernarda Jurlinu i njegov silazak s političkih visina.