(GEO)POLITIČKI OBJEKTIV

Nezadovoljstvo europskim tzv. elitama vidljivo je i u jačanju desnih, antisistemskih i tzv. populističkih stranaka diljem Europe

Pred nekoliko dana ministar obrane Norveške Frank Bake Jensen u svom je govoru na zasjedanju "Vojnog društva Norveške" izjavio da moramo uzeti u obzir da oružani sukob između država u Europi više nije nezamisliv i da postoji mogućnost da između zemalja Europe počne rat. Slične tvrdnje povremeno su se mogle čuti i proteklih godina, no one su se više odnosile na mogućnost izbijanja novoga svjetskog rata. Papa Franjo tako je krajem 2015. godine ustvrdio da proživljavamo treći svjetski rat.

13.01.2019. u 21:34
Ispiši članak

Iako iznesena tvrdnja norveškog ministra u ovome trenutku može izgledati kao još jedna u nizu katastrofičarskih prognoza, vrijedi se zapitati gdje se u sigurnosnom i geopolitičkom smislu nalaze Europa i svijet na početku 2019. godine. Tražeći odgovor na ovo pitanje prije svega treba istaknuti da živimo u vremenu velikih promjena i tektonskih lomova na međunarodnoj sceni. Sigurnosni izazovi na globalnoj razini sve su brojniji, a geopolitika se (što je odlika kriznih razdoblja) na velika vrata vratila u medijske i akademske krugove.

Rađanje multipolarnog svijeta

Nakon završetka Hladnog rata lamentiralo se o "kraju povijesti" i o pobjedi liberalne demokracije kao "najboljeg od svih svjetova". Početkom 2019. političari poput Orbana govore o kraju liberalne demokracije (zalaganje za i-liberalnu demokraciju), a države koje žele reviziju postojećih geopolitičkih i ideološko-vrijednosnih odnosa na međunarodnoj sceni sve su brojnije i nerijetko ih povezuje antagonizam sa SAD-om. U doba Hladnog rata imali smo dva bloka, jedan kapitalistički koji je predvodila Amerika i socijalistički na čelu sa SSSR-om. Danas su odnosi daleko kompliciraniji jer uključuju veći broj relevantnih globalnih i regionalnih aktera, a nerijetko i "bellum omnium contra omnes" (rat svih protiv sviju).

Sjedinjene Američke Države (SAD) i dalje su najmoćnija sila na svijetu i nema nikakve sumnje da će to biti i u skoroj budućnosti. No, jednako tako nema sumnje da živimo u vremenu opadanja moći SAD-a kao svjetske "supersile", tj. u vremenu kraja unipolarizma u kojemu je jedna država, SAD, mogla cijelome svijetu nametati svoja rješenja (tzv. intervencionizam). Sva događanja na globalnoj geopolitičkoj, geostrateškoj i geoekonomskoj razini pokazuju da živimo na pragu rađanja multipolarnog svijeta u kojemu će uz SAD postojati nekoliko centara moći s globalnim utjecajem. Prije svega tu govorimo o Rusiji i Kini, ali i o za sada regionalnim "igračima" kao što su Indija, Iran, Pakistan, Turska, Japan i Brazil.

Mogućnost novih ratova i konflikata

Rađanje multipolarnog svijeta još uvijek je u začetcima i upravo ta činjenica poziva na oprez jer je jasno da će proces formiranja novoga svijeta uključivati nove konflikte i ratove. Svi poreci u prošlosti formirali su se i raspadali uz veće ili manje konflikte. A u tim konfliktima posebno stradavaju male države na čijim se područjima razračunavaju veliki igrači. Sirija je ogledni primjerak proxi ratova, tj. ratova preko posrednika i borbe za primat globalnih i regionalnih igrača. Konfliktni potencijali koji bi mogli prerasti u sukobe šireg razmjera postoje u nekoliko dijelova svijeta: osim Bliskog istoka i sjeverne Afrike tu posebno treba istaknuti Balkan, Ukrajinu i južno Kinesko more.

Trgovinski rat SAD-a i Kine (u korijenu kojeg je, među ostalim, pokušaj opstruiranja inicijative "Pojas i put", ali i koncepta "Kina 2025" koji ovu državu želi pretvoriti u predvodnika u razvoju visokih tehnologija), utrka u naoružavanju SAD-a i Rusije (ruski hipersonični sustav Sarmat i najava da SAD ne će produžiti ugovor o raketama srednjeg dometa), ali i sve zategnutiji odnosi SAD-a i Turske (koja sve više gleda prema Moskvi) obilježili su 2018. godinu. A tome treba dodati i sve manje idilične odnose Washingtona i Bruxellesa. Na EU do sada se gledalo kao na produžetak američkih interesa, no 2018. su godinu obilježili prijepori oko nuklearnog sporazuma s Iranom, neslaganja oko izgradnje Sjevernog toka 2 (koji podupire Njemačka, koja također sve više gleda prema Moskvi, a najsnažnije mu se protivi SAD), ali i sporovi oko uvođenja carina na aluminij i čelik.

Njemačke i francuske ambicije

Situacija u Europskoj uniji (EU) bit će posebno zanimljiva nakon raspleta Brexita. No, već sada su se u Uniji iskristalizirala dva bloka: suverenistički koji prevode države Višegradske skupine, s konceptom EU-a kao zajednice ravnopravnih i suverenih država i naroda, i federalistički iza kojeg stoje Berlin i Pariz koji bi rado formirali Sjedinjene Europske Države kao polugu jačanja svoje moći. U situaciji formiranja multipolarnog svijeta i Francuska i Njemačka sve više pokazuju ambiciju da ne budu tek prirepak angloameričkog središta, nego bi u okviru novoga miješanja karata  željele postati poseban (geo)politički pol. Koliko je to realno, pokazat će budućnost.

"S Njemačkom ćemo raditi na uspostavi nezavisnih europskih ili francusko-njemačkih financijskih instrumenata koje će onemogućiti da postanemo žrtvom ekstra-teritorijalnih američkih sankcija. Želim da Europa bude suvereni kontinent, a ne vazal", izjavio je pred nekoliko mjeseci francuski ministar financija Bruno Le Maire. Slično razmišlja i njemački šef diplomacije Heiko Maas koji se zalaže za izgradnju "snažne i neovisne Europe".

U realizaciji ovih planova do sada je daleko uspješnija Njemačka koja je EU de facto pretvorila u instrument svoje ekonomske moći. Kao ekonomski najmoćnija država EU-a Njemačka osjeća da je prerasla razinu regionalne sile i stremi prema statusu globalne sile. Međutim, tog statusa nema bez snažnije suradnje s Rusijom. A snažnija suradnja (njemački kapital i visoke tehnologije i ruski resursi) Berlina i Moskve predstavlja noćnu moru Anglosaksonaca. U tom kontekstu, kontekstu obuzdavanja njemačke moći, treba gledati i Brexit i protivljenje izgradnji Sjevernog toka 2 kao i općenito Trumpovu politiku prema Njemačkoj. SAD nije ni veliki ljubitelj EU-a: snažna i jedinstvena EU sa svojim ljudskim, gospodarskim, obrazovnim i tehnološkim potencijalima predstavlja konkurenciju SAD-u koji svoje ekonomske i geopolitičke interese mnogo lakše može ostvarivati putem bilateralnih odnosa s pojedinim europskim državama.

"Zanimljivo" je i u hrvatskome balkanskom okruženju

"Zanimljivu" političko-sigurnosnu situaciju imamo i u hrvatskome balkanskom okruženju. Nakon što je Crna Gora postala članicom NATO-a, na tom su putu Makedonija (promjena imena u Sjeverna Makedonija), a dugoročno i Srbija (čija je Narodna skupština 2007. proglasila vojnu neutralnost, no sjedenje na dvije stolice ne će biti moguće zauvijek) i Kosovo (koje je nedavno donijelo odluku o formiranju vojske). Na red će doći i Bosna i Hercegovina, neovisno o stavovima tzv. Republike Srpske kao ruske ispostave na Balkanu.

Najava "razgraničenja" Srbije i Kosova prošle godine nije realizirana, a situacija između Beograda i Prištine zakomplicirala se uvođenjem carina na robu iz Srbije i BiH od 100%. Međutim, budući da se Washington očito odlučio pozabaviti situacijom na Balkanu, ove bismo ili sljedeće godine mogli ući u konačnu fazu raspleta kosovskog pitanja. Tzv. Zapadni Balkan i danas je vrlo nesigurno područje s nekoliko mogućih konfliktnih žarišta (Kosovo, zapadna Makedonija, BiH), tako da bi Hrvatska (koja ima posebne interese u Bosni i Hercegovini) trebala budno paziti na to što se događa u našem susjedstvu.

Čitavu situaciju u Europi dodatno kompliciraju sve češći teroristički napadi, ali i migracije koje predstavljaju ne samo jedno od ključnih pitanja međunarodne sigurnosti, nego i temeljno pitanje europske budućnosti i identiteta (neki dijelovi velikih europskih gradova postali su već danas „no-go“ zone u koje će uskoro moći ući jedino vojska). S tim je povezano i pitanje odnosa autošovinističkih europskih elita i tzv. običnih ljudi čije se mišljenje svih ovih godina jednostavno preziralo i glede pitanja migracija i glede i drugih bitnih tema. U Francuskoj je krenula pobuna (neovisno o tome tko je, možda i s one strane Atlantika, eventualno povukao okidač) koja jasno ukazuje na frustracije koje se svih ovih godina skupljaju kod običnih ljudi. Nezadovoljstvo europskim tzv. elitama vidljivo je i u jačanju desnih, antisistemskih i tzv. populističkih stranaka diljem Europe. Svaka akcija izaziva reakciju.

Izdaja hrvatskih nacionalnih interesa

U geopolitičkim i sigurnosnim okolnostima koje nisu nimalo benigne i jednostavne u svijetu, Europi i okruženju Hrvatska bi, ako želi postati ozbiljna država, morala vrlo ozbiljno promišljati svoju ulogu i poziciju u međunarodnim odnosima. Trebamo znati gdje nam je mjesto, s obzirom na euroatlantske okvire, no ne trebamo se ni u kom slučaju gurati u prve redove bilo kakvih antagonizama sa silama koje nisu dio euroatlantskih integracija. Jedino budala sva jaja drži u istoj košari.

Nakon što je, na žalost, propala nabava borbenih zrakoplova od strane Izraela (riječ je, usput govoreći, o odličnim  borbenim zrakoplovima: o "starim kantama" mogu govoriti jedino zlonamjernici, lobisti ili diletanti koji ne znaju da je kvaliteta zrakoplova određena njegovom elektronikom (F-16 Barack imaju vrhunsku elektroniku), a da u američkoj vojsci još danas lete, a letit će do 2050. bombarderi B-52 iz vremena Vijetnamskog rata), Hrvatska treba što žurnije razmotriti druge ponude i pristupiti realizaciji nabave borbene eskadrile. Borbeno zrakoplovstvo je elita svake vojske i najvažnije sredstvo odvraćanja. Ozbiljna država danas jednostavno mora imati kvalitetne borbene zrakoplove i sposobnost kontrole svoga neba.

Države u kojima postoje strateški projekti kompatibilni s američkim interesima obično su mirne i sigurne zemlje. Jedan od projekata koji je Hrvatsku mogao uvezati u američke interese (interes diverzifikacije europskih pravaca opskrbe plinom i interes prodaje ukapljenog plina) svakako je projekt izgradnje LNG terminala na Krku. Zašto taj terminal već nije izgrađen pitanje je koje ne nameće samo pitanje nesposobnosti političkih elita koje vode Hrvatsku od 2000. godine. Činjenica da je gotovo svaki projekt koji je u interesu Hrvatske u posljednjih dvadesetak godina miniran i stopiran, nedvojbeno ukazuje na izdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Pripadnici kompradorske elite duboke države danas očigledno misle da su nedodirljivi, no trebali bi postati svjesni da se povijest nikada ne briše, a da je budućnost uvijek otvorena. A "svaku obijest kaznila je povijest"!

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.