Neostarčevićanci vs. poststarčevićanci: O kršćanskoj sekularnosti, liberalnom nacionalizmu i budućnosti hrvatske desnice

Otužna hrvatska politička zbilja 2018. godine i odviše doslovno potvrđuje Marxovu misao po kojoj se povijesni događaji odvijaju dvokratno – prvo kao tragedija, a potom kao farsa. Propast klasičnih hrvatskih stranaka koje danas životare na političkoj pozornici najbolje se ogleda u, plutarhovski rečeno, "usporednim životopisima" njihovih vođa; dok je Josip Juraj Strossmayer, vođen geslom "Prosvjetom k slobodi", utemeljio niz kulturno-obrazovnih institucija koje djeluju i danas, sada se kao guru hrvatskog školstva nameće biskupov "narodnjački" nasljednik, Ivan Vrdoljak, prekvalificiravši se iz "čovjeka s mudima" u obrazovnog kvazireformatora. Dok je Stjepan Radić prije stotinjak godina zbog zagovaranja hrvatskih nacionalnih interesa robijao po austro-ugarskim i monarho-jugoslavenskim zatvorima, aktualni predsjednik "seljaka" Krešo Beljak s pravosuđem se suočavao tek kao obijač osobnih automobila, koje je otvarao pomoću kovanice od pedeset lipa. Srećom ni atentati nisu kao prije, pa se Milorad Pupovac u središtu Zagreba nije proveo kao nekoć Milan Šufflay ili Mile Budak, nego je pogođen komadićem girice i ostatkom limuna, što je Jutarnji list  popratio dramatičnim naslovom "Osjetio sam udarac u desnu stranu tijela", s podnaslovom u kojemu "gazda restorana" kraj kojega se incident dogodio, kao da mu predsjednik SDSS-a izdiše na rukama, progovara: "Tko, Milorade, tko?"...

Sličan prijelaz iz svečanosti i uzvišenosti žanra tragedije u priprostu razinu posvemašnje niskosti iliti farsu, očituje se – na čitavome nizu razina – i u odnosu na pravaštvo. S jedne strane, riječ je o samome pojmu "prava", koje se nekad, u sklopu sintagme o "hrvatskom državnom pravu", odnosilo na nacionalni kolektiv, da bi ga se danas spojilo s epitetom "ljudsko", istodobno ga individualizirajući i apsolutizirajući. Prije stoljeće i pol na "pravo" su se pozivali nacionalisti, dok se na "prava", u množini, sada pozivaju borci za istospolne "brakove" i posvajanje djece.

S druge strane, fragmentacija jednoga "prava" na njihovo nepregledno mnoštvo dogodila se i u kontekstu pravaških stranaka, koje su prve raskole doživjele još za života Ante Starčevića, dok danas niti mnogi pravaši vjerojatno ne znaju koliko inačica izvorišne nacionalističke stranke uopće postoji, ne uspijevajući se sporazumjeti niti međusobno, to jest s drugim pravašima, a kamoli s ostatkom političke i nepolitičke populacije. Dodamo li toj jednadžbi zagrobni život starčevićanskih ideja u strankama koje se ne kite pravaškim imenom, počinjemo se pitati: dokazuje li raspršenost Starčevićeve misli u hrvatskome intelektualno-političkom životu – uz iznimku satiričnih ljudskopravaških primjera – Starčevićev poraz ili Starčevićevu pobjedu?

Druževno živinče

Dvojbu o pobjedi i porazu produbljuje i spoznaja o selekciji Starčevićevih misli u današnjemu hrvatskome političko-ideološkom instrumentariju, to jest o razlici između onoga što je Starčević zagovarao, a danas je općeprihvaćeno – poput aksioma o hrvatskoj neovisnosti –  ali i onoga što je ostalo izvan srednje struje, a itekako bi moglo doprinijeti stupnju njezine rafiniranosti. Starčevića se, dakle, u naknadnim interpretacijama njegove političko-filozofske misli i opće povijesne uloge nerijetko poima odviše redukcionistički, bilo da se prihvaća samo dio njegovih ideja, ili da ih se ne razumije u potpunosti.

Oblikujući se po uzoru na antičke i prosvjetiteljske mislioce, Starčević je, aristotelovski rečeno, istinski "zoon politikon", ili – kako je to sȃm sročio, prešutno parafrazirajući Aristotela – "druževno živinče". Prihvaćajući temeljne ideje Francuske revolucije u kombinaciji s prosvjetiteljskim Lockeovim liberalizmom, Rousseauovim konceptom "društvenog ugovora" i Montesquieuovim nacrtom trodiobe vlasti, Starčević nadilazi binarnu opreku "ljevice" i "desnice" shvaćenih natpovijesnim, izvankontekstualnim kategorijama, pa je simpatije pronašao i na neočekivanim adresama, primjerice u Krležinoj publicistici i pjesništvu, gdje je označen kao "najlucidnija naša glava" i onaj koji "nigdar neje s klimavcima klimal".

Preduvjet za mapiranje starčevićanske politike u suvremenom hrvatskome političkom životu krije se u pitanju koje je između nužnosti i besmisla, a u banaliziranom izdanju glasi: kako bi se Starčević danas ponio prema ovome ili onom društveno-političkom fenomenu? Može li se iz Starčevićeva nauka izlučiti neka bȋt, primjenjiva na najrazličitije društveno-političke kontekste? Može li se nijansirana Starčevićeva misao, koja bi se njezinu površnom poznavatelju u mnogočemu mogla učiniti protuslovnom, koristiti kao prosudbeno mentalno oruđe i u 21. stoljeću? Da krajnje pojednostavnimo ove refleksije i vratimo se na maločas navedeni primjer, je li senzacionalistički novinar koji je Peri Kovačeviću prije nekoliko godina u usta stavio rečenicu "Starčević bi podržao istospolne brakove", možda bio u pravu? Starčević je, naposljetku, bio liberal (a queer entuzijasti su ga prije desetak godina u Jutarnjemu listu  svrstali uz bok drugih navodnih homoseksualnih velikana, poput Vladimira Nazora ili Ivana Gorana Kovačića); pa ipak, Starčević je bio i sljedbenik kršćanskoga morala, koji to onemogućuje, kako tada, tako i danas.

Iako je na takva pitanja nemoguće, pa i nepotrebno odgovarati, ono koje traži svoj odgovor jest kako, dakle, univerzalnu srž Starčevićeva nauka, ne ponašajući se kao da je 19. stoljeće, prenijeti u suvremeni kontekst, kao što bi to najeksplicitnije želio onaj HSP koji nosi Starčevićevo ime i doktorsku titulu?

Kršćanska sekularnost

Primjere sofisticirane Starčevićeve misli, koju načelno možemo primijeniti i na današnji politički kontekst, nalazimo u slojevitoj raščlambi dvaju fenomena koji se i u ovim vremenima najčešće poimaju jednodimenzionalno: odnosu države i Crkve s jedne, te poželjnome modusu hrvatstva između isključujućih ekstrema i anacionalnog otpadništva, s druge strane. Njegov odnos prema kršćanstvu, iz današnje perspektive, možemo tumačiti na tragu Vattimova viđenja sekularnosti kao "efektivne realizacije kršćanstva" i, štoviše, "potpune primjene svete [kršćanske] tradicije" na ljudsko društvo – dakle, ne kao protukršćanske rabote, već nuspojave kršćanske vjere ili, najblaže rečeno, izvedenice iz kršćanske kulture. Teza talijanskog filozofa jest da fenomen kršćanstva predstavlja ključni misaoni preokret u povijesti Zapada, a koji je uvjetovao mogućnost dovođenja i sama kršćanstva u pitanje te, posljedično, slobodarsku inicijativu za odvajanjem Crkve i države, uslijed čega i jedna i druga u punini mogu ostvariti svoje potencijale.

Iz prihvaćanja sekularna društvenog uređenja idealnim okolišem za slobodno vjersko djelovanje izrasta i mogućnost svojevoljnog pristupa ovoj ili onoj religiji, koja vjernike ne bi smjela pridobivati nasilno, jer samo "živa" i "dobrimi djeli izražena" vjera u stanju je "ljude osvajati" – kao što ih je "nekada kršćanska vjera osvajala i osvojila", pisao je Starčević.

Neke pogrešne predodžbe o kršćanstvu, oko kojih se i danas bespotrebno lome koplja, razobličio je prije priličnog broja godina i sȃm Starčević, pišući, primjerice, o odnosu znanosti i vjere: "Ako se vjera plaši slobode, znanosti, ona već tim dokazuje da je sumnjiva, upravo škodljiva, i sama si smrtnu osudu potpisuje". Vjera se znanosti nema zašto plašiti, jer – kao što, među ostalima, ističe i Ratzinger – "koliko god se neko ateističko objašnjenje svemira moglo činiti očitim, ono nikada neće dovesti do znanstvene sigurnosti da Bog ne postoji", zato što "nitko ne može eksperimentalno obuhvatiti ukupnost bitka ili njegovih uvjeta", pa je "u tome smislu proglašavanje »znanstvenoga ateizma« apsurdna tvrdnja, jednako i jučer i danas i sutra". Starčević, stoga, zagovarajući sekularnost, nije protukršćanski, već samo, shvatimo li klerikalizam kao tendenciju participacije Crkve u državnim pitanjima, antiklerikalan mislilac. "Dvije vlasti, svjetovna i duhovna, imale bi složno raditi o dobru općenitu, i ako se (...) jedna miješa u posle drugarice svoje, to je zlo, to je nered", pisao je Starčević, a njegovo sekularno stajalište nije spriječilo brojne istaknute pojedince iz crkvene hijerarhije – poput, primjerice, Jurja Žerjavića – da se i sami pridruže radu njegove i Kvaternikove stranke.

Zato se prigodnim čini ustanoviti samo naizgled paradoksalan koncept "kršćanske sekularnosti", kao obilježja društva unutar kojega postoje demokratske, postprosvjetiteljske, "agnostičke" institucije čiji sadržaj ovisi o građanskoj volji, pa tako vlast može biti nadahnuta kršćanskim, kao i scijentističko-pozitivističkim ili, primjerice, New Age  vrijednostima.

U idealnim okolnostima, svjetonazor birača bio bi podudaran s postupcima vladajuće elite. U Hrvatskoj, međutim, imamo većinski katoličko i tradicionalističko stanovništvo te, iz mandata u mandat, besadržajnu vlast u čije "lijeve" ili "desne" ljušture Bruxelles, Washington i ini upisuju ateističke ili novopoganske sadržaje. "Kršćanska sekularnost" u cijelosti se ostvaruje kada i oni državljani koji nisu vjernici, na Pascalovu tragu, zaključuju kako je društvo oblikovano u skladu s kršćanskim načelima superiorno društvu vođenom bilo kojim drugim idealom, pa se stoga i onima koji u Nj ne vjeruju valja ponašati "kao da Bog postoji". Ili, kako je to obrazložio Eliot: političar-nevjernik će u kršćanskome sustavu djelovati "kršćanskije" negoli političar-vjernik u nekršćanskom kontekstu ("Kršćanin i nevjernik ne mogu se ponašati različito pri obnašanju službe, jer ponašanje političara određuje opći etos ljudi kojima vladaju, a ne njihova vlastita pobožnost").

Liberalni nacionalizam

Starčevićeva se misao po nekoliko ključnih točaka razlikuje od stereotipnih prikaza hrvatskoga nacionalizma, ali i političke prakse više svojih nasljednika koji su ideju hrvatstva nerijetko tumačili odveć plošno. Starčevićev je nacionalizam bio liberalne provenijencije, pa u građanskome duhu francuskog republikanizma nacionalne identitete nije razumijevao monolitnima i zatvorenima, već otvorenima mijeni i protoku, neovisno o vjeri i drugim nacionalno-determinirajućim čimbenicima. Da je kojim slučajem integracija etničkih i vjerskih manjina u starčevićanski hrvatski nacionalni identitet ili "političko hrvatstvo" bila uspješnija, to bi zasigurno poništilo mnoge katastrofe koje su se od formiranja monarhističke pa do kraha komunističke Jugoslavije dogodile među Hrvatima i Srbima.

Takvi Starčevićevi nazori, osim iz njegova liberalizma, proizlaze i iz često ignoriranog kurioziteta koji bi mogao poslužiti i kao temelj za kritiku Starčevićeva nauka – ali iz nacionalističke perspektive. Starčević je svoje hrvatstvo, po uzoru na ilirce i Vitezovića, koncipirao toliko širokim da je ono obuhvaćalo narode svih južnoslavenskih zemalja, pri čemu ga je najlakše usporediti s jugoslavenstvom pod hrvatskim imenom, s drugim političkim sadržajem i alternativnom interpretacijom nacionalnog identiteta, dakle – jugoslavenstvom koje to nije.

Pa iako je jedna pravaška struja kompletan južnoslavenski prostor doživljala hrvatskim – te je i August Harambašić pjevao o teritoriju "od Balkana pa do Triglava" – to nipošto ne znači kako je Starčevićeva velikohrvatska zamisao bila savršeni kontrapunkt velikosrpskoj. Osim što je Starčevićevo viđenje razmjera budućih hrvatskih granica na hrvatskoj političkoj sceni bilo i ostalo marginalnim, dok se plan Ilije Garašanina sustavno nastojao provesti kroz čitavo 20. stoljeće, a kraj mu se ni danas ne nazire,  Starčevićeva ideološka teorija i politička praksa od prvoga su do zadnjeg dana njegova djelovanja, nasuprot imperijalističkim težnjama s epicentrom u Beogradu, ostale dosljedno pacifističkima. Naposljetku, svaka je pravaška politika na jugoslavenske planove, neovisno o njihovu opsegu i političkome sadržaju te možebitnoj srodnosti s njihovim koncepcijama hrvatske države, gledala kao na bezumnu tlapnju.

Starčevićanska misao čini aristotelovsku "zlatnu sredinu" između etničke isključivosti i potpune relativizacije nacionalno-identitetskog nasljeđa. Najjednostavnije govoreći, razlika između starčevićanskoga hrvatstva i svakoga jugoslavenstva – a napose onoga na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće – istovjetna je razlici između prosvjetiteljstva i romantizma.

Proistekavši iz filologije i kulture, jugoslavenska je ideja za umjetnike i njezine rane ideologe poput Ive Vojnovića ili Ivana Meštrovića, kako piše Zoran Kravar, nije označavala "politički projekt", već ni više ni manje nego – "eshatološki događaj". Budući da nečega što bismo mogli nazvati jugoslavenskom poviješću sve do 20. stoljeća jednostavno nema, već su do 1918. godine postojale samo povijesti zasebnih južnoslavenskih naroda, poput slovenske, hrvatske ili srpske, rana jugoslavenska ideologija vlastite vizije nije mogla utemeljiti na dokumentiranoj zajedničkoj prošlosti, pa je rješenje pronašla u fantazmi praiskonskog jugoslavenstva koje, zahvaljujući iskustvu mistične povezanosti, na ujedinjenje obvezuje i dvadesetostoljetne južnoslavenske narode. Ili, kako je to, suočivši jugoslavenstvo s pravaštvom, sročio Kravar: "Za razliku od Matoša (...), vidovdanci (...) ne vjeruju u historičnost naroda niti smatraju povijest okvirom narodnoga identiteta. Za njih je narodna duša transhistorična".

Jugoslavenstvo je, dakle, otpočelo kao vrsta zakašnjela romantičarskog iracionalizma, nasuprot hrvatstvu kao autentičnoj manifestaciji "društvenoga ugovora" i opciji za koju je, cinično rečeno, potreban minimum institucionalne indoktrinacije. Jugoslavenstvo, međutim – unatoč dvokratnome institucionalnome i izvaninstitucionalnom nasilju nad samosvojnim južnoslavenskim nacionalnim identitetima – u širim društvenim slojevima nikada nije zaživjelo. Jugoslavenski odsječak hrvatske povijesti stoga je tragikomičan – jer kako drukčije protumačiti zamjenu uloga političkoga utopizma i realizma, uslijed koje propala utopija desetljećima označava službenu državnu politiku, a samorazumljiva težnja za hrvatskom neovisnošću poprima utopijska svojstva?

Neostarčevićanci protiv poststarčevićanaca

Iz zablude jugoslavenskoga iracionalizma, međutim, pouke mogu izvući i zastupnici hrvatskoga nacionalizma, među kojima se nalaze i oni skloni ponavljanju takve zabluda, samo s drugim nacionalno-ideološkim predznakom, iznevjerujući pritom i samo starčevićanstvo. Percepcija hrvatstva kao transcendentne datosti, a ne rezultata višestoljetnoga formiranja hrvatskoga nacionalnog identiteta od srednjovjekovnih narodnih vladara naovamo, u velikoj mjeri proizlazi upravo iz manjka sekularne svijesti, ali i nepotpunog shvaćanja kršćanstva. One nacionalno orijentirane snage koje djeluju s punim razumijevanjem međuodnosa religije i države te nacionalnog identiteta kao slojevitog fenomena na razmeđu fluidnosti i ukorijenjenosti možemo nazvati starčevićancima, ili – u današnjemu političkom kontekstu – neostarčevićancima.

Oni koji iznevjeruju jednu od ovih dviju točaka tek su pseudostarčevićanci ili poststarčevićanci, koji se prema Starčevićevu nasljeđu odnose relativistički, kao što se postmodernisti – uvjetno rečeno – odnose prema modernizmu. Stranka prava se u 20. stoljeću iz starčevićanske uvelike preobrazila u poststarčevićansku, pa tako Ante Pavelić, kao vođa Ustaškog pokreta, starčevićanstvo iznevjeruje svojim nasilnim djelovanjem, ali i pokušajem podvrgavanja Katoličke crkve Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Iako koncepti "liberalnog nacionalizma" i "kršćanske sekularnosti" mnogima isprva djeluju, kako bi rekao Karamarko, kao "drveno željezo", ovom ih prigodom možemo nametnuti kao najvažnija mjerila za prosudbu razine starčevićanstva u politikama koje se na Starčevića i pozivaju. Starčevićanstvu kompatibilne ideje očituju se u različitim strujama hrvatskoga političkog i intelektualnog života, poput ekonomski liberalnih krugova koji u hrvatskim medijima grade sve veći utjecaj, pretpostavljajući zabranjivalačkom mentalitetu normativni zapadnjački ideal pluralnosti, a "dogovornoj ekonomiji" istinski slobodno tržište.

Postjugoslavenskoj, postkomunističkoj postmoderni razuma se nije teško odreći; ranija inkarnacija jugoslavenstva ionako se temelji na iracionalizmu. No suvremena pojava starčevićanske misli, koja podrazumijeva i duh hrvatskog suverenizma, trebala bi ostati ukorijenjena u racionalnom rasuđivanju, kloneći se svjetovna utopizma i uskogrudnosti, uz neponavljanje onih pogrešaka iz prošlosti koje su dovele do smrti različitih, i jugoslavenskih i hrvatskih ideologija. O ishodu idejnog nadmetanja između neostarčevićanaca i poststarčevićanaca ovisit će sudbina onoga što se u Hrvatskoj naziva "desnicom", a samim time i budućnost hrvatske nacionalno-političke misli te hrvatskoga društva i države u cjelini.