Nemojmo se zavaravati, ministricu su prijatelji pitali da uredi praznike u vrijeme kada su aranžmani za skijanje jeftiniji

Ove godine. I za malo tih njemu sasvim neprofitabilnih kvadrata. No, sve žalopojke oko nestašice majstora lani je nadmašila priča jedne moje poznanice. 

Krov na kući za odmor je prokišnjavao. Jedini majstor do kojeg se u kratkom roku moglo doći ostavio ju je u šoku kad je prešao dvorišni prag. Nije mogla procijeniti točno, ali imao je više od 75 godina. I popeo se na krov i popravio ga. 

Ona je strahovala. Zbog starca na krovu!

Veseli četrdesetogodišnjaci (ili mlađi) koji zastupaju ideje rada do besmrtnosti sada bi zapljeskali. Taj majstor za krov je i sam odavno amortiziran, rekli bi, a i dalje je profitabilan. Besmislica. U normalnoj ekonomiji likovi od 75 godina idu u šetnju i 50-godišnjakinjama govore da su mlade i lijepe. Ne penju se po krovovima. U mirovini su. U Hrvatskoj nisu. Tržište ih traži. Jer su mlađi ili odselili ili programiraju ili negdje od prevelike nesreće puše, piju i nariču. 

Trgovački lanci zazivaju umirovljenike da rade za njih na četiri sata radnog vremena, u ordinacijama obiteljske medicine, potom u primarnoj pedijatrijskoj službi fali doktora pa će aktualna ekipa, samo da ih zdravlje posluži, mahati stetoskopima do 80. rođendana. Tako je to u Hrvatskoj, od krovopokrivača do doktora specijalista. Svega je manjka, osim političara. Posebno onih s genijalnim idejama. Poput ideje da se politički podrži junačku sindikalnu bitku koja za cilj ima spasiti radni narod od rada do 67. godine života. 

Gledamo li s razine ljudskosti, zaista, možete li zamisliti da netko mora sa 66 godina popeti se na krov i popravljati ga? Za plaću. Što ako ne može? Onda je kažnjen i nagrađen prijevremenom mirovinom. Nižom. Ako može, tržište nažalost kaže da će u Hrvatskoj skakati po krovovima i 76, a ne sa 67. I to je porazno. 

Sindikalna akcija skupljanja potpisa za referendum kojim bi se građani izjasnili žele li da nam se propiše obvezan rad do 67. godine života ili do 41 godine radnog staža za punu mirovinu je promašena priča. Potop hrvatskog gospodarstva, jad i bijeda koju po plaćama ovih dana pretiču i Rumunjska i Bugarska ono je što će natjerati sve nas da radimo zauvijek. I ni jedna administrativna mjera to neće popraviti.

U gospodarstvu koje čovjeku nakon 41 godine radnog staža obećaju državnu mirovinu od oko 4.000 kuna ne isplati se raditi niti deset godina. I zato oni koji su na pragu svojih radnih karijera iseljavaju. I neće odustati od toga ako im se omogući da idu u mirovinu s navršenih 65 godina, a ne 67. Grčevito hvatanje za formu pomodna je djelatnost domaće političke opozicije baš kao što je potpuni intelektualni nerad i nered karakteristika domaće vlasti. Kad je riječ o sindikalnom referendumu tada raspravljamo samo o tome hoće li zaposlenici javnog, državnog i paradržavnog sektora raditi dvije godine, dulje ili neće. A pola njih ionako ništa ne radi. Čast i isprika drugoj polovici. 

U onoj radnoj Hrvatskoj od krovopokrivača do doktora radit će se onoliko koliko se može i koliko tržište zahtijeva jer je, kao što sam već tisuću puta ponovila, državna mirovina jednaka siromaštvu. 

Boljitku neće pridonijeti ni obrazovna reforma. Sada je to već sasvim jasno. Kad netko poput ministrice Blaženke Divljak kao iznimno važnu stvar lansira priču o izmjenama školskog kalendara tako da svaka škola za sebe odlučuje kako će u zadanim okvirima rasporediti praznike tada možemo definitivno priznati da smo propali. Zašto? Zato što je raspodjela školskih praznika oko koje će se sudeći prema demokratičnosti ministrice Divjak izjašnjavati valjda i predstavnici roditelja u školskim vijećima najmanje važna stvar za obrazovanje podmlatka.

A postat će važna. Posebno ovaj dio o razdvajanju zimskih praznika na dva djela i smještanjem jednog tjedna praznika na kraj veljače. Nemojmo se zavaravati. To su ministricu neki prijatelji pitali da uredi praznike u vrijeme kad su aranžmani za skijanje jeftiniji nego u siječnju odmah iza Nove godine.

I to je kost koju ćemo glodati u priči o reformi obrazovanja – kad ćemo na praznike, kao što glođemo sindikalnu referendumsku kost o tome do koje godine života ćemo raditi... a vrijeme prolazi, mi lajemo dok Rumunjska i Bugarska napreduju... kako je Gibonni u jednoj pjesmi otpjevao - 'Bolje nismo ni zaslužili'.