Nemamo suce Ustavnog suda i raspravljamo o nepotrebnim povjerenstvima, a ispod radara tiho vreba druga sporna tema

Nedostatak povjerenja konkurentskih stranaka kao razlog neizglasavanja tih točaka o kojima tjednima pregovaraju je nevjerojatan, površan, ali u suštini nedopustiv. I za jedne i za druge. Kako je uopće moguće usporediti politički marketing, a istražna povjerenstva to jesu u našem Saboru, jer su lišeni svakog mehanizma za provođenje istraga i izbor sudaca Ustavnog suda.

Ustavni sud, ma koliko bili nezadovoljni njihovim 'presudama' ili  koliko god nam se činile dvojbene , čini temelj Ustava Republike Hrvatske i države. Uspoređivati ih i stavljati u isti koš trebalo bi biti nedopustivo. Ne samo za našu državu, za svaku! Marketing, tanak i upotrebljiv na kratke staze, i temelj države! Na tu trgovinu nije trebalo pristajati, bilo bi to razotkrivanje onih koji zagovaraju takvu kombinaciju. Država i marketing nisu mjerljivi istim jedinicama. Njihovo vezivanje ne smije se definirati povjerenjem ili nepovjerenjem, a o imenima se lakše dogovore, ne nužno najkvalitetnijim iz svojih redova. Lako ćemo se sjetiti. To je nasilje nad demokracijom.

Dok nemamo suce Ustavnog suda i raspravljamo o nepotrebnim saborskim tijelima, ispod radara se površno raspravlja o Istanbulskoj konvenciji. Ne jednako kvalitetno kao u Bruxellesu. Nama je lakša rasprava kad smo isključivi i kada nema argumenata. Stranke glasuju različito, ali ne samo zbog unutarstranačke demokracije, više zbog nejasnog stava. Nedostatak sredstava za provedbu osvješćuje u sjeni ideologija. I dok rijetki raspravljaju, nasilje se i dalje događa u tišini doma, osim kad su javne osobe u pitanju. Država iz proračuna izdvaja 11 milijuna kuna za sigurne kuće, dakle svijest o obiteljskom nasilju postoji. Imamo i dobre zakone, a nasilje raste, ili raste samo senzibilitet pa ga više prijavljujemo i osuđujemo.

Ali, tko su uopće javne osobe u RH? Kakav je njihov karakter, kućni odgoj, kulturološko nasljeđe, kad su tako nasilni?Ne mislim pri tom na estradu... Izuzetak je politička estrada. Iz tog svijeta, iz svih stranačkih dresova, povremeno na naslovnicama završe obiteljski nasilnici. Bilo je, istina, i sumnji u pokušaje uništavanja političkih karijera bivših ali i aktualnih partnera, ali to je ipak manjina. I uvijek zahtijeva burnu reakciju i sankcije, barem kao poruku da je nasilje nedopustivo i da nasilnicima nema mjesta u javnom životu. Jesmo li uvijek jasno osudili? Ili su aktualni slučajevi bumerang koji nam se vraća u glavu upravo zbog pasivnog ponašanja društva?

Od kapetana nogometne reprezentacije, diplomata, pomoćnika ministara, savjetnika predsjednika... nijedan nije završio karijeru zbog nasilja ili bar prestao biti slavljen. Koliko cijelom ovom stanju pridonosi nedodirljivost lokalnih moćnika kojem je u ime kazne demokracije omogućeno okružiti se svojim ljudima, bez obzira na svoja profesionalna ili ljudska dostignuća ili ugled u svojoj društvenoj zajednici? Tako dobivamo gangove podobnih. Demokracija jest kad se s vrha ne dirigira zbivanjima na lokalnoj razini, ali demokracija nije kad se najjačem u lokalnoj sredini dopusti da gospodari  argumentom snage i izbaci one koji imaju snagu argumenta. Kada se već lokalne sredine oglušuju na nasilje svojih moćnika, pa čak ih i biraju, na potezu je nacionalna razina. I nije to suspenzija demokracije nego njeno priznanje.