Nemaju mrski revizionisti što propitivati i istraživati, Partija je tu da misli i propovijeda što je istina, a što laž

U Hrvatskoj su, naime, moguća najrazličitija čudesa. Tako, primjerice, u toj čudnovatoj zemlji i dalje traje lov "antifašističkih" šintara na ustaške zmije iako je većina ustaša 1945. godine fizički eliminirana ili protjerana. To je država koja formalno odbacuje komunistički sustav, ali svaki pokušaj revizije lažne komunističke povijesti od strane tzv. intelektualnog i političkog mainstreama automatski se izjednačava s revizionizmom i fašizmom.

Nemaju mrski revizionisti što propitivati i istraživati

Nedavno je tako i pučka pravobraniteljica Lora Vidović propovijedala bajke o strašnome revizionizmu koji hara Hrvatskom, a podrazumijeva negiranje karaktera NDH i razmjera zločina ustaškog režima. Pustimo sad na stranu to što u Hrvatskoj ne postoji niti jedna stranka koja je blizu Saboru, a da se zalaže za rehabilizaciju NDH i opravdava bilo koji zločin. Pravobraniteljica pod revizionizmom zapravo misli na dekonstruiranje velikosrpskih i komunističkih mitova koji svoj najsnažniji izraz imaju u jasenovačkome biču, biču za discipliniranje neposlušnih "Hrvateka" koji bi htjeli tamo nekakvu svoju suverenu državu.

Braniteljici (dragovoljki!) jasenovačkog mita strano je baš svako propitivanje službene verzije povijesti Drugoga svjetskog rata koju su ispisali i napisali slavni jugoslavensko-komunistički humanisti: od Sime Dubajića i Milovana Đilasa do Koste Nađa i Aleksandra Rankovića. Ukazivanje na gomilu netočnosti, krivotvorina i nelogičnosti u službenom popisu žrtava Spomen područja Jasenovac ne može biti ništa drugo nego nepatvoreni i destilirani fašizam.

Nemaju mrski revizionisti što propitivati i istraživati. Partija je tu da misli i propovijeda što je istina, a što laž. Znanstveno je ono što Partija kaže da je znanstveno. Sva ona silna količina arhivskog gradiva koje u svojim radovima donese Igor Vukić, Roman Leljak, Blanka Matković i dr. zapravo je bezvrijedno smeće pomračenih fašističko-revizionističkih umova. To gradivo a priori treba odbaciti i uopće ga ne smatrati vrijednim spomena. S revizionistima valja se nemilosrdno obračunati, sudskim i izvansudskim putem. Ako ih ne možemo baciti u jamu, treba ima oduzeti egzistenciju, mikrofon i pravo javnosti. Previše krvi "proljiveno" je da bi oni danas rovali i rušili tekovine narodnooslobodilačke borbe i svjetle tradicije... Smrt fašizmu, bunda Jovanki!

Stari i prokušani recept

U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. imali smo sljedeću preporuku: "(…) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača".

Stari je ovo i prokušani recept koji se danas, doduše, ne koristi za fizičku likvidaciju, ali ga "antifašistički" misionari, pomračeni totalitarni umovi koji ne mogu shvatiti da netko može drugačije razmišljati, obilno rabe za medijsko-političku diskvalifikaciju. Pritom u takvoj raboti najviše stradavaju istina, logika i zdrav razum. Naime, već smo istaknuli da su ustaše 1945. fizički eliminirani ili protjerani. Po logici stvari oni (ostaci ostataka koji su preživjeli do 1990.) nisu nakon stvaranja samostalne i neovisne Hrvatske mogli ostvariti iole značajniji utjecaj u hrvatskome političkom, gospodarskom i kulturnom životu. I zato je sulud vokabular o reustašizaciji i rehabilitaciji NDH.

Komunističko-udbaške strukture izvršile su transmisiju moći u RH, a ne mitski ustaše

Snage koje jesu mogle izvršiti transmisiju moći u samostalnu Hrvatsku bile su one jugoslavensko-komunističkog predznaka. Te snage su do 1990. u potpunosti (totalitarni poredak) kontrolirale društveno-politički i gospodarski život tadašnje SRH. I upravo su jugoslavensko-komunističke strukture i danas u recikliranom izdanju i dalje vrlo snažne u svim porama hrvatskog društva. Spominjanje fantomskih ustaša (tomu su se pred koji dan pridružili i članovi viskoprofitne korporacije "Pupovac i ugroženi d. o. o.") tek je oblik taktike "napad je najbolja obrana".

A što se pritom brani? Brane se unosne sinekure i pozicije (novac je u korijenu svih ideoloških narativa) - moć stečena u razdoblju ex-komunističke Jugoslavije. "Slučaj Perković", kad su se tadašnji vladajući političari digli na zadnje noge da spriječe izručenje bivših udbaških glavešina Njemačkoj, trebao je i zadnjim naivcima pokazati tko u Hrvatskoj ima stvarnu vlast i moć. Svakako nije riječ o mitskim ustašama, ali gotovi svi debelopotkoženici imaju više ili manje komunističko-udbaškog pedigrea. Takav pedigre najbolja je preporuka i najbolja komparativna prednost za svako napredovanje u političkom i društenom životu "ustaške" Republike Hrvatske.

Oni su ti koji Hrvatskoj nedaju disati

Hrvatsku na prosjački i prostački štap nisu doveli nikakvi ustaše niti fašisti niti strašni nacionalisti jer ovih kao realne i organizirane snage u Hrvatskoj jednostavno nema, osim u halucinacijama pseudoantifašističkih mistika koji više od svega vole "ustaške" kune zlatice. Hrvatsku su uništile strukture koje su vladale i u bivšoj Jugoslaviji, pri čemu su im ponekad, treba to priznati, u sotonskim misama ministrirali i poneki nazovi-nacionalisti, primitivci kojima se sva životna filozofija svodi na "kubikažu" i "kvadraturu", a hrvatstvo im je tek dobar izgovor za zgrtanje novca.

Zbog navedenih Hrvatska propada na svim razinama. Oni su ti koji Hrvatskoj ne daju disati, kojima Hrvatska služi kao kriminalni bankomat s jedne strane, a kao predmet iracionalne i divljačke mržnje s druge strane. I zato Hrvatska ne može naprijed dok god takvi u njoj imaju presudan utjecaj na odluke i političke procese. Hrvatska više nema vremena i novca za tovljenje ex-udbokomunističkih ološ-elita i lažnih domoljuba. Cijena je postala previsoka i gledamo ju svaki dan na autobusnim kolodvorima i zrakoplovnim lukama prepunima ljudima koji bježe iz ove države. I bježat će dok nas god vode gore spomenuti, a u čemu im i sami svojom političkom nepismenošću (a nerijetko i pokvarenošću) ili pak pasivnošću asistiramo svake četiri godine pred glasačkim urnama.

Postoji zdrava baza za dubinske promjene

Svaka vlast je, naime, odraz stanja u narodu i društvu, neovisno što o tome mislili naivci koji govore o lošim političarima, a pišu hagiografije (pre)svetome narodu. Nakon sto godina "Jugosfere" hrvatsko je društvo duboko balkanizirano i primitivizirano, o čemu se možemo empirijski uvjeriti u roku od jednog sata, bilo da vozimo automobil ili poslušamo sintaksu ljudi koji do nas sjede u vlaku, autobusu ili, ne daj Bože, kafiću. Volimo se često ponositi kako smo katolički narod, no bilo bi teško pronaći sredinu na zemaljskoj kugli gdje se toliko prostači, kunu Bog, sveci i na najodvratniji način izruguju temeljne svetinje kršćanske vjere. Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati. Ovdje se ne radi samo o licemjerju, nego i o nedostatku elementarne pristojnosti te kućnog i građanskog odgoja.

Potrebno je kritizirati političare i među njima kriminalce, a shvatljivo je da čovjek u srdžbi znade štošta izgovoriti. No koliko ste puta čuli onu "legendarnu" izjavu: "a ti kao ne bi ukrao da možeš?!". Koliko je samo ljudi spremno ukrasti "sitne" svote (pa radilo se pritom i o vreći cementa ili pakovanju papira iz ureda), ali jako kritizirati one koji su "zamračili" milijune i milijarde? Upravo takvo relativiziranje stvara one kriminalne kapitalce na vrhu jer je odavno poznato da mala prilika čini malog, a velika velikog lopova. Neki su kritičari pritom samo jalni zbog toga što i sami nisu uspjeli "maznuti" više novca.

Unatoč svemu, u Hrvatskoj, međutim, i dalje postoji zdrava baza ljudi koji mogu biti pokretač dubinskih promjena. Nisu to mahom grlati desničarski propovjednici i pučki tribuni, janjetina desničari koji u svakoj prilici pozivaju na "nacionalno jedinstvo", a privatno ne mogu vidjeti nikoga koga smatraju konkurentom i spremni su na najodvratnije spletkarenje da bi toga konkurenta (konkurenta u njihovoj bolesnoj percepciji) eliminirali i napakostili mu. Nisu to niti samozvani mesije koji misle da su najpametniji i da su oni i samo oni predodređeni za narodnoga vođu. Nisu ni članovi kojekakvih pseudodesničarskih političkih i  medijskih interesnih grupacija i klanova koji i hrvatstvo i katoličanstvo shvaćaju kao biznis, a u privatnom se životu ne drže ni do čega što javno propovijedaju. Oni su doduše, jako dobro umreženi i prepuni hvale jedni za druge prema onoj "ja tebi vojvodo, ti meni serdare"; oni pune dvorane i javno dociraju "neukom narodu", no u bitnome oni predstavljaju dio problema, a nikako rješenje za naše probleme. Nisu rješenje niti oni koji bi silno htjeli biti disidenti, jer shvaćaju da sustav koji u Hrvatskoj imamo ne valja, ali nisu spremni na žrtve i žele biti dio "mainstreama" ili barem u njegovoj blizini jer to donosi beriva i sinekure. Nisu, naposljetku, niti oni koji znaju isključivo kritizirati, izrugivati se i obezvrijeđivati tuđi rad, a sami niti prstom ne pomaknu da išta pridonesu željenim promjenama.

Hrvatska su budućnost brojne obitelji i vrijedne majke i očevi koji pošteno zarađuju svoj kruh, koji ostaju u Hrvatskoj unatoč svemu i svoju djecu uče istinskim vrijednostima (koje nisu samo materijalne, nego i duhovne) i trude se od njih napraviti dobre ljude. Svi smo odgovorni, rekao je književnik Petar Šegedin. Promjene moraju krenuti od nas samih: ako sami ne ulažemo napor da se promijenimo na bolje - ne možemo očekivati niti šire društvene promjene.

Jesmo li uistinu spremni na korjenite promjene ili će se sav napor i dalje svoditi na tlapnje koje ogoli prvi snažniji vjetar istine?

I kao pojedinci i kao društvo nalazimo se pred izborom. Dana nam je slobodna volja. Što ćemo danas zasijati to ćemo sutra i žeti. Trećega nema.