Nema više Jugoslavije, a Hrvatska igra u finalu Svjetskog prvenstva. Neka pati koga smeta!

Prije deset godina Hrvatska je bila na pragu polufinala Europskog prvenstva u Austriji i Švicarskoj (tad se još nije igrala osmina finala), a prije dvije godine u osmini Europskog prvenstva u Francuskoj. Oba puta Hrvatska je igrala kvalitetan i moćan nogomet, ali je izbačena u dramatičnim produžecima. Hrvatskoj je za veći uspjeh nedostajalo "ono nešto", a to su pobjednički mentalitet, upornost i karakter. 

Pozitiva, vjera i karakter

I onda se pojavio Zlatko Dalić. Čovjek stručan, skroman i ponizan (koliko nam svima samo nedostaje poniznosti!) koji je temeljito promijenio odnos igrača prema reprezentaciji i vratio ih na pobjedničke staze. Pristupom "pozitiva, vjera i karakter" Dalić je igračima vratio izgubljeno samopouzdanje i usadio u njih toliko snažan pobjednički mentalitet i visoku motiviranost kakve smo mogli gledati jedino u ratnim pobjedama hrvatskih ratnika devedesetih godina. 

Reprezentaciji je ponovno vraćen kultni, mitski status. Sve pobjede hrvatske reprezentacije slavile su se diljem Hrvatske. U drugoj najnesretnijoj naciji u EU eksplodirala je euforija i golema nacionalna energija, radost kakva nije viđena još od legendarnoga vatrenog naraštaja iz 1998. Igrači niti u jednoj prilici nisu propustili istaknuti kako igraju za svoje obitelji, za svoj narod i za svoju državu. Navijači su to prepoznali i stvorena je jedna pobjednička sinergija, recept za velike pobjede.

Tri eliminacijske utakmice – tri produžetka, i dva puta jedanaesterci. Jedino igrači sa snažnim karakterom i pobjedničkim mentalitetom mogu unutar deset dana tri puta pobijediti u produžecima. Ali, ako znademo životopise dobroga dijela naših igrača, onda nas ništa ne treba čuditi. Svi su oni do jednoga do svojega statusa igrača najvećih klubova svijeta došli krvavim radom, "preko trnja do zvijezda". A posebno se to odnosi na nekolicinu igrača koji su djetinjstvo proveli kao ratni prognanici daleko od svog zavičaja. 

Nogometna reprezentacija je izložbeni primjerak onoga što bi Hrvatska mogla biti

Kao simbioza iskustva i mladosti, kao spoj domovinske (Hrvatska i Herceg-Bosna) i izvandomovinske Hrvatske, hrvatska nogometna reprezentacija predstavljala je izložbeni primjerak onoga što bi Hrvatska mogla biti da na svom čelu ima kompetentne, domoljubne i poštene političare. Jer, Hrvatska nije samo nogometna i općenito športska velesila. Malobrojan, ali veliki hrvatski narod podario je Europi i svijetu i brojne znanstvene, umjetničke i kulturne prinose.

Na žalost, i športski i umjetnički i znanstveni uspjesi u pravilu nisu bili rezultat potpore sustava koji vlada Hrvatskom, nego baš suprotno: oni su postignuti kontra tom sustavu koji umjesto honoriranja izvrnosti i kvalitete stimulira mediokritete i partijska trčkarala.

Kolika li je samo razlika između hrvatskih nogometaša, koji igraju za najveće svjetske klubove i koji nemaju bilo kakve komplekse prema tzv. velikima (za što je utakmica s Engleskom jedan od brojnih dokaza) i hrvatskih političara! Kolika li je razlika između Zlatka Dalića i prosječnoga hrvatskog političara! Dalić i hrvatski igrači dijametralna su suprotnost hrvatskih političara, sve ono što oni nisu: stručni, pošteni, domoljubni, ponosni, uporni, karakterni. 

Zbog takvih osobina i jesu predmet mržnje i zavisti pojedinaca unutar i izvan Hrvatske.

Čudovišna mržnja prema hrvatskoj državi

Na napade velikosrpskih medija na hrvatsku nogometnu vrstu ne vrijedi se uopće osvrtati. Velikosrpstvo je posebna vrsta političko-medicinske psihopatologije, a mržnja, iskompleksiranost i zavist pomućuju razum. Ono što, međutim, svakako treba zabilježiti je čudovišna mržnja protuhrvatsko-jugofilnih eksponenata unutar Hrvatske prema uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije. Riječ je o dijaboličnoj mržnji koja je zapravo izraz nepatvorene mržnje prema hrvatskoj državi. 

Pojedinci unutar medijskog, akademskog i političkog mainstreama spremni su dezavuirati sve što na bilo koji način afirmira hrvatske interese, a istodobno kaditi na oltaru svake protuhrvatske ideje. A s obzirom na to da su nogometaši ti koji  najbolje afirmiraju Hrvatsku na međunarodnom planu, nije nikakvo čudo što su njihovi uspjesi objekt destilirane protuhrvatske mržnje. 

Treba, konačno, biti pošten pa reći da se i jugofile može shvatiti. Kao što su hrvatski domoljubi prezirali Jugoslaviju i nisu se radovali uspjesima jugoslavenske nogometne vrste, tako i danas jugofili, primijetio je to izvrsno na svome Facebook profilu dr. sc. Tomislav Jonjić, preziru svaki uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije. 

No između nas i jugofila postoji velika razlika: mi danas imamo svoju državu, a jugofili ju nemaju i nikada je više ne će imati. I neovisno kako prošao ogled s Francuskom - mi smo pobjednici, nogometna velesila, a oni su gubitnici koji će kad tad postati manjina i u političkom prostoru što će Hrvatskoj otvoriti mogućnosti i za političko-ekonomske pobjede.

Nema više Jugoslavije, a Hrvatska igra u finalu Svjetskog prvenstva. Neka pati koga smeta!