IZ POSEBNOG KUTA

NEKAŽNJENI ZLOČINI Silovatelji na slobodi računaju na šutnju žrtve, možda kolonu sjećanja gledaju iz neke birtije

Ovih se dana sjećamo Vukovara, grada na koji je palo 6,5 milijuna granata, oko 11 tisuća dnevno. U borbama na hrvatskoj strani poginulo je oko 2500 branitelja, 1600 civila i 86 djece.

16.11.2019. u 18:14
Ispiši članak

Obitelji nestalih čekaju informacije o sudbini nasilno odvedenih osoba. Iza mnogih su višekratne identifikacije i - ništa! Za rušenje vukovarske ratne bolnice, odvedene ranjenike, rušenje civilnih objekata, bez odgovornosti do sada.

A tom je bitkom zaustavljena namjera srbijanske vrhuške za brzom okupacijom Hrvatske. Bitka nad bitkama. Pad Berlinskog zida nije srušio komunizam na našim prostorima. Ni poremećene umove željne tuđeg prostora. Ali, baš na Vukovaru je pao plan sedmodnevnog odsijecanja Hrvatske.

Ubrzao i priznanje Hrvatske. Pokazao pravo lice JNA, ako ga do tada netko u svijetu nije prepoznao. I zato se ne smijemo zamoriti pričanjem istinite priče o Vukovaru. O čistoći žrtvi grada i ljudi. O zajedništvu u obrani.

I baš zbog svega toga, mora ostati simbol zajedništva. Baš kako gradonačelnik tog grada koji s istinom stalno živi, poziva. Valjda će se moći othrvati jeftinom političkom zovu kampanje, oni koji su mu se dužni pokloniti.

Ionako znamo tko je tko. Ono što politika može sada, osim obvezujućeg digniteta, intenzivno se boriti za pravo da i posljednji nestali nađe svoj mir, a posljednji živući zločinac bude priveden pravdi. Dostupan pravosuđu. Jedino tako Vukovar ima budućnost. Vladine mjere ohrabruju, ali pravda je i dalje glavni preduvjet.

I ove će godine u tihoj koloni ići svi koji se žele pokloniti žrtvi...bit će ih iz čitave Hrvatske i svijeta. Na stranu oni koji žele biti viđeni, većina osjeća Vukovar. I teško se nose sa sporom pravdom, neki već u nju i sumnjaju, boje se svog odlaska na drugi svijet bez da sahrane svoje najmilije.

U koloni su najtiši oni koji nose najveću bol. Iza zatvorenih prozora i spuštenih roleta ima onih koji teško gledaju tu dugu kolonu. Iz različitih razloga. Neću pisati o onima koji se nikad nisu pomirili s činjenicom da je hrvatska država samostalna i suverena.

Želim podsjetiti na one na koje ukazuje Vijeće sigurnosti UN-a, Rezolucija 1820 iz 2008. godine. Osudili su seksualno nasilje kao oblik ratovanja i proglasili ga preprekom u izgradnji mira. Žene iz nekoć okupiranih dijelova Republike Hrvatske itekako razumiju tu Rezoluciju. UN je u prosincu 2013. godine došao do procjene da se broj osoba silovanih u ratu naše domovine kreće između 1500 i 2200 osoba.

Uglavnom žena. Ali, u tom broju kriju se i sudbine muškaraca i djece. S doživotnim traumama, mnogi potpuno nesposobni za obiteljski život. Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na RH u Domovinskom ratu je manjkav, ali ga imamo.

Za razliku od mnogih drugih zemalja koje su prošle strahote ratova. Ta činjenica ohrabruje. A znamo, postojanje zakona ne znači i njegovu stvarnu primjenu. Povjerenstvo Ministarstva hrvatskih branitelja iz 2017. godine donijelo je 212 rješenja, 132 pozitivna, 76 odbijena, a četiri postupka su obustavljena zbog smrti žrtve. Dakle, krenulo se.

Ali, statistika prijavljenih silovatelja je obeshrabrujuća. Svega  10%  žrtava, po izračunu UN-a, odlučilo je progovoriti. Šute. Boje se društvene stigme, stide se... A silovatelji na slobodi. Računaju na šutnju žrtve. Možda kolonu sjećanja gledaju iz neke birtije. Mirni.

Zločin ostaje nekažnjen. Ni postojeći zakon, ni Rezolucija UN-a ih se ne tiče. Oni su mirni, žrtve nisu. Hoćemo li već jedanput stati iza njih, ohrabriti ih da prijave svoje mučitelje? Zločin je počinjen, nad ženama, muškarcima, djecom. Žrtva je pojedinac, ali i obitelj. Ako su je zasnivali.

Prije nekoliko tjedana u New York su potegnule žene s Kosova i Bosne i Hercegovine prosvjedovati pred srbijanskim veleposlanstvom tražeći kažnjavanje tih zločina. Ne mogu šutjeti. Hrvatska je bila pozvana, ali je nekim velikim čudom poziv stigao prekasno. Teško je u to povjerovati.

Primijetimo ih bar mi u koloni kako spuštenih pogleda koračaju ili ih potražimo iza spuštenih roleta. Pomozimo im da povjeruju da se isplati prijaviti zločinca. On mora biti kažnjen, ne smije mirno šetati ulicom uzdignute glave. I biti siguran. Imamo Istanbulsku konvenciju, postrožujemo kazne za obiteljsko nasilje, prosvjedujemo. Osvijestili smo problem. Sjetimo se i tih žena i njihove patnje.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.