Neka 'urla' tko hoće, mi smo slavili

Tužan je svaki odlazak, posebice nagao, bez neke prethodne najave, bez neke pompe i kuknjave, ali ima nešto posebno tužno u odlascima umjetnika. Naročito onih samozatajnih, dragih, s ljudskim licem, kakav je bio Massimo. Gospodin u svakom smislu riječi- i kao umjetnik, otac, suprug, prijatelj, čovjek. Jer, kada umre umjetnik, umire i dio svakoga od nas s njime, jer nam je bio dio odrastanja, mladosti, sazrijevanja, tuga, ljubavi, suza i smijeha.

I zato je veliki Massimo zaslužio i veliki oproštaj, jer tolike je godine bio uz nas i bodrio nas, tješio, u našim običnim, malim životima. Čak i ako nije bio vaš glazbeni izbor, moralo ga se poštivati baš zbog te njegove finoće, nenametljivosti, decentnosti, gospodstva koje je iz njega izbijalo, u svakoj pori njegova bića i glasa satkanoga poput najdragocjenije čipke. Spavaj, umjetniče, Tvoje je mjesto među zvijezdama…

Tako maleni, a tako veliki

U trenucima velikoga zajedništva, nakon prekrasnoga dara kojega su nam naši nogometni geniji donijeli brončanom medaljom, opet smo se, nakon dugo vremena, veselili, smijali, plakali, slavili, osjećajući u ovom blagdanskom ozračju taj toliko potreban duh sloge i ljepote malih trenutaka. I baš kada smo mislili da je konačno i nama stiglo malo vedrine, jer lijepo je bilo čitati kako nam se sportski svijet divi, taj fantastičan doček u glavnom gradu, na kojemu je na minusu i hladnoći gotovo 100.000 ljudi veselo vijorilo hrvatske zastave, organizatori dočeka potrudili su se da on ispadne totalni fijasko, s nekompetentnim, drečavim i nepripremljenim voditeljima koji su se derali na pozornici i prostački pozivali okupljene da ''urliču''. Hej, nije ovo džungla u kojoj se glasaju divlje zvijeri, da bi im se poručivalo da ''urlaju'', ma kako mnogi htjeli da nas uljuđena Europa tretira poput nekih divljaka.

Ali, znate što - čak ni ono neartikulirano ponašanje na sceni, na koje više ne želim potrošiti ni jednu riječ, nije uspjelo umanjiti ljepotu i sreću toga hladnog nedjeljnoga popodneva i večeri koja se slavljima protegnula do jutarnjih sati. Neka ''urla'' tko hoće, mi smo civilizirano slavili, ponosni na one koji su svoje srce, snagu i ljubav prema domovini ostavili na terenu i pokazali kako barem nekoliko dana mala državica usred Europe, koju uglavnom prozivaju po lošim trendovima, može biti sjajna velesila, ma koliko sićušna bila.

Predsjednik izvan kontrole

Sada, kada se ozbiljno pripremamo za život i poslovanje u eurima, iako smo i do sada gotovo sve tako računali, opraštamo se s još jednom u nizu teškom godinom. Punom prevrata, političkih svađa, obračuna kočijaškim rječnikom, u kojima je, dakako, prednjačio predsjednik države, koji je pokazao da ne haje ni za pristojnost, ni za manire, koji se nije libio isposvađati se sa svima, od susjeda do Europske unije, pa čak ni izvrgnuti ruglu britanski ponos, veličanstvenu ceremoniju pokopa Kraljice Elizabete II, teško je sve nabrojati koga nije dohvatio svojim neugodnim karakterom i još gorim uvredama.

Milanović je izvrsno ''zacementirao'' tvrdnje kako je potpuno izvan kontrole i potvrdio da baš onda kada mislimo da je uspio izreći nešto najluđe, ili najbezobraznije, on nas uglavnom uredno demantira i izvuče još neki dragulj iz svoje preduboke škrinje verbalnih drangulija koje nosi sa sobom.

Ali, ima i u tome nešto dobro; toliko smo već oguglali na njegove eskapade da bismo se zapitali je li mu uopće dobro ako barem jednom dnevno ne bi nekoga ''iscipelario'', sa stalnom metom na premijeru Plenkoviću i nesretnom ministru obrane Banožiću.

Priuštio nam je barem tih desetak dana mira dok je bio u posjetu u dalekom Čileu, od kuda su nam uglavnom dolazile snimke njegovog frenetičnog nogometnog navijanja, ali čim je sletio natrag, odmah je navalio na Plenkovića, radi nastavka kontinuiteta. Da ne bi slučajno Plenković pomislio da ga je ovaj zaboravio, ili malo omekšao.

U kojoj brzini on vozi?

Tako se ponio i uoči samoga Božića, kada se sva koplja, lukovi i strijele stavljaju sa strane, pružajući priliku miru, ljubavi i dobroti, ali, ne, naravno, za Milanovića ta sveta pravila ne vrijede. Ponovno je održao traktat u stilu Cicerona, jer za njega nitko i ništa u Hrvatskoj ne valja, a ni za sebe sam nije siguran da mu sve štima, lijepo je to rekao u više navrata.

Blago nama s njime - govori i kada treba i kada nema nikakve potrebe za time. A zamislite tek kako bi bilo kada bi tako radio, pa čak i u okviru svojih skučenih ovlasti. Malo bi bilo reći da bi Hrvatska bila Švicarska, to bi valjda bila južna Skandinavija. Da samo malo povuče sve te svoje silne veze koje je stvarao dok je od početka svoje karijere bio na visokim dužnostima, od diplomacije, preko premijerovanja.

Ali, imam samo jedno malo pitanjce: Gdje su, uopće, te veze, vezice i dobri odnosi, šefe s Pantovčaka? Ima li koja? Je li ikada i bila? Ili samo frazeologija i priče s kamena grčkih mudraca, prilagođene ovom području? E, čini se da je tu zapelo.

Želim vam čestit Božić, dragi čitatelji. Ma kako teško bilo, budite jedni uz druge, jer jedino je to važno u apokaliptičnom svijetu u kojemu živimo. Nada. I ljubav. I nešto eura, živjeli smo uvijek, živjet ćemo i preživjeti i dalje.