Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta

Ova nogometna generacija prošla je sve, od početaka u siromašnim i izbjeglim obiteljima, preko igranja u najjačim nogometnih klubovima, do psiholoških pražnjenja i povijesnih poraza poput onog 2008. pa do igranja za svoju zemlju pred praznim tribinama, bez dovoljne podrške navijača i medija do tereta sudskih procesa čelnih ljudi nogometnog saveza…

A generacija koju su vodili mnogi, ali je iz nje izvukao najbolje samo jedan, svojim rastom do savršene kohezije između igračke kvalitete i psihološke snage i stabilnosti pokazala je da smo sposobni za velike stvari.

No, to već godinama zapravo i znamo. Velike rezultate postižu naši pojedinci i u znanosti, u medicini, u inovacijama, u kulturi, u pojedinim industrijama, u informatici… Ali, nikako da pronađemo recept kojim ćemo nadvladati partikularne interese sebičnih stranačkih poslušnika, onih koji se još uvijek ne mire s činjenicom da smo zakoračili u jedan novi društveni i ekonomski sustav.

Nikako da nadvladamo one duboko ukorijenjene kočničare slobodnog napretka koji ne žele dopustiti da i Modrići i Rakitići iz drugih aspekata društva dođu do svojih velikih svjetskih finala, nego u prve redove uvijek guraju neke svoje poslušne sljedbenike i njihove kumove i prijatelje. Tako i na ovaj povijesni dan, koji će malo tko od nas više ikada doživjeti, javljaju se neki koji žele uskočiti na pobjednički vlak i u prvi plan staviti svoj lik i djelo.

Tako premijer i njegovi sljedbenici na sva zvona pričaju o velikom uspjehu reprezentativaca kao da je njihov i kao da imaju išta s njim, umjesto da se brinu za mirovine koje su nam ukrali, prevelike poreze koje su nam nabili ili novce koje su njihovi prethodnici uzeli iz nekih crnih fondova i brojnih državnih tvrtki.

Imamo pak i one koji ustraju u svojoj zloći i poznatom (ne)hrvatskom jalu pa će do kraja osporavati ovaj veliki uspjeh, kao što to rade brojni priznati „intelektualci“ ovih dana koje ovoga puta ipak neću imenovati. Oni ne zaslužuju svoje veliko finale i nadam se da će nakon sportskog uspjeha nogometne reprezentacije oni doživjeti svoj društveni, medijski i ljudski poraz.

Ali sve je to sad nebitno, barem do utorka imamo pravo zaboraviti na sve nedaće i probleme s kojima nikako da se uhvatimo u koštac. Ovo je vrijeme slavlja, vrijeme ujedinjenja, neka bude i vrijeme praštanja i zaboravljanja. Zlatko Dalić nam je donio vrijeme poniznosti, a kapetan Modrić i njegovi suigrači vrijeme ponosa kakvog dugo nismo osjećali.

Neka pati koga smeta, Hrvatska ovih dana jest prvak svijeta. A kad se probudimo iz ovog sportskog sna i vratimo se u tešku realnost, zauvijek nam ostaje ovaj osjećaj kojeg svi skupa dijelimo. I sjećanje da zaista možemo biti prvaci svijeta.