Neispričana priča o Ivanu Lovriću; majka je, čim je vidjela okupljene ljude, znala…

Ivan Lovrić, za obitelj i prijatelje Ivica ili Ico, rođen je 10. travnja 1966. u Vukovaru, kao mlađi od dvoje djece Zorke rođ. Barun i Tomislava Lovrića. Pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a po ondašnjem "Šuvarovom modelu" 9. i 10. razred završava u COUO-u "Edvard Kardelj", danas Tehnička škola Nikola Tesla.

Nakon što upisuje  i završava još dva razreda srednje poljoprivredne škole, smjer -  poljoprivredni mehaničar, odlazi na odsluženje vojnog roka u Sombor, Srbija, a potom u zrakoplovnu bazu u Cerklje ob Krki, Slovenija. Po povratku iz JNA neko će vrijeme raditi s ocem koji je bio autoprijevoznik, privatnik, a zatim se kao vozač kamiona zapošljava u poduzeću Čazmatrans.

Oni koji su poznavali Ivicu, ispričat će kako je bio zaljubljenik u strane jezike i putovanja te da je maštao o tome kako će jednoga dana živjeti u Australiji. Volio je motore, imao je i  vlastiti, a rado je pratio nogomet kao navijač Hajduka, za razliku od svoga oca Tome, navijača Dinama.

 Željko Ivančić, Ivičin neposredni zapovjednik, ali i prijatelj iz djetinjstva, ispričat će:

"Ivica i ja smo zajedno išli u školu, a kasnije smo zajedno izlazili. On je vozio Yugo, pa bismo se potrpali u njega i obilazili kafiće i klubove u okolici. Bio je odgovoran, pouzdan, takav je bio i u ratu. Već krajem devedesete godine odlazili smo na organizirane straže, a poslije smo, ponovo zajedno, bili na položaju na Dudiku. Dvije kuće dalje od nas bio je položaj MUP-a, GRIČ 7. Tog kobnog 17. listopada '91., u prijepodnevnim satima, napali su nas tenkovima. U jednom trenutku, rekao sam da bi netko trebao otići u potkrovlje pogledati gdje se kreću. Nije bilo potrebno pitati tko će otići, Ivica je odmah ustao i 'prešao' preko svih, potrčao gore. Nedugo nakon toga, kuća u kojoj smo bili dobila je direktni pogodak".

Ivičin prijatelj iz mladosti, Predrag Mišić, prisjetit će se: "Ivica je stvarno bio dobar momak. U ono, prijeratno vrijeme, rekli bismo da je bio 'šminker'. Lijepo se oblačio, njegovi su bili imućniji, ali nije to nikada isticao, uvijek je bio pristupačan i jednostavan. U ratu, bio je pun nekog elana, nije se bojao. Dobro se sjećam dana kada je poginuo. I dan prije, 16. listopada, tijekom sveopćeg napada, izginulo je puno ljudi po cijelom gradu, tako i na Mitnici. Sutradan se nastavilo… Iza Dudika, desno, iz smjera Negoslavaca, gađali su nas tenkovima. Mislim da su od nas bili udaljeni nekih 700-800 metara. Ivica se popeo u potkrovlje da vidi gdje su, no kuća je dobila direktni pogodak, baš u zid prostorije u kojoj se on nalazio. Kad se slegla prašina, popeo sam se pogledati gdje je, no gore ga nisam vidio i pomislio sam da je istrčao u neku drugu kuću. Otišao sam ga potražiti po okolnim kućama, no kako ga ni tamo nije bilo, vratio sam se u tu, u kojoj smo bili… A onda smo ga pronašli…".

Željko Ivančić će nastaviti: "Budući da Ivice nije bilo, ponovno smo se popeli gore. Onda smo ga vidjeli. Zapravo, prvo smo ispod gomile blokova i cigli, ugledali njegovu pušku, malo je virila… Kad smo ga izvukli, nažalost, nije mu bilo pomoći… Robert Rapan, Karol Natkaj i drugi, stavili smo ga u šatorsko krilo, spustili dolje i odvezli u bolnicu…".

Ivanova tri godine starija sestra Ljubica Rakela, s tugom će se prisjetiti zadnjeg susreta s bratom:

"Mislim da je to bilo dana 1. srpnja. U to vrijeme sam živjela u Francuskoj, a s dvoje, tada vrlo male djece, bila sam u posjetu roditeljima. Kako se prethodnu noć pucalo, svi su susjedi u pidžamama izašli na ulicu i tata je rekao: 'Pakujte se i idite'. Pošla sam se pozdraviti s bratom, probudila sam ga, spavao je, jer je prethodnu noć bio na straži do jutra. Pozdravili smo se, poljubili se i ja sam s djecom otišla. Kasnije se, zbog šoka, godinama nisam mogla sjetiti koji je to bio trenutak kad sam ga posljednji put vidjela. Mama i tata su, oko blagdana Velike Gospe, otišli u Sesvete i tamo su ostali, a ja sam u međuvremenu otišla u Dugi Rat. S Ivanom smo izgubili svaki kontakt.

Mama je prva saznala da je poginuo. Bila je nedjelja, bila je na misi u Sesvetskom Kraljevcu i kad je došla kući, vidjela je okupljene ljude i našeg rođaka Milana Lovrića koji je donio strašnu vijest. I njegov brat Josip je bio na ratištu u Vukovaru i uspio mu je javiti da je Ivica poginuo. Mama je rekla da je, čim je vidjela ljude, znala… Mene su uvečer nazvali telefonom i rekli mi da je Ivica, izgleda, ranjen, pa ćemo sutra vidjeti… Htjeli su me pažljivo, koliko god su mogli, pripremiti na saznanje da mi je brat poginuo… A sudbina se s nama poigrala i dva dana ranije, u petak. Mama i tata su se susreli s Ivičinom djevojkom… Naša sestrična Dubravka, koja ju je poznavala, im je rekla da se i ona nalazi u Zagrebu, pa su je poželjeli upoznati. Bili su tako sretni, dali su joj njegovu fotografiju… Nisu ni slutili, ni moji roditelji, ni njegova djevojka, da je Ivica već mrtav. Poginuo je dan prije, u četvrtak…".

Nakon što su suborci Ivanovo tijelo odnijeli u bolnicu, pokopan je u označenom, drvenom sanduku u zajedničkoj grobnici uz zid stadiona na tzv. Švapskom groblju kod bolnice. Tijekom okupacije, pri asanaciji terena, dio sanduka, među kojima je bio i onaj s Ivanovim posmrtnim ostacima, premješten je na Novo groblje Dubrava. Nakon mirne reintegracije, krajem lipnja 1998., Ivanovi posmrtni ostaci su ekshumirani i identificirani, te dva tjedna kasnije, dana 11. srpnja, pokopani u Splitu, na Gradskom groblju Lovrinac.

Kada je poginuo u obrani svoga grada i domovine, Ivan Lovrić, sin i brat, imao je dvadeset i pet godina. Ivane, nismo te zaboravili.