Ne želim biti preoštar, ali se danas jasno vidi da Kujundžić nema nikakvog plana

Žurim reći da to nema puno veze s jednostranačkim ili koalicijskim vladama jer, kako se pokazalo, ni u Račanovoj ni u Milanovićevoj vladi, punog suglasja nije bilo čak niti u redovima SDP-a, kao što pune kompaktnosti nema niti u današnjim redovima HDZ-a. To se dakako skriva i u prvi mah ne vidi, ali ako čitate između redova, vidi se da se tu u frakcijskim raspravama zapravo „urla“ jedan na drugoga!

Kompaktne vlade su dakako bile uglavnom samo 'Tuđmanove' i kad pogledate njihove učinke, vidite niz upravo povijesno impresivnih relacija. Dakako da su i one griješile (katastrofalna privatizacija!), ali voditi zemlju u ratu, skrbiti o stotinama tisuća prognanih, dobiti rat, podići zemlju na noge i sve to bez enormnog zaduživanja, uistinu je impresivno. Povijesno impresivno! Osim toga tu je Vladu krasio običaj da je bila kompaktna u širem smislu riječi. Ne jednom se dogodilo da bi se tri ministra dogovorila mimo svih službenih konzultacija i sastanaka, da se u subotu nađu na kavi gdje bi tri-četirti sata bistrili najkonkretnije društvene ili gospodarske probleme! To se kasnije nikad nije događalo.

Vladalo se da bi se održavalo u sedlu

Do neke mjere se ovim učincima i relacijama približila prva Sanaderova vlada s impresivnih pet posto porasta BDP-a. Sve su se druge vlade primarno bavile same sobom, zbog neznanja i straha od posljedica uglavnom nisu donosile nikakve odluke, a druga odgovornost osim neposredne i to političke odgovornosti, dakle trajni izričaj posvemašnje lojalnosti samom premijeru, nije ni postojala. Vladalo se da bi se vladalo, da bi se održavalo u sedlu, a ne da bi se provodio točno zacrtani i nota bene obećani gospodarski i politički program.

U tom kontekstu prvo mjesto po neodgovornosti i neznanju te radu bez programa svakako drži Milanovićeva vlada, naročito njezin ministar poljoprivrede. Nešto slično se u određenim segmentima događa i s ovom Vladom i njenom barkom koja pušta na sve strane, a da se pri tom nitko ne uzbuđuje. Jer je bitno vladati i održati se u sedlu, a to što nam ne ide, pripisati ćemo onima prije nas.

Pogledajte situaciju u zdravstvu. Ne želim biti preoštar sudac pa tvrditi da je za sva zla kriv resorni ministar, ali se danas jasno vidi da taj čovjek nema nikakvog plana, da uopće ne zna što će s hrvatskim zdravstvom i da se od njega, kad je bio postavljen na to mjesto zapravo uopće ne traži niti detaljan plan niti provođenje reforma zdravstva. Tražilo se da donese svoje ime, svoj kredibilitet i da odglumi komad desnog političkog spektra.

Kujundžićeva krivica ograničena

Kujundžićev dolazak u Vladu je zapravo bio šamar stvarnoj HDZ-ovoj desnici jer je ministarskim mjestom nagrađen čovjek koji je izašao iz HDZ-a i napadao taj isti HDZ, borio se protiv HDZ-ovog predsjedničkog kandidata, da bi na kraju bio vraćen u HDZ i onda još ministarskim mjestom nagrađen od istog tog HDZ-a. Jesu li onda bili idioti oni koji su cijelo vrijeme bili postojani? Pri tom, kako vidimo, Kujundžić čak i kada je postao ministar pokazuje da uopće nema cjelovit, sustavan, jasan i razgovjetan program zdravstva. Zašto? Pa zato jer se to od njega nije niti tražilo. Danas kada za vađenje krvi u Osijeku morate doći u pet ujutro jer se tada počinju skupljati pacijenti koji čekaju otvaranje šaltera u sedam; danas kad zdravstvo puca na sve strane, a pali smo ispod Moldavije po kvaliteti usluga, danas se vidi sva fatalnost i takvog kadroviranja i takvog poimanja politike. U konačnici, Kujundžićeva krivica je ograničena. Naime, Vlada, uži kabinet i sam premijer moraju imati hrabrosti i odgovornosti povući teške i krvave poteze djelomične privatizacije zdravstva jer ovaj stari titoistički model će se do kraja raspasti.

Tvrdio da može voditi državu, a ne snalazi  se ni u resoru iz kojeg dolazi 

Naime, Jugoslavija se raspala zbog političkih razloga, ali Jugoslavija je i bankrotirala. Dakle, njen model kompletne privrede pa onda i zdravstva je financijski neodrživ, samo što to nitko nema snage publici reći. U ovoj priči je frapantno i to da je Milan Kujundžić kao vrstan liječnik pokazivao ambiciju i da vodi vladajući HDZ i da bude predsjednik države i da bude moralna vertikala političke scene, a kako vidimo, ni onda ni danas nije znao niti što će sa zdravstvom u kojem je proveo cijeli život!  Ali je nama tvrdio u svojim političkim kampanjama da točno zna što će s cijelom Hrvatskom i kako je izvesti na pravi put! Postoje i gori primjeri!

Ministar Tolušić primjerice pokazuje da zna što hoće, da ima hrabrosti krenuti u čišćenje tog mulja u vodama uvoznika hrane, ali niti ta eksplicitnost druge vrste nije dobrodošla. Kada je za početak odlučio pokušati uvesti reda u uvoz hrane prvi ga je premjer zauzdao pa je morao povući već donesenu odluku o visini naplate inspekcijskog pregleda onoga što se uvozi. Srbija se digla na noge, uzbunila je susjede, nazvala Bruxelles i svoje prijatelje u Bruxellesu i to je bilo jače od plana i programa borbe protiv uvoza svega i svačega u zemlju.

Ministar na brisanom prostoru

I nije pri tom premijer tražio od ministra neke druge mjere, niti se one u smislu zaustavljanja uvoza hrane i precizne analize što uvozimo traže i danas. Niti je ikada javno prozvan da se čuje što se nadalje na tu temu dogodilo. Ne, traži se isključivo elementarna lojalnost! Uvoz hrane, uvoz nekvalitetne hrane? A Bože moj, toga će ljudi moji biti i ubuduće i bilo je i ranije, glasi neizgovoreni, ali jasno projicirani odgovor. Pitate se, a što je onda važno? Važno je da mi ne zagorčavate odnose sa susjedima i ne alarmirate Bruxelles gdje moram imati besprijekorne odnose! Tolušić je još hrabrije krenuo u 'rat' sa stranim trgovačkim lancima i njihovim uvozom hrane pa smo tako iz tjedna u tjedan dobivali jasne informacije koji su proizvodi de facto - otrovni! Ali, onda je uvozna imperija uzvratila udarac, mediji su ostali suzdržani, umjesto da su prihvatili loptu koju im je ministar nabacio i krenuli u napad. U napad za elementarno zdravlje vlastitih čitatelja! Ništa se od toga nije dogodilo i ministar je ostao sam na brisanom prostoru.

Pozitivni potezi rezultat 'soliranja' pojedinaca

U takvoj situaciji, gdje dakle niste prije negoli ste sjeli u Banske dvore jasno i glasno rekli što tražite od kojeg resora i onda upalili štopericu i tražili učinke iz mjeseca u mjesec, najveći dio pozitivnih poteza je zapravo čisto soliranje pojedinaca. Primjerice, izvrsnog poteza inače samozatajnog, ali sjajnog župana Anušića koji je osmislio kako će slavonski OPG-ovi hraniti škole i dječje vrtiće svojom sjajnom i iznad svega zdravom hranom! Ali, nitko drugi ga ne slijedi! Kako je moguće da ono što je osmislio Anušić ne radi kompletna Dalmacija i Lika? Moguće je jer to nije usuglašeni, dogovoreni, osmišljeni program na razini cijele države niti na razini kompletne stranačke mreže. To je soliranje sjajno, ali to je tek soliranje jednog dobrog župana! I pokazuje frapantnu istinu da čak niti jedna tako sjajna ideja nije plod jedne te iste zajedničke politike.

I zato tako ubojito zvuče prijekori, kritike i poruke hrvatske Predsjednice ovoj Vladi jer se pokazuje da u kapitalnim stvarima kao što je iseljavanje, kao što je vojska od 320 tisuća blokiranih i ovršni zakon koji nije taknut, Vlada zapravo ništa ne radi i ponaša se kao da je to sve skupa ne zanima. Umjesto da Vlada formira neki tim koji bi obilazio Hrvatsku i konkretnim mjerama barem vatrogasno zaustavljao ovaj stampedo iz zemlje, tu akciju sada priprema Most!

Lojalnost i poslušnost jedini uvjet za ministarsku fotelju

Vrhunac pak debakla je bio odgovor premijera na opasku Predsjednice da je nužno hitno donijeti novi ovršni zakon. Premijer je rekao da se novi ovršni zakon sprema, da bi se ispostavilo da se povjerenstvo koje ga je trebalo pripremiti mjesecima uopće nije sastalo! Osim toga, postavlja se pitanje, kako će izgledati promjene ovršnog zakona koje treba donijeti isti ministar koji je donio sadašnji, zastrašujući zakon o ovrhama, isti ministar koji je ustrajno branio sve prigovore kad se donosio ovaj zakon, prigovore koji su se pokazali točnima? Nitko ni o čemu u tom segmentu nije vodio računa jer je i ovdje lojalnost jedina mjera, deklarirana lojalnost i poslušnost su jedini plan i program za ministarsku fotelju.

Da tome nije tako onda bi se prije imenovanja od ministara tražio detaljan program recimo, reforme zdravstva, a ako ga ne bi bilo, takav bi kandidat otpao, detaljan program što ćemo sa Savudrijskom valom, ako ga nemate, žao mi je kolega, detaljan program spašavanja poljoprivrede... Do zadnje jabuke, svinje i krave! Nakon što bi takve programe u svim segmentima društva verificirala struka, tek tada bi se trebala sklapati Vlada, a prvi među jednakima, premijer dakle, treba biti onaj koji ima hrabrosti, svijesti, iznad svega svijesti, podmetnuti leđa za programe koji su 'bolni', ali sasvim sigurno donose bolju budućnost! Ja naravno sanjam, jer se tako nije funkcioniralo, ali dok god budemo imali premijera kojem ministarska lojalnost nadomješta stručnost i Vladu u kojoj su konkretni programi i stručnost drugorazredna stvar, tapkat ćemo u mjestu.

Predsjednica je osim toga golom logikom zdrobila i ključnu mantru ove Vlade o uspješnim pomacima koje da dokazuje statistika, postavivši pitanje: kakvi su to pozitivni pomaci i silno optimistični pokazatelji koji narod uopće ne osjeća? Nema odgovora osim ljutnje, planinske taštine i uvrijeđenosti... No, na tom humusu ništa ne raste, najmanje ranjena, izmučena i prevarena domovina.