Ne zaboravimo sudbine hrvatskih heroja koji nisu živi izašli iz srpskih logora

Trideset i jednu godinu kasnije obilježena je još jedna obljetnica, na kojoj je sve manje preživjelih uznika srpskih koncentracijskih logora. Mnogi se nisu vratili. Još više ih je umrlo od posljedica zlostavljanja. Od nepravde. Od zloćudnih bolesti. Posljednji među njima pokopan je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, tek prije četiri dana.

Pusti mene sine…

Grgo (Stanislav) Soldo bio je pripadnik 204. vukovarske brigade, a nakon sloma obrane Vukovara zarobljen je u krugu Tvornice Borovo. Među zarobljenim braniteljima bio je i njegov sin, tada tek devetnaestogodišnji branitelj Robert Soldo, a njih će dvojica, zajedno, proći kalvariju srpskih koncentracijskih logora u Begejcima, Nišu i Sremskoj Mitrovici.
Robert Soldo, prisjetit će se mučnih trenutaka: "Naravno, znali su da smo otac i sin. Ulazili bi i pitali – 'Koji hoće da ga bijemo, junior ili senior?' Tata viče – 'Hoću ja, udari mene!', ja vičem – 'Udari mene!', na kraju bi nas, naravno, prebili obojicu… Na kraju bismo se tata i ja posvađali, svaki se ljuti što se onaj drugi miješao… Govorio je – 'Pusti mene, sine…'
 

Ubijeni u zatočeništvu

Ne postoje službeni podaci koliko je hrvatskih branitelja i civila ubijeno u srpskim koncentracijskim logorima, no pod terminom "ubijeni u zatočeništvu" barata se s brojkom oko 365. U to se ne ubrajaju ubijeni u logoru Velepromet, na stratištu Ovčara itd., ali brojka obuhvaća zarobljene branitelje s područja cijele RH. 

Koliko je ratnih zarobljenika ubijeno baš u logorima Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica i Niš, konkretno s područja Vukovara, također još uvijek ne postoje službeni podaci. Razlozi tome su različiti, najčešće jer su brojne sudbine i dalje nepoznate, odnosno, izjave mogućih svjedoka različite, a ponekad i netočne.

Dana 22. listopada 2018. godine, prema pisanju Jutarnjeg lista, HINA je izvijestila kako su na suđenju u odsutnosti bivšem šefu jugoslavenske vojne Kontraobavještajne službe (KOS) 80-godišnjem generalu Aleksandru Vasiljeviću, kojeg tužiteljstvo tereti za ratne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima u logorima na području Srbije i Hrvatske, kao ubijene u srbijanski logorima, navedene sljedeće osobe: 
"...u logorima Begejci i Stajićevo, u kojemu je Vasiljević za zapovjednika postavio potpukovnika Miroslava Živanovića, usmrćeni su Ivan Kamerla, Božo Kelava, Branko Koch, Ivan Kunac i Zlatko Brajer; u logoru Sremska Mitrovica usmrćeni su Đuro Tvorek, Jozo Boldiš, Zlatko Cvitković, Damir Kiralj, Antun Plivelić, Niko Šoljić i Ivan Švraka; u logoru Niš, u dijelu zgrade niškog zatvora, od batinanja je umro Pero Mesić, a u logoru Stara Gradiška usmrćeni su Mirko Tomljanović, Ilija Šandorović, Petar Antunović, Darko Sanjicki, Ivo Grgić i Marijan Raužan". 

Prvi je ubijen već ispred zatvora

Nakon što je očajnička obrana iscrpljenih i desetkovanih branitelja Vukovara slomljena, nastala je sablasna tišina. Avioni više nisu istresali svoj smrtonosni teret, prestale su padati minobacačke granate. Utihnuli su topovi. Za branitelje grada u okruženju, otvorio se novi krug pakla. Oni koji su uspjeli izbjeći ili preživjeti egzekucije na mjestima zarobljavanja ili odvođenje na različita stratišta poput Ovčare, Veleprometa, farme Lovas, Borova Sela, Trpinje, Dalja, Negoslavaca itd., odvedeni su u srpske koncentracijske logore. Na žalost, mnogima je presuđeno već pri samom dolasku. U prva tri dana ubijeno je nekoliko zarobljenih branitelja, a jedan od njih, Đuro Tvorek, do smrti je pretučen ispred zidina sremskomitrovačkog zatvora.

Đuru Tvoreka prekrili su dekom i znali smo da je mrtav…

Đuro Zvonko Tvorek je dana 17. studenog 1991. godine, ranjen u obje noge, u listove. Tri dana kasnije, zarobljen je u Borovo Commerceu i s ostalim zarobljenih braniteljima i civilima ukrcan u autobuse koji su krenuli u smjeru Srbije. Zvonko Jukić, branitelj i logoraš srpskih koncentracijskih logora, ispričat će:

" U autobusu smo svi bili vezani osim Đure koji je bio ranjen. Dobro se sjećam, sjedio je u stražnjem dijelu, kod zadnjih vrata. Vozili su nas putem Trpinjska cesta – Trpinja – Dalj – Bogojevo. Uz put, gdje god smo stali, ulazili su četnici i domaći ljudi koji su nas maltretirali, pljuvali po nama i mlatili nas. Mi smo bili prljavi, neobrijani, a oni su nam govorili – 'Ustaše, izgledate kao četnici'. Pa opet batine. Kako je Đuro bio prvi do vrata, tko god je ušao, njega je udarao, on je dobio najviše. U Bogojevu su nas sve izvukli van i prebili, no on je posebno loše prošao. Nakon nekog vremena, tijekom puta, počeo je vikati, dobio je temperaturu, ustajao je, galamio je kako će ih pobiti, mi smo ga pokušavali smiriti, no nismo u tome uspijevali. U Sremskoj Mitrovici, bilo je to oko dva sata u noći, izvukli su ga napolje. Gledali smo kako su se okupili oko njega i kako ga tuku. Onda se umirio. Odvukli su ga ispod nekog drveta, a iz zgrade preko puta ceste gdje smo stajali, ne znam je li to bio zatvor ili neki vojni objekt, izašao je doktor i dao mu je injekciju. Nakon pola sata prekrili su ga dekom i znali smo da je mrtav. Nas su dalje odvezli u Stajićevo".

U rujnu 2003. godine, u Osijeku, identificirani su posmrtni ostaci osobe ekshumirane na groblju u Sremskoj Mitrovici. Bio je to Đuro Tvorek. Iako je identifikacija potvrđena DNA metodom, supruga je prepoznala ostatke pulovera koji je imao na sebi, imao je i bijele klompe za koje je čula da su mu posudili jer je nakon ranjavanja ležao bos, a bio je i umotan u deku kojom su ga prekrili.

Ivana Švraku su prvi dan po dolasku u logor sa saslušavanja vratili u deki

Zlatko Menges, zapovjednik logistike u 1. bojni 204. brigade, a koji je bio neposredni nadređeni Ivanu Švraki, za Ivana će imati samo lijepe riječi:

"Ivan je tada, među mladićima koji su branili grad kao i njegovi sinovi, bio jedan od starijih ljudi koji su se dragovoljno priključili obrani. Unatoč tome, bio je stalno na raspolaganju, nudio se sam za sve što je trebalo. Držao je stražu, nabavljao hranu, gdje god bismo ga poslali, mogli smo znati kako će odgovorno izvršiti postavljenu zadaću. Bio je ozbiljan, tih i miran čovjek. Dva starija sina su mu bila na prvoj liniji, jedan na Mitnici, drugi na Sajmištu, tijekom borbi obojica su ranjena, a najmlađi, tada još maloljetan, bio nam je kurir". 

Nakon sloma obrane grada, cijela se obitelj zatekla u istom skloništu iza nekadašnje Osnovne škole Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, odakle su 18. studenog 1991. pod prijetnjom bacanja bombi i ubojstava, izvedeni na veliko školsko dvorište. Ispred skloništa je odmah počelo zlostavljanje i maltretiranje, te su civili i zarobljeni ranjenici i branitelji pješice potjerani prema Veleprometu. Usput, kamioni su se punili zarobljenicima koji su odvoženi u prostor toga trgovačkog poduzeća koji je pretvoren u koncentracijski logor. Otpočela je trijaža, žene su odvojene od muškaraca, a tada su i sinovi Švraka posljednji put vidjeli svoga oca Ivana.

Igor Švraka, ispričat će:

"Po dolasku u Velepromet, posljednji put smo se našli na okupu. Potom su odvojene majka i sestra na jednu stranu, otac na drugu, a nas trojica na treću. Nakon što smo čudom preživjeli zlostavljanje na Veleprometu, gdje su nam i školski prijatelji prijetili ubojstvom, između ostaloga, moga brata Ivana su vodili  na strijeljanje, ali ga je spasio jedan očev poznanik, utrpali su nas u autobuse koji su vozili u logor Stajićevo. Tata nije bio s nama, nikada ga više nismo vidjeli. Poslije smo saznali da je odveden u logor u Sremsku Mitrovicu. Iako smo majci pisali iz logora i pitali za njega, uvijek je izbjegavala odgovor. Maloljetni brat Dragan je razmijenjen prvi, a brat Ivan koji je iz Stajićeva prebačen u Niš, a potom u Sremsku Mitrovicu prije mene, od ljudi iz sobe u kojoj se nalazio, čuo je za njegovu smrt. Kada su i mene prebacili iz Stajićeva u Sremsku Mitrovicu, bio sam u sobi br. šest, treći paviljon, slučajno sam saznao kako se moj brat Ivan nalazi u petici. On mi je porukom javio da su nam ubili oca. Svjedoci su ispričali kako su tatu odveli na saslušavanje odmah, prvi dan po dolasku, a vratili su ga u deki. Navodno je zatražio čašu vode i rekao – 'Hvala Bogu da se Igor spasio', i to je bilo sve. Preminuo je od batina".

Pakao Stajićeva

A što je zarobljene hrvatske branitelje čekalo po dolasku u ovaj "sabirni centar", u svome svjedočenju ispričat će logoraš A. H. : "Bila je noć, vozili su nas autobusima i nismo znali gdje se nalazimo, jer su nas naoružani stražari prisiljavali da držimo glave dolje. Kada su se autobusi zaustavili stražari su nas istjerali van. U mraku su se nazirala svjetla ispred ulaza u nekakvu zgradu. Kada smo izašli iz autobusa počeli su po nama pljuštati udarci sa svih strana na koje nismo bili pripremljeni, tako da su mnogi od nas padali od siline udaraca. I sam sam pao dva puta dok nisam prošao kroz kordon policajaca i civila koji su nas nemilice udarali s raznim predmetima koje su imali. Od straha i bolova od udaraca i padova nisam ni vidio s čime su nas sve tukli, ali sam osjetio razne vrste udaraca po sebi. Ušavši u zgradu nisam se zaustavljao i pratio sam samo ostale zatočenike. Kada sam se malo snašao imao sam što i vidjeti: nalazili smo se u štali i natjerani smo da sjednemo u četiri reda s glavom prema dolje".

Ivan Kamerla, ubijen treći dan u Stajićevu

U srpskom koncentracijskom logoru Stajićevo ili  kako su ga njegovi osnivači nazivali– 'sabirni centar' na ekonomiji Livada, iako su tamo ljude držali zatočene protivno njihovoj volji, brutalno je, na smrt pretučen i pripadnik 204. vukovarske brigade, Ivan Kamerla. 
O njegovoj strašnoj smrti uslijed premlaćivanja, do obitelji Ivana Kamerle došle su različite priče. Jedna od njih je da je samo nekoliko dana po dolasku u logor, 23. studenoga, već raspamećen od silnog batinanja, nakon što mu je uslijed primljenih udaraca ranjena noga prokrvarila, Ivica jednog od svojih mučitelja ošamario, a potom su se svi ostali sjurili prema njemu te ga do smrti tukli.

Bivši zatočenik SKL Ilija Ačkar, ispričat će: "Nisam Vukovarac, pa nisam poznavao čovjeka kojega su umotanog u deku samo ubacili u prostoriju, ali sam čuo njegovo krkljanje. Bio je otprilike četvrti od mene, na dva metra udaljenosti. U jednom sam se trenutku pridigao kako bih mu pomogao, no tada su se otvorila vrata i čuvar kojeg smo zvali Mađar, Ivica Vuletić iz Pančeva, krenuo je prema meni psujući: 'Dete ti j…, koga ćeš ti spašavati?'. Radili su što su htjeli, nismo bili popisani, te su torture bile neopisive. Ulazili su sa psima koje su na nas huškali, mlatili nas čime su stigli. Na žalost, Ivan Kamerla nije preživio, ali ni mnogi drugi, stari Koch, Božo Kelava…".

Ivan Kunac - Imao je tri ljubavi, Hajduk, Mišu Kovača i Split…

U Stajićevu je na smrt pretučen i Ivan Kunac- Guga, branitelj vukovarskog naselja Budžak. Ivan Glavurdić - Đez, Ivanov imenjak i rođak, prisjetit će se događanja u Stajićevu: "Po dolasku, sjećam se ogromnih vrata, velikih reflektora, straha… Bili su poredani u kordon, spremni, čekali su nas… A onda je počelo… Trčiš, panika, samo da ne padneš… Poredali su nas u redove, sjedili smo ‘po turski’, glava dolje, ruke na leđa… Ivan je, sjećam se, još prije dolaska imao temperaturu… Kad sam ga zadnji dan obišao na njegovom punktu, već mu nije bilo dobro… U Stajićevu, sutradan po dolasku, ne znam što se točno dogodilo, digao se, ne znam zašto, kad ga je jedan od čuvara udario. Ivan je instinktivno digao ruke da se zaštiti, a ovaj je povikao – ‘Vidi bre, ovaj bi da se bije… Dojurilo je još stražara i počeli su ga bjesomučno tući. Udarali su ga s čim su stigli, palicama, pendrecima, šakama, nogama… Sjećam se da su govorili – ‘Vadićemo vam oči, rezat ćemo vam uši, kao što ste i vi našoj djeci na Kozari… Nakon nekog vremena, Ivan je počeo halucinirati, pa su ga vezali… Mene su ubrzo premjestili na drugi kraj štale i više ga nisam živog vidio…"

Ivan Vučković će ispričati što se dalje događalo: "Na žalost, bio sam u blizini kad su ubili i Ivana Kamerlu i Ivana Kunca. Ivana Kamerlu su zatukli brzo, no Ivana Kunca su ubijali danima. Bilo je strašno za gledati. Nas smo dvojica bili izuzetno dobri, od šale smo se zvali imenima naših očeva, ja njega - ‘Božo’, on mene – ‘Jure’. Bio je izrazito dobra osoba. Bili smo odmah do vrata, na ulazu u tu veću staju koju smo zvali ‘Maksimir’. On je bio prvi, s lijeve strane. Tko god je ušao, udarao ga je. Danima su ga tukli, vezali, opet tukli, a on je bio unatoč tome svemu, nepokoran. Nije spuštao glavu, nije šutio. Taj dan, 24. studenoga, četvrti dan po našem deportiranju u Stajićevo, prije negoli će ga na smrt zatući, odveli su me na ispitivanje. Kad sam se vratio s ispitivanja, dečki su mi rekli da su ga premjestili u manju staju, pored, u tzv. ‘Poljud’. Ubrzo je stigla vijest da je Ivan preminuo. Pamtim komentar njihovih oficira koji su nam rekli da je Ivan umro od upale pluća. A njemu su pluća zapravo otpala, toliko je batina dobio".

Ana Ćavar, Ivanova sestra, s tugom će se prisjetiti: "Kad je bila prva razmjena zarobljenika, dana 23. 12. 1991. su stigli u Zagreb, otišla sam na Peščenicu, u sportsku dvoranu gdje su ih smjestili, raspitati se za brata i moga supruga Iliju koji je također bio zarobljen. Nadala sam se da su i oni pušteni. Nije bilo ni jednoga, no srela sam rođaka Ivana Glavurdića. Tad mi je rekao za bratovu smrt… Kako su ga ubili… I danas se teško toga prisjećati… Kad su mi počeli pričati detalje, zaplakala sam… Rekla sam – ‘Nemojte molim vas…’ Nisam mogla slušati što su mu sve radili… Tko god je poznavao moga brata, zna da je on imao tri ljubavi, Hajduk, pjesme Miše Kovača i Split… Željela sam ga takvog pamtiti… Prije rata, već smo doživjeli groznu tragediju. U prometnoj je ubijen naš mlađi brat Vlado… Vozač koji ga je kao pješaka pokosio na cesti pored obližnjeg srpskog sela, nikada nije za to odgovarao iako se znalo tko je on… Zaratilo se i to više nikoga nije zanimalo… Otac je nakon toga ubrzo umro od tuge… Kad smo saznale za Ivana, majka i ja smo bile potpuno slomljene… Sve dok nije umrla, govorila je – ‘Zemlja tvrda, nebo visoko, moraš trpjeti i to je to…’.

U otpusnom pismu pisalo je kako je Božo Kelava "umro prirodnom smrću, od teške glavobolje"…

Tijekom obrane Vukovara, Božo Kelava, dragovoljac iz Vođinaca, nekoliko je puta bio lakše ranjen, no uvijek se ponovo vraćao na položaj, među suborce.

Jedan od branitelja Vukovara, Zlatan Bašić, napisao je: '"Božu sam upoznao u logoru u Mitrovici na ispitivanju krajem  prosinca 1991. Nekako smo se često susretali na ispitivanju, možda i deset puta. Major Medić bi doveo Ivu Kovačića, Gorana Gorića, Božu i mene, nekad i Zorana Jankovića vezano za Trpinjsku. Inače, Božo je bio ranjen u vrat. Za Božu mi je ostalo u sjećanju da su mu pronašli Šeksov broj telefona, to je bio okidač i duga kosa, za takve batine, da su ga na kraju batinama i ubili. On, Šipoš, Gorić i Ilija Ačkar su dobili više batina, nego mi ostali svi zajedno.
Božo Kelava je jedan od malo poznatih heroja koji je zaslužio puno više, i on i njegova obitelj". 
 

Davor Rališ reći će: '"Božo je imao poseban, svakodnevni tretman, danju i noću. Sjećam se jedne noći u maloj štali u Stajićevu, koliko su mu udarali glavom o zid vani, pola nas se probudilo koliko je to odzvanjalo cijelom štalom. Nemilosrdno su ga uništavali batinama, a Božo je to nadnaravno podnosio, ponosno, bez krika i jauka. Za nepovjerovati što je sve čovjek izdržao. Ne može se opisati riječima".
 

U knjizi ''Na bojištu sjećanja'', Davor Batarac Keks, dragovoljac iz Našica, prisjetit će se: '"Kada su nas selili u malu štalu, ispod oka uspio sam vidjeti – jer je glava uvijek morala biti pognuta – Božu Kelavu. Bio je toliko izubijan da sam ga jedva prepoznao. S lisicama na rukama, umirao je na tlu, ali mu nitko nije smio priskočiti u pomoć".

Božo Kelava trebao je biti razmijenjen 9. siječnja 1992. godine, odnosno, nalazio se na spisku za razmjenu, no samo dan prije, brutalno je pretučen posljednji put te je preminuo od posljedica teškog fizičkog zlostavljanja. S visokom temperaturom prebačen je u bolnicu u Novi Sad, gdje je ubrzo umro te je sahranjen na gradskom groblju pod oznakom NN.

U otpusnom pismu koji je obitelj dobila preko Crvenog križa, a koji je potpisao crnogorski liječnik, pisalo je kako je Božo Kelava umro prirodnom smrću, od "teške glavobolje".

Stajićevo
 

Visoko je sloboda,

u mislima je tek dosežem,

u plavom nebu što ga i moja mater

negdje daleko gleda.

I tražim te Bože u križevima na

oknima prozorskim,

u kojima ogledam oči djece svoje.

Jer nisko, tu dolje

na zemljanom podu staje

gdje su goveda napajana

i sami smo stoka samo, uplašena pred klanje.

Visoko je sloboda i prozor je visoko,

a s najveće visine,

Bože, molim te,

pogledaj u janjad svoju.

Vucima ostavljenu.