Ne treba prekomjerno granatirati Stjepana Pranjkovića, on se samo snašao na hrvatski način

Plagijatom je zaslužio nagradu od 70 tisuća kuna za najbolji dizajn hrvatske kovanice od jednog eura s motivom životinje kune, a još 70 tisuća kuna osvojio je plasmanom na drugo mjesto u izradi kovanice od dva eura s kartom Hrvatske i kovanice od 5, 1 i 1 eurocent  s motivom glagoljičnog pisma. Tim je rezultatom s osvojenih 140 tisuća kuna najizdašnije nagrađen među svim dizajnerima, što profesionalcima, što amaterima čiji su radovi izabrani da postanu hrvatske kovanice eura.

I dok kartu Hrvatske i glagoljično pismo nije moguće plagirati jer na njih nitko ne polaže autorska prava, problem kovanice od jednog eura riješio je tako što je bez pitanja, bez naknade i bez potpisa izvornog autora iskoristio lik životinje kune koju je u šumama Škotske prije 17 godina fotografirao danas umirovljenik Ian H. Leach. Odabravši najljepšu mu kunu među onima koje ne bi smio koristiti mladi Pranjković je shvatio da se ne zna služiti niti digitalnim alatima za izradu dizajna kovanice pa je savjete potražio i dobio od prijatelja na društvenim mrežama.

Fotograf Leach se javio ističući kako cijeli život fotografira životinje, kako nema novca za sudski obračun niti s Pranjkovićem niti s državom Hrvatskom, ali smatra kako ne bi bilo pravedno da netko za plagijat dobije nagradu. Stiješnjen reakcijama i lavinom prozivki Pranjković je već u nedjelju navečer pisao Komisiji za novac i obavijestio ih da svoj motiv kune povlači iz natjecanja i odriče se svih prava, dakle nagrade od 70 tisuća kuna.

Međutim, drugih 70 tisuća kuna, po 35 tisuća kuna za svaki od druga dva motiva Pranjković očito ima namjeru zadržati. Formalno, to bi trebalo zadovoljiti iznenadni osjećaj za pravednost hrvatske javnosti koja cijelu priču s euro kovanicama srčano ismijava. Kartu Hrvatske i glagoljično pismo Pranjković nije plagirao, zar ne? Nije. I zato bi nekome možda rješenje u kojem Pranjković zadržava polovicu ukupne nagrade, a druge se polovice odriče moglo zvučati kao spasonosni izlaz iz skandala.

I zaista. Sagledamo li priču iz kuta u kojem je Pranjkovića za plagijat nagradila Hrvatska narodna banka, središnja bankarska institucija čijih je nekoliko desetaka zaposlenika pod istragom Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga zbog sumnje na nedopušteno trgovanje vrijednosnim papirima, a i guverner Boris Vujčić i njegova zamjenica Sandra Švaljek nedavno su morali braniti svoja etička načela koja su stavili sa strane iskorištavajući zakonske mogućnosti zarađivanja ulaganjima kakva njihovim kolegama u Europskoj centralnoj banci nisu dopuštena rješenje za slučaj Pranjković djeluje prihvatljivo.

Sagledamo li ga iz kuta premijera Plenkovića koji svakodnevno svoje suradnike uhvaćene u raznim aferama srčano brani zaista ispada da Pranjković za svoje ne plagirane uratke zaslužuje zadržati gotovo deset tisuća eura, pod uvjetom da se odrekne nagrade za plagijat. Ostane li na tome i mladi Riječanin doista zadrži 70 tisuća kuna za drugoplasirane radove koji neće postati hrvatske kovanice eura još jednom ćemo u hrvatskoj s vrha njezinih institucija nagraditi način razmišljanja koji umjesto rada, inovativnosti, kreativnosti uključuje snalaženje i profitiranje na tuđem. No to jest normalno za zemlju u kojoj se doktorati znanosti uspješnije plagiraju nego što titule stečene plagijatima ukidaju.

Ne treba prekomjerno granatirati Stjepana Pranjkovića, on se samo snašao na hrvatski način, prvi put uzimanjem tuđeg rada za svoju korist, a drugi put brzim odricanjem od 70 tisuća kuna kako bi zadržao preostalih 70 tisuća kuna, odnosno 10 tisuća eura kojih se, misli, valjda nitko neće sjetiti jer njegovi dizajni neće krasiti ni jednu kovanicu.

Ostane li mu taj novac Pranjković se pridružuje svim onim ljudima čije karijere, titule i poslovi u Hrvatskoj svjedoče o tome kako je isplativije uložiti u snalaženje nego u znanje i rad. S druge strane magistar Pranjković može za svoju utjehu slobodno reći da zašto ne bi on zadržao 70 tisuća kuna, ako Vice Mihanović može zadržati titulu doktora znanosti.  Ekonomija u kojoj se cijeni, uzdiže, nagrađuje i promovira takav način razmišljanja nikad ne može biti liberalna. Može biti samo lopovska.